Piše Robert Matteoni

Ljetne (razbi)brige

Robert Matteoni

Robert Matteoni


U 1990-im godinama često sam boravio u Milanu. Druga vremena uopće, druga vremena i u nogometu. Desetljeće u kojem je talijanski nogomet još uvijek bio NBA u Europi. Iz mnoštvo dogodovština koje sam imao u lombardijskom metropoli, tada i nogometnoj svjetskoj metropoli zbog iznimne snage AC Milana i FC Intera, teško je izdvojiti neku posebniju. Iz našeg kuta ovdje u Hrvatskoj, u Istri, svako je događanje "tamo" gore vrijedno spomena. Da li je to primjerice ekskluzivan intervju s originalnim Ronaldom, brazilskim, kojeg mi je pomogao dogovoriti Dario Šimić, tada igrač Intera. Da li je to, primjerice, intervju s George Weahom, tada igračem Zlatnom loptom, a danas predsjednikom Liberije, kojem je posredovao Zvone Boban. Naročito mi je drag bio intervju u milanskom hotelu Gran Brun, nedaleko stadiona Meazza, sa super popularnim napadačem ondašnje Fiorentine Gabrielom Batistutom. Njega sam sam dogovorio, zamolivši glasnogovornika kluba iz Firenze i obvezujući se da ću mu se revanširati za nekog njegovog prijatelja novinara kada su u pitanju dogovori s hrvatskim reprezentativcima. Oni su tada u Italiji bili na visokoj cijeni.

Ljeto, a bila je to 2002. godina, bio sam na stadionu Meazza u Milanu radi poslovnih dogovora. Naime, uspio sam nagovoriti Zvonimira Bobana da organizira oproštajnu utakmicu, nakon podužeg nagovaranja, i kad se odlučio i prihvatio ideju, sve je teklo tečno u dogovorima. Prvi dio obavili smo u Milanu, gdje se i tog ljeta igrao tradicionalni Trofeo Luigi Berlusconi, u memoriju ocu vlasnika kluba Silvija. Uvijek su igrali Milan i Juventus, kao uvertira u prvenstvenu sezonu. Te večeri bilo je iznimno toplo na Meazzi, a i neobično, jer su zbog uređenja zapadnog dijela tribine, VIP mjesta i press pozicije prebačeni na istočnu stranu. Kako sam imao priliku biti ovaj put u VIP-u bio je to sjajan doživljaj, jer sam sreo puno faca iz nogometnog svijeta, glamuroznih likova iz šou biznisa, političke prvake, a naravno, bio je tamo i Silvio Berlusconi sa svojom svitom. No, ako ćemo iskreno, od svih tih posebnosti na Meazzi, mene je najviše dojmila činjenica da sam se nakon utakmice, zajedno sa sportskim direktorom Milana Ariedom Braidom i Bobanom, vraćao na zapadnu stranu stadiona preko igrališta. I naravno da sam iskoristio priliku i otišao ispred gola na sjevernoj strani te si priuštio poneku minutu doživljaja tog prostora. Od kad sam prvi puta gledao nogomet iz Milana, a ima tome 50-ak godina, taj je prostor bio kao nešto posebno i čarobno za svakog navijača i strastvenog gledatelja. Tamo su golove postizali najveći igrači svijeta, branili najbolji vratari, bezbroj je sekvenci sublimiranih u onih 16 metara.

Restoran Assasino

Meni je osobno to bilo jako dojmljivo, iako mi je jasno da onima kojima nogomet ne znači ništa, ili nemaju dimenziju te strasti, ne mogu shvatiti što je u tome toliko zanimljivo. Ono što sam tada shvatio, jer sam već sličan doživljaj imao šest godina prije na mitskom Wembleyu u Londonu, to je da taj poseban osjećaj plamti samo prvi put. Potom čovjek shvati da ti taj prostor, slično onome koji si doživio svojedobno na Drosini, ili Verudi, u svojoj dimenziji nogometa, postane uobičajenost. Eto, taj osjećaj sam imao i nakon večere koju smo imali u kultnom milanskom restoranu pitoresknog naziva "Il Assassino" - ubojica. Puno sam čitao o tom stjecištu milanske kreme i kad smo išli prema njemu očekivao sam nešto senzacionalno. No, kad sam ušao unutra shvatio sam brzo da energija tog restorana nije u prostoru i izgledu, nego u ljudima koji ga pohode. "Il Assassino" izgleda kao tipična gostionica kakve smo nekad imali i u Puli te širom Istre. Stare drvene stolice i izraubovani stolovi, par odvojenih sala kao separei za društvanca, ali naravno vrhunska gastronomska ponuda. U odvojku u kojem smo stigli, za dugim stolom sjedili su Silvio Berlusconi i svita iz političkog mu okruženja, face njegovih televizija, dojmljive starlete i neizbježni likovi Milana, kao Adriano Galliani, Ariedo Braida i tadašnji trener Carlo Ancelotti. Bila je to tipična večera nakon nogometa, dobra klopa i vino, veselo društvo, vicevi i slično. Naša misija, a time sam bio cijelo vrijeme opterećen, riješena je za pet minuta. Za stolom, gdje smo Boban, Braida i ja sjedili, došli su Ancelotti i Galliani te onako šeretski, s par rečenica utvrdili da će AC Milan doći uveličati Bobanov oproštaj! Sve dalje bilo je te večeri tipična sjedeljka i zafrkancija kao što i mi tu radimo u našem okruženju. I opet sam si potvrdio da je cijeli svijet zapravo jedno selo, i da je više-manje svugdje sve istog načina ponašanja, samo se razlikuju dimenzije i javni odjek prostora.

U Milanellu, kampu kluba koji je udaljen 45 kilometra od grada, odradio sam i intervju, jedan od, s Paolom Maldinijem. On je jedan od najjednostavnijih i najfinijih ljudi koje sam upoznao u skoro pa 40 godina novinarske karijere. Velika faca, fantastičan igrač, legenda još dok je igrao, a bio je aktivan do 42. godine, kome je otac bio kapetan istog kluba u 1950-ima, i doveo Milan do naslova prvaka Europe. Razgovor s Maldinijem bio mi je kao da razgovaram sa znancem iz Pule, toliko je bio pristupačan i otvoren. Kad sam 2015. godine izvještavao sa utakmice Italija - Hrvatska u Milanu sreo sam u društvu prijatelja, igrom slučaja, Maldinija ispred njegove vile u centru grada. Bio je bivši igrač, a izgledao kao da je netom završio trening. Opet jednostavno pristupačan, ponizan i pristojan. Paolo Maldini je i tada, iako je bio izvan nogometa, opet razgovarao o AC Milanu. Mislim da sam tada doista shvatio da gledam jednog od posljednjih romantičara nogometa koji je u odumiranju. To je nogomet u kojem postoje igrači simboli kluba, koji su izrasli u jednoj sredini i postali veliki, na globalnoj razini, te unatoč svim izazovima ostali vjerni tom klubu. Maldini je s Milanom išao čak u Drugu ligu, kad je izbačen i kad je mogao birati klub u kojem će igrati u Europi. Punih 25 godina bio je neprikosnoveni akter lijevog boka slavnog kluba, osvojio sve živo, i doživio sve moguće muke. Ostao je vjeran klubu, u kojem je nakon više godina odmaka od nogometa, posljednjih tri godine jedan od sportskih direktora.

Park prinčeva

Milanskih štorija prisjetio sam se dok sam gledao simbolično zatvaranje posljednje ere jednog igrača barjaktara ili simbola kluba. Lionel Messi, koji je u 21 godini boravka postao sinonim FC Barcelone, rasplakao se na oproštaj presici u Kataloniji, a onda se dva dana kasnije smijao od uha do uha na promotivnoj presici u Parizu. Ako sam vjerovao da će jedan igrač ostati dio kluba koji ga je stvorio velikanom, a koji je potom doprinio da klub velikan ostane takvim osvajanjem trofeja, onda je to svakako bio Messi. Jer omaleni je Argentinac, kojeg je Barcelona prigrlila kad mu je bilo 13 godina i kad mu je trebalo osigurati novac za liječenje deficitarnosti hormona rasta, u tih 21 godinu zaradio 800 milijuna eura. Nije puno jel, ali je dovoljno za lagodni život idućih desetak pokoljenja Messijevih.

Uhvatio sam se u razmišljanju na onoj plačljivoj presici da je Messi možda shvatio u tom oproštaju da se ne želi oprostiti i da je spreman zbog ljubavi prema Barceloni, navijačima, gradu i ideji života u Kataloniji, odigrati sezonu besplatno. Bilo bi to kao u bajkovitim holivudskim filmovima. No, Messi je dva dana kasnije uletio u zbilju drugog kluba, postao odmah ikona novih mu navijača, uzeo novih 100-injak milijuna eura i najavljivao trofeje i motive istovrsno kao što je činio u Barceloni. Tada je bilo jasno, nogomet više nikad neće biti kao do prije 20-30 godina. To je danas biznis u punom smislu tog pojma.

Kao što je sve slično u životu Milana i Istre, Reala i Dinama, restorana Assasino ili gostionice kod Drageca, samo se razlikuju dimenzije, brojke i glamur gostiju, tako su i doživljaji istovrsni na Messijevim i Ronaldovim razinama, kao što je s Mierezovim ili Štefuljovim. Treba se priviknuti na to, pogotovo u starijim i srednjim generacijama koje su osjetile ono vrijeme. Mladima je to sve normalno. Mijenjanju klubova, odlasci igrača od sezone do sezone, sve je to 21. stoljeće. Može nam biti više, ili manje krivo ili draže, ali to je zbilja od koje se ne može više pobjeći.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater