Nedavno je preminuo Milan Zagorc, jedan od aktera prve povijesne utakmice Istre, nakon fuzije Uljanika i Pule. Tom prilikom smo se podsjetili na to da mu je igrač Maribora kopačkom razbio prednje zube, i po Zagijevom dojmu, to je učinio s namjerom. Kad se igrala uzvratna utakmica, na Gradskom stadionu u Puli, prije početka u malom tunelu podno stare zapadne tribine, taj mariborski igrač imao je "lijepo" iskustvo. Dočekali su ga u gužvi Mario Sorbola i Karleto Černjul te su mu zajedno opalili nekoliko "odgojnih" šamara, da mu više ne bi palo napamet udarati igrače Istre.

Kada sam prvi puta čuo tu priču dolje na stadionu, Mario Sorbola je, nažalost, bio pokojni. Da je bio s nama rado bih ga pitao za tu akciju, koja je izazvala salve smijeha svima koji smo je čuli od njegove žene, Eufemije. Mogao sam si zamisliti scenu, Mario, koji je u mladosti bio moćan u šaketanju, preteći modernijeg boksa, i kojem su zabranili da se fajta jer je mnogima slomio vilicu, sigurno je bio u gardu, ozbiljnog prodornog (strogog) pogleda. Bio je to njegov prirodni izraz lica, pogotovo kada bi se netko dirnuo u nogometaše Istre. Asistirao mu je ondašnji igrač, Karleto Černjul, kojeg suvremenici pamte kao driblera i vrckavog igrača, a koliko sam ga se mogao sjetiti iz tinejdžerskih mi godina, opuštenog tipa koji se nikad ne bi hvalio svojim sjajnim partiturama na igralištu. I sada se nasmijem na tezu, jer je vizualiziram, kako je Mario Sorbola nakon tih par pljuski šmugnuo u ekonomat i ponašao se u sekundi kao da se ništa nije desilo. Na kuknjavu gostiju, o slučaju kojeg nitko zapravo nije vidio, Mario je samo odgovorio "nemam pojma, ništa nisam vidio…".

Da bi razumjeli svijet Silvane Sorbola Rožanković, mislim da je ta epizoda njenog oca, dobra smjernica i njenog odrastanja i kasnijeg karakternog pogleda na život. Teta Silvana, kako joj tepaju svi koji je znaju s Gradskog stadiona, a takvih je na tisuće, prije nekoliko dana otišla je u praktičnu mirovinu. Kažem praktičnu jer je sa 73 godine ona formalna nastupila prije, a ona je nastavila raditi. I vjerojatno je nakon okvira od 72 godine doslovno provedenih na Campu, štufa od posla koji traži stalni fizički ritam. Kao što sam joj kazao prije koju dekadu, nikad Silvana nećete biti u penžjunu, stalno će vas nešto poticati da budete tu, blizu kluba, igrača, života koji je počeo podno zapadne stare tribine.

U kraćim crtama, Silvana je rođena 9. svibnja 1953. godine, u braku Marija i Eufemije Sorbola. Mario je u listopadu iste godine prihvatio ponudu da postane domar stadiona, nakon što je godinama radio i kao domar u partizanskoj menzi, pa kao krovopokrivač u Primorju i potom kao Uljanikovac. U lipnju 1954. obitelj Sorbola, u kojoj je bio i sin Gigi, rođen 1947. godine, uselila je podno zapadne tribine stadiona. Dvije prostorije, dnevni i spavaća soba, wc, mali hodnik. Kupatila nije bilo, ali imali su tuševe u svlačionicama, koje je teta Femija čistila svakog dana i po više puta, ovisno o treningu. Kad bi utihnulo sve navečer, umorni "ka breki" supružnici Sorbola bi sačekali da se bojler malo napuni, i da se mogu okupati. Od ranog jutra, Mario i Femija bili su na nogama. On je brinuo sve o terenu, prostorijama, stadionu uopće. Femija je čistila, prala opremu, šivala rupe na čarapama, dresovima, sušila odmah opremu jer nije bilo puno "rezervnih" garnitura. Istra je bila uvijek siromašna po tim pitanjima. I po plaćama. Sorbole su radile non stop, svakog dana, od jutra do navečer, subotom i nedjeljom, praznicima, jer nogometna priča i objekt, pogotovo u tim vremenima, nametali su taj ritam. Kako mi je pričala teta Femija, početkom ovog milenija (danas bi imala 106 godina), nikad nije išla na neke izlete. Maksimum je bio posjet prijateljici Dini Grakalić na Verudu. Iskrena prijateljica, koja je familiji, u jednoj od crnih financijskih era Istre, kad 6 mjeseci nisu dobili dinara, posudila novac da se mogu prehraniti. Kad je Istra prodala Rosignolija i Marasa u Maribor, Štembergu i Poldrugovca u Rijeku, klub im je isplatio do posljednjeg dinara dug i mogli su se napokon malo opustiti. Skromni i radišni nije im trebalo puno da bi bili sretni. Baš je Silvana jednom pričala o takvom danu, 1977. kada je cijela obitelj mogla zajedno jer se tako poklopilo, otići u šetnju i družiti se, a toga dana je bio vrhunac jer je Lučano, njen dečko, zaprosio Silvanu. Mogu si misliti Marija. Bio je jedan od najsimpatičnijih zaguljenih tipova koje sam poznavao. Stalno kao ljut, brontolon prve klase, a zapravo dobričina. Samo da mu ne diraš u familiju, i u drugu obitelj, igrače i klub. Sorbola je sve radio, održavao prostore stadiona, ograde, farbao, gradio, vapnom obilježavao igralište i po kiši i po buri, što je nekad ličilo na "soljenje mora". Ćak i za vrijeme utakmice. Kad je 1959. umjesto Karbonine postavljena trava, tek je onda dobio dodatni posao. Trebalo je teren polijevati, a u to vrijeme imao je samo nekoliko špricaljki i vatrogasne teške i debele gume. To je značilo da je svakih sat vremena morao "na ruke" premještati teške metalne špricaljke i vuči te gume. Vremenom je postao crnomanjast, kao da je svaki dan u solarijumu, dok je šjora Femija na ruke prala robu dok se nisu "pojavile" mašine za pranje. Puno je puta prije toga, koristeći i solnu kiselinu, opekla ruke i probdjela puno noći s ranama i bolima. Nitko nije pitao kako je, trebala je roba biti spremna za igrače.

