(Foto: Arhiva, D. Kovačević)
Besplatno zdravstvo hrvatska je tradicija duga više od stotinu godina. Ono je ne samo jedan od temelja sadašnje hrvatske države, već društva kao takvog. Ono ima dugu, stvarno jako dugu tradiciju javnog zdravstva, još sve tamo od Andrije Štampara koji je još za vrijeme Austro-Ugarske, a posebno Kraljevine Jugoslavije, započeo izgradnju državne zdravstvene službe. Gradio je sustav u kojem bi liječnik bio ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svima. Ovi planovi naišli su na veliki otpor privatnih liječnika i ordinacija. Kako je sve povezano s politikom, nakon uvođenja šestosiječanjske diktature početkom 1929. iskorištena je prilika da ga se prvo smijeni, a potom i prijevremeno umirovi i ukloni sa scene. Pa je onda otišao u Kinu liječiti Kineze i stvarati njihov zdravstveni sustav. Dakle, odnos privatnog i zdravstvenog sustava nešto je što u ovim krajevima očito ima jako dugu tradiciju.
Aktualni hrvatski sustav zdravstva zaista je opterećen brojnim problemima, od kojih su neki objektivni, odnosno uzrokovani vanjskim faktorima, a neki su definitivno proizvod samog sustava. Odnosno proizveli su ga i generiraju ga ljudi koji vode sam taj sustav. Ali nikako se ne bi smjelo dogoditi da sve ovo što se trenutačno s tim sustavom događa, a događa se zaista svašta, bude nekakav razlog ili povod za odustanak od državnog zdravstva i njegovo polagano, ali nepovratno privatiziranje. Ne smije se nikako dogoditi da za nekoliko desetljeća ili možda i ranije dođemo u situacije nalik onoj u Americi, gdje državni sustav brine samo o najelementarnijim potrebama i zahvatima, a da je sve ostalo prepušteno tržištu. Pa da je zaštićen samo onaj koji si može priuštiti privatno zdravstvo, a ostali neka se snalaze kako znaju i umiju. Da se sve prepusti tržištu. Jer iz dosadašnjih hrvatskih iskustava, posebno je to vidljivo u nekim drugiim gospodarskim granama, da se glavni igrači naprosto dogovore o cijenama. Pa postoje karteli, a ne tržište. Pa bi se lako moglo dogoditi da pregled kod domaćih privatnih liječnika u identičnim slučajevima bude skuplji nego recimo u Austriji. A nešto takvo uopće nije isključeno. Ne u Hrvatskoj. Jer i previše je takvih slučajeva, a s nekim se susrećemo doslovno svaki dan.
Usto, samo nešto više od dva posto Hrvata može si priuštiti da u slučaju ozbiljne bolesti sve rješava kroz privatni sustav. Većina je osuđena samo na državni sustav, dok njih nešto više od 40 posto kombinira, odnosno za neke usluge ipak odlazi u privatni sektor. Međutim, očito je dakle da čak 98 posto stanovništva u slučaju težih zdravstvenih problema u potpunosti ili u najvećem dijelu ovisi o državnom sustavu. Bez kojeg bi krajnji ishod za njih mogao biti fatalan. Ali i za društvo u cjelini, koje bi u tom slučaju kao zajednica izgubilo smisao svog postojanja.
Ali čak da kojim slučajem, kakav se nikad nije dogodio, ali ajde zbog dobrobiti rasprave, u Hrvatskoj postoji samo ili dominantno samo privatno zdravstvo i da ono funkcionira na čistim tržišnim principima, opet bi to bio tek samo malkice manji civilizacijski pad. Jer čemu onda država, a posebno nacionalna, ako se svatko mora u slučaju tako velike potrebe pobrinuti sam za sebe. A da mu njegova zajednica ne želi pomoći. Ako u ovoj zemlji uopće postoji konsenzus oko nečega, onda je to oko toga da svatko mora imati pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu.
Naravno, besplatna za onog koji se nađe u potrebi da je mora koristiti. Jer ništa na ovom svijetu nije besplatno, pa shodno tome netko to sve mora platiti. Za to sustavom solidarnosti plaćamo svi mi, izdvajajući iz plaće za zdravstveni doprinos i puneći proračun. Naravno da bi bilo dobro da proračun bude što veći i zdravstveni fond što puniji. Za to su potrebni veći gospodarski rast i veća zaposlenost. Ali to je već jedna druga priča.
A privatni zdravstveni sustav u svemu tome itekako ima svoje mjesto. Nije Hrvatska Sjeverna Koreja. Ali treba i zakonski, ali i u praksi raščistiti gdje počinje on, a gdje država. Da sve bude čisto i korektno. I naravno, da bude što više ljudi koji će ga koristiti. Jer bi to značilo da je standard porastao i da si puno veći broj građana može priuštiti takvu uslugu. Ali državni sustav zdravstva mora opstati.