Centar Pule nekad je stvarno bio centar grada. Ljudi su se sa svih pulskih brežuljaka "spuštali" u grad, kako je to uvriježeno bilo kazati. Idemo u grad, nađemo se u gradu, vidimo se u kupovini u gradu. Nije to bilo čudno jer sve što je sadržajno okupljalo ljude, svejedno govorimo li o poslu, kupovinama, nabavkama, izlazu s društvom, večernja druženja po klubovima i inim povodima, događalo se u centru. Od malih nogu generacije smo bili naviknuti na taj stil urbane Pule. Kako se sazrijevalo i napredovalo u dobnoj hijerarhiji, tako su gušti otkrivanja novih horizonata življenja u ovom okruženju bili posebniji. Ono što se tada činilo normalnim i za stalno, kako nam ukazuje sadašnjost, nije takvim ostalo. Gradska vreva. Ujutro masovno na posao, u škole, potom školarci i mladi na Korzo prije povratka kući, pa završetak radnog vremena i kolone prema "brežuljcima", naposljetku na večer mladi na večernju dionicu na Korzo, a nešto prije predvečer stariji u grad u kupovinu. Vikendom gužve po diskačima, u kinima, pretpremijerama, subotom prijepodne gužvancije na tržnici, poslijepodne masovniji izlasci ondašnjih vojnika, navečer pun Pattinaggio s košarkašima, nedjelje s boksačima, pa nogometaši i rukometaši(ce) na "velikom" stadionu i onom malih sportova.

Pula 1970/80-tih. U ondašnjoj Lenjinovoj, danas Flanatičkoj, na uglu bila je zgrada, a i danas je, na broju jedan. Dolje je bio veliki kiosk, bolje rečeno trgovina Vjesnika. Unutra svega što ste mogli naći pod nazivom "novine", ili kako se to kasnije zvalo, tisak. Prvi puta kad sam ušao u taj kiosk, koji je imao na jednom zidu, lijevo od ulaza, mnoštvo drvenih "sefova", kao klinac nisam razumio čemu služe. Pogotovo što je fokus bio ipak na brdo novina koje su se nalazile na desku, uz mnoštvo pakovanja bombona, žvakača, čokoladica, pa cigareta, pisama, dopisnica, marki. Kupovalo se tada po nekoliko novina, revija, žicali smo svoje za albume, stripove… Nije onda bilo puno toga, osim radija i televizije, sve smo saznavali iz novina. Meni je posebna rutina bila, kada bi starci otišli u ondašnju Robnu kuću (Portarata) ostati na trotoaru s bočne strane Vjesnika. Bile su tamo dvije vitrine, a u jednoj su se slagale crnobijele fotografije i vijesti sa sportskih terena. Uz poneki tekst, kolaž u vitrini Vjesnika bio je kao "zidne novine". Što je najbolje bilo, pogotovo kad ste još klinac, tamo ste mogli vidjeti pored vitrine i na trotoaru ispred Vjesnika, mnoge aktere tih fotografija. Mogli ste vidjeti Matu Parlova, Željka Jerkova, Alda Drosinu, Franca Rosignolija, Scoriju, Gherghettu, Cvetka, Alda Buršića… Kao da je na uglu Flanatičke bio neki prihvatni dio centra, gdje su se okupljali (i) sportaši, bez nekog dogovora, znajući da će nekoga tamo sigurno sresti.

Kad je Šuvarova reforma školstva redefinirala kako ćemo učiti u srednjoj, prve dvije godine opće gimnazije bile su nam možda i posljednje klasične školske godine. Preko 30 učenika, uobičajeni dril, testovi, ekskurzije, školske aktivnosti i, ajmo reći, početak izlazaka u večernjim đirevima u Marelicu, Uljanik, kasnije prema tvrđavi Verudele, u 33, tvrđavi Zlatnih stijena (Piramida), nešto kasnije i zaključni đir po Lungomareu. Uvijek gužva, vreva. Onda je uslijedilo dvije godine usmjerenog obrazovanja, koje je valjda trebalo osigurati kadrove za privredu odmah, ukoliko ne bi nastavili na fakultete. U prvoj generaciji "Novinskih izvjestitelja" bilo nas je 20-tak. Mali razred iznad ulaza u "Ekonomsku", činilo se da će biti tlaka. No, ispalo je odlično. Prije svega zbog odlične ekipe u razredu, potom zbog pretežito stručnih predmeta iz novinarstva. Predavala nam je Branka Žužić (Branković), svježe diplomirani novinar, koja nam je tu profesiju približila do maksimuma.

Taj naš stručni dio obrazovanja djelovao je kao neka posebna škola unutar škole. Imali smo predmete s programa fakulteta političkih nauka, smjer novinarstvo. Profesorica nam je davala puno slobode u izražavanju, formama pisanja, s puno prakse koju smo, među inima, učili od prekaljenih novinara ondašnjih redakcija (Urošević, Černjul, Fištrović, Milevoj…). Djelovalo je to sve skupa kao kad gledate američke filmove i njihove školske kružoke, nekonvencionalnost u raspravama, gdje netko sjedi, drugi stoje, ali svi ozbiljno tretiraju sadržaj o kojem se govori. Imali smo i svježeg profesora s fakulteta Marinovića, koji je odmah po ulasku dao do znanja da ćemo najmanje o tadašnjem "Teorija i praksa samoupravnog socijalizma" (TIPSS), a najviše vremena posvetiti otvorenim raspravama o svim temama koje su nas društveno i osobno opterećivale. I to uz kavu, a netko je "potiho" pored prozora i zapalio cigaretu. Učio nas je, tek sam kasnije shvatio, razgovarati i otvoreno iznositi svoja uvjerenja. Marinović, koji je nažalost preminuo prošle godine, možda tada nije slutio, ali i on će kasnije postati dio medijskog svijeta.

Jedna od najznačajnijih stvari u tom školovanju bila je praksa koju su nam omogućili u pulskim redakcijama. Uz Damira Strugara, koji je u novinarskoj karijeri uz Zorana Simića među prvima iskoračio, priključio sam se u IPC Vjesnik. Na katu iznad velikog kioska, s ulazom pored "one" vitrine, gdje su bila dopisništva Vjesnika, Večernjeg lista, Sportskih novosti, s novinarima koji su radili i za Arenu, Start, Vikend, Auto klub i druga izdanja SOUR Vjesnik. Novinska kuća koja je bila najjača u jugoistočnoj Europi, čije su se dnevne tiraže brojale u stotinama tisuća primjeraka. U tom IPC-u su nas mentorirali iskusni novinari, učili smo realan novinarski zanat. Što je kartica, kako se piše, slaže naslov i podnaslov, kako se šalje u Zagreb teleksom, ili diktira telefonom u stenobiro. Saznavali smo i kako izgleda kad ti pokidaju karticu zbog pravopisne greške. Tamo sam doznao i čemu služe oni drveni sefovi u kiosku. Svaka firma koja je htjela, i pojedinci, koji su imali pretplate, ujutro bi ih čekale novine unutar sefa. Tada se često događalo da se rasprodaju novine.

Nakon četiri godine vanjskog suradništva, 1984. godine dočekao sam rješenje za stalno zaposlenje. I kad sam ga potpisao, bio sam najsretniji na svijetu. Ispunio sam san, postati profesionalni novinar, i to u tako snažnoj tvrtki kakva je bila Vjesnik. Kad sam nedugo kasnije otišao u Zagreb na sastanak s glavnim urednikom i direktorom Sportskih novosti, legendom sportskog novinarstva Zvone Mornarom, prvi puta sam se u neboderu na uglu Savske i Slavonske avenije uspeo tih nekoliko katova. Nisam htio čekati lift, nego baš prohodati i guštati svaki trenutak tog dolaska u redakciju. Bila je na četvrtom katu. Svi koji smo "gutali" svaki tekst starih SN, koje su se tiskale u 150-230 tisuća primjeraka, ovisno o događanjima, znali smo za popularnu rubriku "U goste SN", a kojom prilikom su redakciju posjećivali predstavnici, treneri, igrači, direktori, svih klubova i reprezentacija, kad bi gostovali u Zagrebu. Bilo je tada prestižno doći u posjet SN-u.

- Samo jedan savjet, držati se istine i pisati u skladu s uvjerenjima. Na kraju je najvažnije da sebi nešto ne zamjeraš, jer uvijek će biti onih koji će nešto zamjerati. U ovom poslu teško se može biti simpatičan, ali se može zaslužiti ono što je najvažnije, respekt.

Tako mi je Zvone Mornar govorio prije 40 godina u svom velikom uredu na 4. katu SN. U slijedećih 19 godina vrlo često bio sam u tom tornju, izgrađenom 1972. godine, koji je sa 67 metara visine i 16 katova bio ne samo hram pisanog novinarstva, nego i svojevrsni orijentir grada Zagreba. Upoznao sam mnoštvo ljudi među desetak tisuća zaposlenih i nadasve sam upoznao ritam rada, rituale, tehnologiju tiskanja i sve ono što ima ikakve veze s novinskim proizvodom. Iz IPC-a u Puli do Vjesnikova nebodera u Zagrebu, stalna linija komunikacije, funkcioniranja, stvaranja. U prvoj polovici 2000-tih, već desetak godina privatiziranih tiskovina i ere "svaki za sebe", SN su odustale od prostora u Flanatičkoj. Nešto godina kasnije IPC je postao prošlost, zgrada je zatvorena, do danas.

Simbolički se promijenilo sve. Nema više "zidnih novina", nema redakcija "gore", nestali su davno i drveni sefovi, novine se više i ne traže, nema đira u okruženju. Ubrzani ritam digitalizacije je promijenio svijet uopće, naše navike i svakodnevicu, novine koje su postale tisak su ušle u proces odumiranja. Profesija novinara je postala dekadentna. Nestaje respekta. U općoj poplavi svekolikih novih komunikacijskih alata i platformi, istine i uvjerenja više nisu prioriteti, caruju virtualne zbilje. I nema ni gužve u gradu. Centar tog našeg svijeta podno brežuljaka više nije centar. Postao je periferija. Novine, to jest tisak može se naći na parove razbroj’se po preostalim kioscima. Proces pada tiskanih medija počeo je još prije dvadesetak godina, i predviđali su da će mu biti kraj već prije 7-8 godina. Još se doduše ne da, žilav je i zahvaljujući mnogim romanticima koji još uvijek najviše vole "papir u ruci" a ne ekrane. Kao da vjeruju da su samo na starom papiru informacije još ozbiljne i odgovorne, odnosno kao u ona vremena kad nije bilo jahanja virtualnim prerijama.

Četrdeset godina od onih dana profesionalne sreće, zapušteni i napušteni Vjesnikov toranj je izgorio. Gledajući snimke tog dramatičnog kraja negdašnjeg hrama novinarstva i društvenog utjecaja, djelovalo je to kao simbolički vjesnik kraja jedinstvene ere pisanih medija. I jednog načina života koji je okupljao ljude, a kojem se nametnuo onaj stil koji ih razdvaja i sve više dijeli.

Povezane vijesti

• Koliko Istra ulaže da zainteresira generaciju Z i Alfa za sport?
• Da su svakog svibnja izbori, gdje bi sportu bio kraj
• Sport, kultura, energija, entuzijazam = Kirin. Legenda