Mario Sorbola preminuo je podno zapadne tribine u noći 28. veljače 1978. a ujutro ga je supruga pronašla beživotnog u krevetu. Izdalo ga je srce. Sjećam se komemoracije na stadionu, bilo nam je tada kao klincima, čudno da ga više nećemo vidjeti, ili čuti njegove brontolade. Nakon njega došao je na istu radnu liniju Vlado Pelesk, zvani Masni, koji je po mnogočemu bio sličnog karaktera. Gunđalo, a tako drag čovjek, uvijek u poslu i žurbi da ga dovrši, a opet uvijek spreman pomoći što god može. Vlado Masni je bio posebno uvijek pažljiv prema Femiji i Silvani, odnosno Sorbolama, a baš je o tome u našoj "Šetnji na 7 brežuljaka" sa zahvalnošću govorila šjora Femija.

Mario Sorbola preminuo je godinu prije nego je njegova voljena Istra ostvarila posljednji povratak u Drugu jugoslavensku ligu. On je, kao i familija, bio posebno vezan emotivno za generacije koje su Istru, od fuzije 1961. i dalje uvodili u tu ligu. Miljenici su bili Aldo Drosina i Sergio Scorija, koji su kao ritual svakog dana prije ili poslije treninga dolazili na drugu stranu tribine. Navraćali su i drugi, i kasnije kad je Mario umro, kao Radošević, Renato Lorenzin, Čerin, Rosignoli, Đimi Giljanović, pa Malivuković, Valenčić, Premate. Svi su oni bili vezani za Sorbole, za Marija, koji je osiguravao konjsku mast da bi im svakog dana mazao ondašnje stare i tvrde kopačke, a da bi bile kako tako mekane za igru. Mario ih je uvijek bodrio, branio od kritika, kad je trebalo i masirao. Činio je to tako dobro da ga je i šef biciklista Edo Rajković angažirao da bude maser reprezentacije na Trci kroz Jugoslaviju.

Auto Sorbole nisu nikad imali, samo bičikleta kojom bi Mario otišao u "nabavke".

U 72 godine provedene na Campu Silvana je vidjela svega, doživjela svašta u turbulentnoj povijesti klubova, nogometa Pule, a i stadiona. Obitelj je prošla svoje tragedije, od kojih je najgroznija bila kada je preminuo, sa samo 46 godina, Gigi. Boem, koji je znao igrati dobro za Tehnomont, Šijanu, Staklar, Cement, ali mu je to samo bio hobi. Razigrana duša, pozitivac, a čija je prerana smrt pogodila suprugu Dušicu, kćer Gordanu i sina Bruna, sestru Silvanu i pogotovo mamu Femiju. Silvanu život nije mazio jer je dva puta ostala udovica, zbog teških bolesti njenih supruga.

Sve je to život Silvane, koju dok gledam(o) prilog na HRT-u, autorstva našeg odličnog i kreativnog novinara Marka Percana, u društvu jednog od mnoštva "njene dice" Ivana Zgrablića, kako pjeva uz harmonikašku pratnju Noći istarske, prepoznajemo lice tate Marija. I njegove brontolade, mješavinu kao iritiranosti i zapravo iskrene vrckavosti, koji se naposljetku odaje smiješkom. Tako je Mario sve nas naučio dok smo ga imali priliku sretati, tako je na svoj ženski način, Silvana nastavila prenašati na kasnije mlađe generacije.

Silvana Sorbola Rožanković neće ići daleko. Ona već godinama stanuje u Domu Braća Ribar, u prostorima gdje je niz desetljeća obitavao Ecio Pauletić i njegova obitelj. Još jedan od domara (Braća Ribar, igrališta, Karbonina, svlačionice Staklara-Šijana…) koji je bio dio života pulske sportske obitelji, odnosno povijesti, bitno drugačijeg okružja u odnosu na danas. Materijalno i uvjetima kudikamo skromnijeg, ali ljudski bitno emotivnijeg i iskrenijeg. Svi ti ljudi, domari, čistačice, pralje, oružari, sportaši(ca)ma su bili i ostali posebni akteri sportskih karijera. I podrška, i pomoć, i rame za kukanje, i društvo za zafrkanciju, i osoba povjerenja. Kao što je danas i Vlado Derkuća, oružar Istre 1961, kojeg nogometaši naprosto obožavaju. Jedan od razloga i zato što je uvijek na raspolaganju, i što mu je prioritet zadovoljstvo igrača opremom, uvjetima, podrškom. Jer igrači su najvažniji! To je mantra koju je od prvih dana, prije 73 godine, nametnuo Mario Sorbola. Duh kojeg je nastavila supruga Femija dok je bila živa, ljudina Vlado Masni, i naravno održavala teta-šjora Silvana. I činit će to i dalje, jer penzija je samo jedna formalizirana faza, a navike od malih nogu, uz emotivna sjećanja radnog vijeka kao pečata života i privrženost ostaju uvijek dio nas.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast