Dogodilo se ono što smo zapravo svi očekivali. Pregovori Amerike i Irana su propali. Rat ide dalje, iako u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek nije ponovo počeo. Što je nekakav dobar znak. Kao i to da su pregovori trajali čak 21 sat. Što znači da su dvije strane u Islamabad ipak došle s nekom berem osnovnom namjerom da pokušaju postići dogovor. A kao što je rekao jedan diplomat komentirajući ove događaje - diplomacija nikad ne staje. Što bi prevedeno moglo značiti da je moguće da bi se pregovori možda mogli nastaviti preko posrednika. Da su obje strane možda ipak ostavile otvorenim neki kanal komunikacije, preko Pakistana ili Omana, zemlje koja je godinama već posrednik između Teherana i Washingtona.

A možda je i sve što smo sada naveli samo obično hvatanje za slamku spasa koja uopće ne postoji. Koja je potpuno imaginarna. Što je, nažalost, ako zaista želimo biti do kraja realni, puno očekivaniji scenarij. Onaj da će se rat nastaviti. Jer puno više argumenata postoji za taj krajnje negativan scenarij, nego za onaj u sklopu kojeg bi dvije zaraćene strane u nekim pregovorima preko posrednika ipak postigle nekakav napredak. Jer za takav jedan pozitivan ishod ima jako malo argumenata, ako uopće i postoje.

Naime, kada je rat započeo, svi su se analitičari, i oni skloni Iranu i oni koji podržavaju SAD i Izrael, složili oko toga da će oni koji vladaju Iranom iz rata izaći kao pobjednici ako uspiju postići samo jednu stvar. Da kada oružje zašuti, oni i dalje ostaju vladari. A to je nešto što je i za Trumpa, a posebno za Izrael, potpuno neprihvatljivo. Američki bi predsjednik još svojoj publici to i mogao kako-tako prodati. Tradicionalno krajnje neupućena američka bi javnost to još mogla do neke mjere i progutati. Trump bi mogao reći da su uništeni svi pogoni gdje se eventualno može razvijati nuklearno oružje, kao i lanseri balističkih raketa. Dio ljudi bi mu to moguće i povjerovao. Ali to je nešto što Netanyahu nikada ne bi mogao prodati svojoj javnosti. Ljudi u Izraelu ipak znaju o čemu se ovdje točno radi i za to Netanyahu ima ogromnu podršku. Koja ujedno znači i pritisak da se posao morao odraditi do kraja. Što koštalo da koštalo. Do kraja - to ovdje znači u najmanju ruku promjena režima u Iranu. Ako ne i nešto više od toga. Nema Netanyahu tu nekog velikog manevarskog prostora.

Nema ga ni vlast u Teheranu. Zemlja je pretrpjela velike ljudske i materijalne štete i naprosto se ne može vratiti na situaciju otprije 28. veljače, kada su ih napali Amerikanci i Izraelci. A osnovna je karakteristika te situacije bilo to da Iran nikada, baš nikada, nije mogao biti siguran da to što je u jednom trenutku mir ne znači da, već doslovno sljedeće sekunde, po Teheranu neće početi padati rakete. To im se dogodilo već dva puta u zadnjih godinu dana. I ako sada pristanu na primirje, moglo bi im se ponovo dogoditi par mjeseci nakon toga. Zbog toga Iranu je nužno konkretno jamstvo Amerike i Izraela da se nešto takvo više ne može dogoditi. A to mu oni nikada neće dati. Naravno, kada bi zaista na obje strane postojala iskrena želja za kompromis, postojao bi prostor za neki napredak. Te želje nema pa tako nema ni napretka. Pa posljedično nema ni mira. Niti će ga po svoj prilici biti. Ako se kojim čudom nije već počelo pucati u trenutku dok čitate ovaj tekst, samo je pitanje trenutka kada će se to ponovo dogoditi. A dokle bi to moglo trajati, to nitko predvidjeti ne može.

Tako to izgleda gledajući izvana bez uvida u nekakve obavještajne podatke s kojima možda barataju novinari vodećih svjetskih medija. Ako se ipak iza kulisa vode neki pregovori, mi koji rat pratimo isključivo preko onog što objavljuju mediji, možemo zaključiti samo ono što smo zaključili. A to je da će se rat nastaviti. Nitko sretniji od nas, pod nas mislimo na osam milijardi običnih ljudi na zemaljskoj kugli, da na kraju ispadne da smo pogriješili s ovim procjenama. Ali fakat se bojimo da nismo. Sve, baš sve govori u prilog tome.

Povezane vijesti

• Vojni rok nužnost, a ne militarizacija
• Hrvatska industrija na raskrižju
• Hrvatska ne smije postati država slučaj