Istarski Slaveni ostaju 1918. "visjeti u povijesti", koja im tada zadaje dva nemilosrdna udarca; nestaje Austrija koja je ipak brinula za njih, a umjesto žuđenoga priključenja novoj južnoslavenskoj državi bivaju dodijeljeni Italiji. Despotski paternalizam iredente posve se jasno očituje i na Kongresu potlačenih nacija Austrije travnja 1918. u Rimu, u nevjerojatnoj prilici kada jadranski iredentisti pozivaju austrijske Slavene na uzajamni dogovor o budućnosti nakon skorog i konačnog rušenja Austrije. Tada tršćanski prvak Giorgio Pitacco nama ovdje daje vrlo jasnu "ponudu":

- Želimo i u Italiji, gdje bi na 40 milijuna Talijana asimilacija onih dvije ili tri stotine tisuća Slavena koji gotovo svi govore naš jezik bila vrlo laka i brza, uvesti onaj paragraf 19. kao u Austriji, sa školskim i jezičkim garancijama u korist nekih jezgara... Ali, ne treba zaboraviti da dopuštanje prava na poneki dječji vrtić ne znači i priznanje prava na sveučilište...

Mnogi umnici i razumnici obaju ovdašnjih etnosa i dan danas se pitaju zašto je Italiji trebala asimilacija i potpuna negacija slavenstva Julijske krajine, i nakon što ju je Italija stekla.

Piše Claudio Silvestri: "U Trstu, u atmosferi trijumfirajućeg iredentizma, motiv ‘osakaćene pobjede’ povezan s onim o ‘obrani talijanstva’ protiv slavenskih manevara i dvoličnog socijalističkog stava za nezavisnost grada, nisu mogli nego pobuditi odobravanja i suglasnosti"...

"I zapravo u toj atmosferi (gdje su čak i internacionalistički ljevičari služili asimilaciji inorodnih), sav tradicionalistički, nacionalistički Trst zacijelo s osjećajem krivde trebao je potvrdu vlastitog talijanstva, odnosno potpunosti toga talijanstva baš zato što ono nije bilo potpuno".

I - sve građanske stranke svrstavaju se u Nacionalni blok, de facto pod kontrolom fašista s nadahnjujućom danuncijanskom retorikom, koji trijumfira na izborima i Trst šalje u Rim tri fašistička poslanika. Ali, trebalo je još nešto, nešto stvarnoga da potvrdi tu izbornu pobjedu i tu potvrdu talijanstva, i 13. srpnja 1920. Trstom se prolama fašistički usklik "Na ‘Balkan! Na Balkan’ ". Balkan je spaljen, a "Squadre volontarie di difesa cittadina" (dobrovoljačke jedinice građanske obrane - ubrzo zatim preobražene u "čiste fašiste") zatim devastiraju "Adriatik bank", "Ljubljansku kreditnu banku", "Hrvatsku štedionicu", "Banca generale di risparmio", urede slavenskih odvjetnika, škole, trgovine...

Opet Silvestri: "Paljenje ‘Balkana’, što su ga fašisti nazvali ‘pročišćavajućom katarzom’, označilo je prvi ozbiljni raskid između Talijana Julijske krajine i inorodnog stanovništva, Slovenaca i Hrvata, sa sudbinskim posljedicama po cjelokupno stanovništvo regije... Fašističke škvadre nastavljjaju svoje ‘pročišćavajuće’ akcije. Ovoga puta cilj je malo drukčiji: ‘subverzivnost’ socijalističke stranke i radničkih organizacija, koje će fašisti iz razloga udobnosti i političkog oportunizma pridružiti Slavenima sintetičkom formulom ‘slavo-comunisti’"...

Građanstvo već dršće, ali prije od realiziranih vlastitih stremljenja koje se ne usuđuje poduzeti, nego sada sa strasnom zebnjom sudjeluje u "fešti". Jedini rivali fašistima su bliski im "arditi" D’Annunzijevi, i samo je D’Annuzijev politički diletantizam otjerao razočarane mase s frontova iz njegova krila u fašističke redove. Tada, upravo će arditi prvi glasno upozoriti Trst i Italiju:

"Ono što nam prevrće crijeva je akcija fašista. Ovi ljudi vode Zemlju u propast... Ako Domovina stanuje u kući gospodina Giunte (Francesco Giunta, vođa tršćanskih fašista), dolje Domovina!": Tako javno grmi Gabriele Foschiatti, komandant bataljona "Venezia Giulia", jedan od "legionara".

Sve slavenske strukture Trsta okupljaju se ("čak" i internacionalistički socijalisti!) listopada 1918. i svoje jednoglasne stavove objavljuju u "Edinosti": "neprirodno je i neprihvatljivo odijeliti Trst od njegovog geografskog i ekonomskog zaledja, otcjepljenje koje se ne može pravdati nacionalnim razlozima, jer stanovništvo je nacionalno izmiješano, odnosno talijansko i slovensko u gradu, i većinom slovensko u okolnom teritoriju već od predgradja, što čini nemogućim spajanje Trsta s talijanskim teritorijem bez prolaska slovenskim teritorijem"...

Odgovor ne stiže od iredente, piše ga socijalistički "Il Lavoratore" (!!!) 22. listopada 1918.:

"Uvjereni smo da iskazujemo misao svih Talijana ovih zemalja bez razlike, kazujući jednom za uvijek Jugoslavenima: Dolje ruke (giu le mani)!"...

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• O lovu, homo erectusu i homo sapiensu
• Šaka besid proti pozabljenja
• Govorimo po našu