PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO

Marko nikada neće biti Zdravko

U vremenu kada se politika na ovim prostorima već odavno profilirala kao da su je odgajali u amsterdamskoj četvrti nazvanoj po jednoj iz spektra toplih boja, Zdravko Marić iz nekog je nevidljivog razloga uživao nedvojbeno ogromne simpatije hrvatskih građana. Nenametljivi baby-face, otvorenost prema novinarima, strpljenje, duhovitost. Ta, nije li to našim građanima dovoljno da mu vjeruju?! Koji uopće prosječni građanin brine o BDP-u, smanjenju inflacije, nametima, trošarinama i ostalim bakaračima?

Zdravko Marić (Snimio Davor Pongračić/Cropix))

Zdravko Marić (Snimio Davor Pongračić/Cropix))


Sredinom devedesetih po hodnicima brodske gimnazije u jednoj od dvije smjene kretao se zavidan i, čini se, nikada ponovljiv broj djece iz ukupno 16 razrednih odjeljenja, a u svakome od njih po 36 učenika. Među tih 576 mladića i djevojaka bio je jedan, poprilično tih i samozatajan, ali pametan i ambiciozan dečko. Uvijek pred vratima učionice s bilježnicom, da za svaki slučaj još jednom ponovi gradivo prije nego dođe profesor. Budući štreberski ministar koji bi se bez problema mogao uklopiti u kakvu domaću verziju Teorije velikog praska koja bi, doduše, imala još jednog lika strastvenog za brojevima.

Tako nekako bi se moglo opisati Zdravka Marića, sada već bivšeg čelnog čovjeka Ministarstva financija koji je, po mišljenju većine njegovih političkih kolega, uglavnom oponenata, napustio brod koji tone, ostavljajući pritom Vladu, ali prvenstveno hrvatske građane, u posve neizvjesnoj i nimalo zavidnoj situaciji. O razlozima njegove ostavke odmah se razvilo mnogo teorija koje nisu u konačnici mogle razriješiti, a niti uspjele primiriti ni pressice premijera, a ni samog Marića koje su uslijedile nakon ovog, za mnoge neočekivanog, poteza.

Pokazalo se, međutim, da Marićev odlazak i nije bio iznenađenje baš svima. Plenković je u svom obraćanju javnosti rekao da je netko "propjevao" prije vremena, jer je on ionako, nogometnim rječnikom, već na klupi imao spremnu zamjenu koja je trebala uletjeti tik prije kraja utakmice, ali ju je ljubomorno čuvao od očiju i ušiju javnosti do zadnje minute. Zanimljiv stav obzirom na činjenicu da bi rad političkih moćnika trebao biti transparentan i javno dostupan, posebno ako postoji svijest o tome da su političari u funkciji građana koji su ih izabrali, a ne obratno. (Znam, mojoj naivnosti i idealizmu nema kraja.)

Bivši ministar financija i, još važnije, potpredsjednik Vlade, nesumnjivo je jedna od najintrigantnijih osoba koja se dosad pojavila na političkoj sceni. Sjećamo se i, posve racionalno neobjašnjivo, mnogima omiljenoga bivšeg premijera Sanadera. I unatoč tome, mnogi su ga i dalje voljeli, sve i da ih je gazio čizmama ili, malo vjerojatnije, gađao satovima. Ah, kakav mentalitet!

No, u vremenu kada se politika na ovim prostorima već odavno profilirala kao da su je odgajali u amsterdamskoj četvrti nazvanoj po jednoj iz spektra toplih boja, Zdravko Marić iz nekog je nevidljivog razloga uživao nedvojbeno ogromne simpatije hrvatskih građana. Nenametljivi baby-face, otvorenost prema novinarima, strpljenje, duhovitost. Ta, nije li to našim građanima dovoljno da mu vjeruju?! Koji uopće prosječni građanin brine o BDP-u, smanjenju inflacije, nametima, trošarinama i ostalim bakaračima? Pa Hrvatima je jedna od omiljenih izreka "Lažeš me, al' te lijepo slušat' ", pa je tako većini, zapravo, u potpunosti bilo sasvim svejedno o čemu bivši ministar uopće priča, kad će na kraju govora samo nabaciti osmijeh i stanje u državi će se nekim čudom odmah popraviti. Da je došao nekom penziću, potapšao ga po ramenu i rekao: "Čujte, gospodine, novca u državnoj blagajni nema, ne znamo kad ćemo povisiti mirovine", starijem gospodinu bi u čitavoj priči bilo vjerojatno najvažnije tapšanje po ramenu. Bili dijelom vladajućih ili iz redova oporbe, nemali broj kolega priznao je Zdravku Mariću da je bio korektan profesionalac i dobar govornik, što možda, eto, nikada ne bi ni saznao o sebi da nije bilo ove njegove ostavke.

Ususret, čini se, neizbježnoj recesiji kakvu smo već proživjeli krajem prvog desetljeća novog milenija, morat ćemo se suočiti s činjenicom da promjena na čelu Ministarstva financija u ovom trenutku i nije najsretnije rješenje. Realnost i budućnost, objektivno gledajući, ne izgledaju previše svjetlucavo, što god tko u ovom trenutku na tu temu govorio ili pokušavao uljepšati stvarnost. Dio građana, srećom, ipak nema problema s dioptrijom i sluhom; jasno vidi i čuje što ne štima, ali i itekako dobro zna da se u ovoj priči pojedinac neće moći pobrinuti sam za sebe, jer ovisi o sustavu koji je spreman za (samo)uništenje.

Je li Marićev potez moralan ili nemoralan, hrabar ili kukavički, nesumnjivo će svatko zaključiti za sebe i još jedno vrijeme u svojim užim i širim krugovima, a posebno profilima na društvenim mrežama, razvijati vlastite teorije. Jer, jasno je da ne mora ni sam Marić znati zašto je napustio Vladu. Već će mu to hrvatski građani potanko objasniti. I to posve stručno, otprilike onako nekako kako inače savjetuju izbornika nogometne reprezentacije.

Marićev potez, kakvim ga god tko doživljavao, posve je legitiman. Na kraju krajeva, tko ga može kriviti što je nakon šest i pol godina odlučio otići? Za izvlačenje iz svega onoga što nam po svemu sudeći slijedi, ionako ni nam bio potreban jedan Superzdravko s letećim plaštem na leđima. A Hrvatska takvog čarobnog junaka ili nema, ili možda nije stranački podoban. Iako ni Zdravko Marić nije bio član Hrvatske demokratske zajednice, ona ga je prigrlila široke ruke. Čini se da se iz zagrljaja s vrha iščupao na vrijeme. Na njegovo mjesto zasjest će Marko. A građanima preostaje citirati grupu čije se ime, radi zaštite prava, više ne smije spominjati u javnosti: "O, Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju, jer bogati se ionako za sebe pobrinu".

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom