PIŠE IVOR BALEN

Rigam i bljujem kada prođem po Giardinima

Ivor Balen

Ivor Balen


Ne slušam cajke. Ja sam okorjeli roker. Još tamo od Termita, KUD Idijota i Ekatarine Velike gutam sve. Nosim crnu kožnu jaknu i traperice i imam dugu masnu kosu. Izlazim u rokerske kafiće i eventualno u kazalište. Rigam i bljujem kada prođem po Giardinima, a narodnjački klubovi, njih bi trebalo zakonom zabraniti. Da se kultiviziramo malo, jer to što tamo puštaju je užas. Aliiiii...

Ali nije u redu da je Zoričić zabranio cajke u Domu sportova. Ako ima netko tko voli to govno od glazbe, neka sluša. Ljudi su platili karte, a osim toga, zabrane nikad nisu dobre. Što ako netko sutra zabrani meni moj lijepi rock, što onda? Nekad su ga i zabranjivali. Ako smo tolerantan i liberalan grad, onda moramo tolerirati i cajke. Jebiga, ali moramo. Filipe, zajebo si.

Ovako nekako (uz par hiperbola dakako) glasi većina tekstova i izjava koji su izbačeni u hrvatski medijski eter nakon što je Glas Istre započeo top temu tjedna, koja se uskoro s našeg poluotoka proširila na cijelu zemlju. Mišljenje je kao ......, svatko ga ima. I to je u redu, naravno, pogotovo kada su u pitanju jednostavne teme poput ove. Lijepo se smjestiš u jedan od dva tabora i udaraš. A tabori su jasni - ili si za cajke, ili si protiv. Ne može lakše i nema između.

I umjesto da se doda nešto na tu temu, na koju je već sve odavno rečeno, i puno prije nego što su Kuliš & gosti katapultirani iz Pule, možda je bolje istaknuti određenu dozu, pa može se reći i licemjerja, koje se da primijetiti.

Jer skoro svaki, ali ama baš svaki komentar ili rečenica koji se tipkaju ovih dana počinju svojevrsnom uzmaknicom, sigurnosnim padobranom, pancirkom od kevlara, alibi rečenicom "ja ne slušam cajke, ali". Nemoguće je pročitati baš sve tekstove, ali od onoga koliko je moguće - a takvih je jako puno - gotovo svi su imali ovu škužu, i to u samom početku.

Nitko se, dakle, ne usudi podržati koncert cajki a da pritom ne istakne, vrlo jasno i egzaktno - jer treba otkloniti svaku mogućnost zabune - da on (ona) zapravo ne voli cajke. Da ne bi slučajno netko pomislio drugačije. Jer zamislite užasa! Ima li uopće nešto gore nego da susjedi, frendovi i kolege s posla pomisle da ja volim cajke?

Umjesto zaključka dobro će poslužiti jedna scena iz Rijeke od prije desetak ili više godina, u noći s Badnjaka na Božić, u kafiću kod poznate trsatske crkve. Nakon mise vjernici u odijelima okupili su se u tom lokalu i uljuđeno slušali glazbu koja se već pušta za Badnjak. I onda je, negdje iza ponoći, dakle na sam veliki katolički blagdan, gazda kafića pustio Šampanjac. U kafiću je nastao kaos, ili možda bolje rečeno - haos. Odjednom su se skidale košulje i kravate, prolijevala pića, plesali trbušni plesovi. Skakalo se po patosu i penjalo na stolove.

Trajalo je to ludilo nekoliko minuta, koliko traje legendarna cajka Mile Kitića, a onda je Šampanjac završio. Sjećam se da su obiteljski ljudi, koji su taman došli s mise, kumili i molili da se pusti još. Ali nije pušteno. Moguće je da je pala i koja suza.

A ja? Ja ne slušam cajke, ali...

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini