KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA ROBERTA FRANKA

Nakon što je u Afganistanu izdao male ljude, civile i partnere, Biden je srušio američku kulu od karata. SAD-u VIŠE NITKO NE VJERUJE

Prizor iz Afganistana / Robert Frank (EPA / Milivoj Mijošek)

Prizor iz Afganistana / Robert Frank (EPA / Milivoj Mijošek)


Uzalud Joe Bidenu molitveno križanje ruku, stresom stisnuti mišići lica, spojene usne koje odaju bijes, pogled pun boli i tijelo u grču. Ništa od toga trenutno nema nikakvu specifičnu političku težinu. Nitko ni time ni njime nije impresioniran. Jedino možda sa svojih 79-godina izaziva žaljenje starog čovjeka koji je u smiraj života umjesto igre s unucima odabrao vođenje najkompliciranije države svijeta.

To s njegovim licem i glavom uronjenom u šake samo su geste i poze predsjednika koji je tek sada kad se dogodio big shit shvatio težinu posljedica svoje odluke. Ono što je napravio je nepripremljeno, brzopotezno i kaotično američko napuštanje Afganistana. Odlučio je to provesti bez podvarijanti a), b), i c) ako stvari krenu krivim tokom. A ne samo

da su krenule, već se krvlju poplavljena voda izlila iz korita rijeke i sve je otišlo k vragu do neslućenih razmjera. Neće to što se dešava u Afganistanu, kao ružan oblik američkog moralnog posrnuća, obilježiti samo Bidenov predsjednički mandat. Gore je što će to opteretiti američku vanjsku politiku novim obrascem ponašanja najveće sile svijeta. OK, Amerika je, ni prvi ni zadnji puta, ponižena i poražena. Važnije je, međutim, i to ostaje uklesano u kolektivnu memoriju, da je ispala nepouzdana. To se ne zaboravlja. A od nepouzdanosti do izdaje kratak je put. Biden je prešao demarkacijsku liniju. Oba pojma, „nepouzdanost“ i „izdaja“, upisuju se kao nove „vrijednosti“ američke politike prema partnerima. Nema više nikakve sumnje da su Biden i Amerika ispali nepouzdanima prema civilnim partnerima koje su izdali. I koji će biti ubijeni.

Amerikanci kao Nizozemci

Koga onda u trenutku kukavički podvijenog repa i američkog napuštanja Afganistana briga za Bidenovu poruku ISIL-u da će ga natjerati da plati za terorističku akciju na kabulskom aerodromu gdje je pobijeno stotinjak, a ranjeno par stotina ljudi? Odakle Bidenu pomisao da nakon svega čemu svjedoči cijeli svijet još uvijek ima kredibilitet? Zar doista misli da osvetničkim porukama ulijeva povjerenje svojim pristalicama istodobno utjerujući strah u kosti neprijateljima?

Više to sve govori o nemoći američkog predsjednika koji je i sebe i SAD i Afganistance uveo u predvorje pakla. Nezapamćenu tragediju, kroz društvene mreže viralnu i prisutnu u svakom kutku zemljine kugle.

Već je poznato da je Biden, bez ikakve potrebne pripreme, realnog sagledavanja situacije i adekvatne sigurnosno-političko-vojne procjene, odlučio provesti u Trumpovu mandatu donesenu odluku o povlačenju vojnih snaga iz Afganistana. Posljedice američke brzopletosti i neodgovornosti su dramatične. No još je možda i gore što je postupio kukavički. Poput onih nizozemskih vojnika koji su već daleke, ali pamtljive 1995. godine, iz prve ruke, iz doslovno prvog reda, svjedočili masakru preko 8000 Bošnjaka pobijenih od zloglasnih srpskih postrojbi u Bosni. Tko se ne bi sjetio preplašenih, naivnih, klimoglavih Nizozemaca? Istih onih koji su se umjesto kao vojnici spremni zaratiti s budalama iz srpske vojske, pa ako treba na licu mjesta i poginuti, ponašali kao da su platili najskuplje karte koje će im omogućiti da odgledaju srpsku tragičnu kazališnu predstavu pod nazivom „metak u potiljak“, i onda svoja pseudojunačka svjedočanstva u pozitivnije intoniranim verzijama događaja ponosno prepričavati unucima u matičnoj, dalekoj zemlji Tulipana i Ruuda Gullita. Nizozemci, odlučni biti vojnici koji neće poginuti, a nesvjesni da je to poziv u kojem, nažalost, ubijaš ili možeš biti ubijen, ni prstom pritom nisu maknuli dok se njima pred nosom odvijala tragedija neslućenih razmjera. Oni su nijemo slušali zapovjedi svojih slijepih političara o nemiješanju u „incident“.

Njihov mandat navodno nije pokrivao nezaštićene civile pred očitim koljačima. Pritom im je izostao ljudski poriv, instinkt, refleks da sami pomognu onima kojima to treba. Po sličnom obrascu provodi se pokolj po Afganistanu i Kabulu, samo su kukavice umjesto proračunatih Nizozemaca sada manipulativni Amerikanci, a negativci umjesto srpsko-četničkih (para)postrojbi tamošnji talibani.

Kadija te tuži, sudi i likvidira

Nakon punih 20 godina (bes)smislenog ratovanja, utrošenih 2000 milijardi dolara i par tisuća njegovih poginulih vojnika, Joe Biden odlučio je žrtvovati one koje trebao prve i najviše zaštititi - lokalne suradnike američkih snaga, tamošnju sirotinju koja je preživljavala stavljajući Amerikancima na raspolaganje svoje usluge. Umjesto prioritetnog avionskog transporta prema svijetu obećane slobode, što je minimalna nagrada za privrženost i lojalnost tih ljudi i njihovih obitelji u borbi za interese SAD-a, Biden ih je izdao i prepustio na nemilost talibanskom režimu. Njihova sudbina je odavno određena, jer ako su novi vlastodršci Afganistana po nečemu prepoznatljivi i u nečemu dosljedni, onda je to fizička eliminacija nepodobnih po najkraćem mogućem postupku. Kod njih se ne troši energija na dugotrajne sudske postupke, a papir na pisanje preopširnih presuda. Ne postoji ni vrijeme za potvrđivanje njihovih pravomoćnosti. U Afganistanu te kadija tuži i sudi. I još, radi ekonomičnosti, provodi kaznu. Na licu mjesta.

Samo nek’ se smiju Rusija i Kina

Ovakav rasplet situacije u Afganistanu, kao potencijalno novom žarištu globalnog terorizma, u igri najvećih igrača i njihovoj preraspodjeli moći mijenja arhitekturu odnosa u kojoj se postavljaju novi ciljevi. Upravo iz ovih razloga teško je dokučiti da li onima koji su najveći američki neprijatelji odgovara njihovo brzinsko povlačenje iz Afganistana. SAD se u bližoj perspektivi, rasterećen Afganistana kao problema u prvoj zoni svojih interesa, može više posvetiti Rusiji, Kini i Iranu koji uživaju u trenutku. SAD, naime, kleči na koljenima, a lokalni partneri su mu doslovno pod zemljom. Loša poruka Amerike prema svima s kojima će u budućnosti htjeti surađivati u svrgavanju ili smanjenju utjecaja neprijateljskih i antidemokratskih režima. I zato se postavlja logično pitanje o tome tko nakon ovoga što je Biden priredio afganistanskim civilima može vjerovati da ga Amerikanci u ključnom trenutku neće izdati. Dok Kina svjesna svega toga otvoreno likuje, Rusija se SAD-u podsmjehuje. Iako, obje će države kratkotrajno uživati u ogoljelim slabostima Bidenovog upravljanja SAD-om i krizom u Afganistanu. Amerika će se ubrzo fokusirati na Pacifik, golemi prostor kojim Kina želi u potpunosti ovladati. Točnije, do 2035. godine Kina želi postati prva svjetska ekonomska, tehnološka i vojna sila. Rusiju je prestigla, sa SAD-om se gotovo izjednačila. Prednost joj je što ne razbija glavu ljudskim pravima i zato može voditi pragmatičnije politike. Kina samo zbraja i oduzima. Poput broja Ujgura koje želi i postupno uspijeva fizički eliminirati.

Problem je Kine, ipak, SAD: ranjiv, ozloglašen, unutar svog korpusa posvađan na Republikance koji Bidenu neće zaboraviti ovu izdaju i Demokrate koji pokušavaju obraniti neobranjivo, sada će se posvetiti Quad-u. Radi se o zajedničkoj, poluformalnoj, polupolitičkoj, još uvijek ne i vojnoj asocijaciji sastavljenoj od Kine ugroženih država: SAD-a, Indije, Australije i Japana. Nekakav oblik indopacifičkog NATO-a. Upravo je indo-pacifik prostor novog svjetskog razračunavanja najvećih sila koje pretendiraju upravljati ključnim procesima. Evo, dvije riječi o toj temi i već se zaboravilo na jadne Afganistance. Jučerašnja vijest je nevažna. Stara. Zaboravljena. Njihove žrtve ispale su besmislene. Oplakuju ih samo porodice. Ostavljena djeca, siročad. Poslužile su kao topovsko meso nekonzistentne američke politike koja, budimo ipak do kraja realni, jedina još i ima nekakav smisao, ciljeve i prioritete. Ostali iz zapadnog svijeta, prije svega pasivna EU, ne znaju ni što će, ni s kime će, ni kad će, ni gdje će. No treba se zapitati kakav je onda ostatak svijeta ako je i ovakav SAD najmanje loš.

Ide Amerika u novi rat

Biznis ide dalje. Proizvođači oružja trljaju ruke. I nakon što priznaju poraz, SAD će opet u neki novi rat. Svejedno koliko je (ne)opravdan. To jedio njihove osvajačke kulture, a nekad i potrebe za zaštitom svojih vitalno ugroženih interesa. Sjedinjene američke države naprosto vole rat, a mrze mir. Kao talijanski pjesnik, vojnik i fašist Gabriele D’Annunzio. Premda je za njega teško naći više od jedne lijepe riječi, usamljene poput izgubljene igle u plastu sijena, on je ratovima pristupao s romantičnom notom, dok Amerikanci to rade s kalkulatorom u džepu. Dok inače zbrajaju novčanu korist, ovog su puta umnožavali smrti svojih vojnika. Za ostale žrtve nije ih previše briga. Takvu nedosljednost i izdaju neće im zaboraviti nijedan budući partner u nekom novom obliku savezništva protiv negativaca kojih je svijet prepun. SAD ostaju prvi svjetski policajac, izvoznik su određenih demokratskih sloboda, ali je njihova uvjerljivost razvodnjena afganistanskom epizodom u kojoj su izgubili dušu i ljudskost.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater