Piše Milan Rakovac
Aretino, protektor Vergerija
(Foto: Pexels, Denis Lovrović)
Aretino ga hvali papi – »grom i munja protiv krivovjernog kolovođe Luthera«. Nezadovoljan »siromaštvom« i nemilošću, koristi svoje dvorske veze i upućuje se u samovoljnoj misiji papinoj (koja, međutim, nije poreknuta, niti pak do kraja potvrđena) po Švicarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, ujedno tvrdeći da je »sit dvorova« i tog »trgovačkog stoljeća«... Živahan, smion, razmetljiv,.. nastavlja prikupljati neprijatelje, olajavaju ga da hvali luterane jer »žive kršćanski«... idu pisma u Rim, pregovara u ime francuskog kralja, piše potkazivačke optužbe papi protiv njemačkih biskupa čije da su zlorabe i poroci stvarni uzroci uspjeha luterana, susreće Melanchthona i Calvina... po potrebi tvrdi i da je papin izaslanik... Za sve te moćnike postaje sve nezgodniji,.., ali se ni oni ne usuđuju dirati drznika.
Piše nadahnutu poslanicu punu optimizma o jedinstvu crkve,.. putuje u Rim pokušavajući potrti nemilost,., ide u Kopar, slijede optužbe da drži slike protestanata,.. preplašeni Bembo se odbija od njega, ostaje katolik koji sve više zagovara reformističke stvari, kliče na propovjedima »KRISTU! KRISTU I SVE OSTALO JE NIŠTA!«,.. lokalni ga kler sve više sumnjiči jer zagovara i naređuje izbacivanje relikvija iz crkvi, kao i nepriličnih ukrasa i slika, razobličava lažnu »pojavu Gospe« u nekom selu, te fra Bonaventura, hrvatski fratar iz Zadra, piše prvu formalnu prijavu protiv Vergerija inkviziciji...
Biskup je de facto zatočenik u vlastitoj biskupiji, ali još toliko moćan da mu apsurdne optužbe ne mogu nauditi čak ni kod inkvizicije, niti se pak Rim usuđuje išta protiv njega poduzeti... no dvije godine kasnije, denuncijanti su uporni, nadbiskup Della Casa mora pokrenuti istragu, bilježnik je opet jedan Hrvat, pop Jeronim, koji 15 dana saslušava čak 80 svjedoka, ali sve su optužbe nedokazive, Vergerije sve to obara u prah, ali ostaje u nemilosti te biva prognan - u Mantovu... Ne miruje častohlepni, hrabri i uvrijeđeni pravednik Vergerije, dobri čovjek iz Kopra, niti tu. Čak se usuđuje samozvano pojaviti na čuvenome koncilu u Trentu 22. siječnja 1546., koji traje već mjesec dana, i na koji luterani ne dolaze, a sam Vergerije, doduše, smije ostati (ne usuđuju se otjerati ga), ali, nema pravo govora...
Pet mjeseci kasnije ipak mora pred sud, sada je suočen sa 120 svjedoka i 34 optužbe, no gle, obrana pobija sve! Vergerije odlazi k bratu, puljskom biskupu. Istarski kler već je bijesan na »heretičku« braću, diže optužbe protiv obojice, brat mu umire...
Vergerije se više ne usuđuje ostati, jer novi moćnik inkvizcije Grisoni »artikulira« opću mržnju protiv Vergerijevih i zavodi teror Koprom i diljem Istre. U Padovi, hrabri Vergerije piše pismo biskupu Roti: »Evo me! Gdje su zatvori, gdje su vaše lomače?« Propovijeda po trgovima! Dok se nalazi u Bergamu, 1549., papa mu oduzima koparsku dijecezu i proganja ga u Švicarsku, Vergerije tamo odmah štampa pamflete, parodije, pisma protiv pape i drugih katoličikih velmoža, u duhu švicarskog reformizma.., sve to postaje popularno štivo što kruži Europom pa i katoličkim zemljama, te papa dopušta štampanje pamfleta protiv njega s naslovom »Le Vergeriane«... u kojem biva optužen da se tuži siromaštvom, a razmeće se krznima i draguljima. Vergerijanski duh cereka se glasno i novome papi Juliju, valjda sve onovremene paskvile, pamfleti, anonimne huncutarije bivaju Vergeriju prišivane, mnoge je, jasno, i napisao. »Veseo sam i neustrašen«, piše, kada je i u novome domicilu Chiavenna gledan prijekim okom. Blistavi taj »fumis venditor«, prodavač dima, ide u Tuebingen, upoznaje Primoža Trubara... uživa u vinu i ženama, javno odbacuje katoličanstvo poslije sedam godina progonstva, putuje u Konigsberg... Vuče ga zavičaj, putuje u Beč, i na korak od Kopra, u Beljak, ćaska uz večere po gostionicama Furlanije... dočuje se to, uzbuna nastaje u Kopru... ne haje on... kao što ne mari mnogo ni za to što ga nećak i miljenik izdaje neprijateljima (uhapšen) Grisoniju i Eliju... posjećuje ga brodom obitelj...
Umire, kažu dostojanstveno (neprijatelji mu tvrde da »crče urličući poput vola«) u Tuebingenu, na rukama Primoža Trubara.
Nadživljuje ga neprijatelj mu Elio, kao što i Annibale Grisoni nastavlja proganjati obitelj mu... no povijest ima svoje miljenike, zaboravlja i moćne pape, pamti P. P. Vergerija...
Fulvio Tomizza latio se Vergerija načinom najboljih američkih »faction« pisaca, kada je o golim činjenicama riječ - ne prešutiti ništa, ne dodavati ništa, navesti sve! Knjiga vrvi podacima, navodima, imenima, svakovrsnim činjenicama. Enciklopedistički potpuna, ona predstavlja bremeniti leksikon o prilikama, ljudima, okolnostima, događajima... o povijesti, kulturi, ideologijama, gospodarstvu, društvu, geopolitici u okružju i u potkrepu središnjega lika Pier Paola Vergerija. No, za razliku od istih »hladnih« novovjekih faktografskih »književnika-bilježnika«, Fulvio se Tomizza daleko odmakao od pukog »notarstva« najprije samim raspoređivanjem, uporabom činjenica, a potom (i osobito) autorskim »zglobovima i šavovima« po pregibima štiva što sadrži podatke.. tim svojim superiornim naratorskim postupkom što ga brojni kritičari europski pogrešno, smatram, povezuju s ruskom romansijerskom školom.. a ja ga tumačim kao civilizaciji i romanskoj kulturi akulturirani mediteranski heredus usmene literature, predanja, istarskih obiteljskih večeri uz ognjište, uz duge pripovijesti, u duge zimske večeri kada vrijeme prestaje biti nešto prolaznoga i pretvara se u sveprožimajuću stvarnost koja jednako sadrži Bilfa, Malika i Moru.. hajduke i Lazarićeve pohode protiv Napoleonovih trupa, Marka Kraljevića i Franza Josepha, ljetinu i poreze... to mogu lako reći jer sam i ja imao sreće srknuti kap tih sokova, kao i Fulvio Tomizza...
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
