Imao sam točno 10 godina i mislim da sam baš tog dana uzeo u ruke prvi primjerak Sportskih novosti. Uz Glas Istre poželio sam da vidim kako to izgleda "samo sportske". Nisam bio baš pažljiv. Odjeven za školu, majka me požurivala da ne zakasnim u Neven Kirac (danas Šijana) i na brzinu si stavljan majicu u hlače. Eto pametnjakovića, pozdravljam je, a ona počne grintati. Pa tek sam ti ispeglala tu majicu, a već si je isprljao. Kako, pomislih, i na ruzinavo ogledalo vidim crne mrlje. Pogledam ruke, aha, ono šporke kao da sam ugljen nosio. Odakle to? Novine, dakako. Nekad, i to do ne tako davno, nakon listanja tiskovina, bilo je obvezno oprati ruke ako ste željeli ostati uredan. Kao da je to bio trening za ono što je dolazilo koje desetljeće kasnije, znate već, stalno dezinficiranje ruku, pandemija.

Kada su došli tehnološki napredniji sustavi tiskanja, ta je muka nestala. Navikli smo se na to kao da nije niti postojala, a nekako mi u promišljanjima to djeluje kao jedna od bezbroj simbolika što nosi protok vremena. Često vam se čini da je nešto sve isto, a zapravo se kontinuirano mijenja, uglavnom na bolje. No, u čovjeku je valjda tako kodirano, čim je nešto bolje postaje normalno. Onda se odmah prebacuje na slijedeće čemu stremi, neovisno koliko je realno ili ne, i iznova ima motiv nezadovoljstva i osjećaj neispunjenosti dok se to ne razriješi. Mnogo ljudi svu tu dionicu punu motiva i motivacija, različitog (ne)uspjeha realizacija, lakonski uokvire u mantru - takav je život!

Onog prvog "novinskog" jutra, na stranicama s crno bijelim zrnastim slikama, odmah sam uočio naš naslov. Na predzadnjoj stranici, gdje je bio uglavnom regionalni sport, a naše okruženje prostor je dijelilo s Primorsko-goranskom regijom, stršilo je - "Derbi u Puli". Čitam tadašnjeg dopisnika, Alda Buršića. U Puli, prvi puta pod krovom, košarkaški derbi sve boljeg Istragrađevnog i favorita za Prvu ligu, Industromontaže Zagreb. Nakon šest kola oni 12, naši 10 bodova. Šansa je za poravnanje i kažem mami, znaš šta je danas, to moram ići vidjeti. Ona iritirana da ne zakasnim, jer je morala odmah drugu tek opranu majicu ispeglati, ali sam znao da neće biti frke. Imamo fizički odgoj, a moj profesor, koji je više htio odati nego što jest strog, bio je benevolentan prema meni. U to vrijeme već smo znali sami društvo iz škole dolaziti poslijepodne na igralište, udarali loptu nogom na jednom, a onda još koji sat rukama šutirati na drugom košarkaškom igralištu. Zlatko Homoki nas je dobro znao i bilo mu je drago da smo na igralištima. Nekad smo čekali red, jer su i stariji igrali, pa smo to vrijeme gledali, pričali, zafrkavali se, i baš bi Homoki, čiji su roditelji imali podno igrališta kuću kao domari, navratio da nas promotri. Nije tada bilo puno sadržaja, pogotovo ne tehnoloških čudesa koje će budućnost donijeti i drastično promijeniti život cijelog svijeta, svakog pojedinca, a između ostalog i sve začine (sport, tjelesna kultura, družba…) ove priče. Smišljao sam i dok sam jurio prema školi, kako ću nagovoriti roditelje da me puste na derbi, što god to značilo jednom klincu od deset godina koji je tek počeo otkrivati sport i strast koju može usaditi kao akteru ili gledatelju. Da ne vjeruješ, čim sam doma kazao, mama je zamolila susjeda da me odvede do dvorane, a ona će, obzirom da je tata bio prekovremeno u Uljaniku, doći po mene. Mame.

Ispred dvorane djelovalo mi je da ima na desetine tisuća ljudi. Masa, ali uzbuđen što ću nazočiti utakmici pokrila je svaki strah. Gurao sam se "unutra" u tek pokriveni Pattinaggio, većina dobrih ljudi su dobacivali "pustite da mali prođe". I kad sam prošao u dvoran(ic)u tek je čekalo iskušenje. Tada nije bilo montažne, samo red skela, na kojima oni u prvom redu vide, ovi drugi na prstima traže neku bolju vizuru. Imao sam metar i cvancik, kako je kazao dobrodušni gledatelj prijatelju, i podigli su me na skelu, stavili ispred sebe i za uzvrat kazali, samo navijaj!

U cijelom tom posebnom danu ostati će mi još dva detalja urezana u pamćenje. Prvo onaj gromki uzvik u trenutku tišine prije "podbacivanja lopte" čiji je autor bio Pero Jelić, lider momčadi koji je stigao iz Zagreba, motivator, karizmatičan, nakon kojeg ("Ajmoooo!) bi publika "poludjela". Drugi je, pak, bio meni baš tuga od trenutka, jer je "neki" Basin za Indrustromontažu postigao koš za pobjedu 4 sekunde prije kraja. Kakvo razočaranje, pogotovo za klinca od deset godina, koji je uživao u cijeloj atmosferi, navijanju, činjenici da si "tamo" uz velike. Došlo mi je za plakati, ali kako sam morao brzo vani, da mama ne brine, nije bilo vremena. Još bi falilo da sam cmizdrio, tko zna kada bi me opet pustila da idem sam. Od toga dana krenula je praktično redovna dionica na sportska borilišta, sve nekako blizu, Rakovčevom do Pattinaggija, Gradskog stadiona, pa stadiona malih sportova, Doma Braća Ribar, Karbonine. Naš mali svijet ondašnje sportske Pule. I kad kažem "naš" mislim na sve one koji su se bavili sportom, na sve one koji su brinuli da se akteri njime mogu baviti, naposljetku i na sve one koji su kao gledatelji pohodili borilišta, s većom ili manjom strasti za sport. Tako se razvijala urbana priča Pule kroz sportski kontekst. Iskustvima profesionalne karijere prilično rano sam spoznao da je baš sport jedan od nekoliko jačih faktora koji će usmjeravati urbanu kulturu okruženja. Iako najveće protivnike te teze, zanimljivo, uvijek se imali baš unutar ovog okruženja. Sport, ako baš moramo, tako su funkcionirali odnosi.

Dugo vremena praćenja, analiziranja, ponavljanja iskustava u različitim okolnostima, uvidio sam limite tog razvoja sporta-grada, a koji će u ovom mileniju dobiti i najznačajnijeg novog generatora, a to je "kultura digitalnog funkcioniranja svakodnevice". Već par dekada ta "kultura" doprinosi da se mladi odmiču od fizičke aktivnosti i tih benefita. Kao da ne osjećaju potrebu jer je kao takvu nisu upoznali, da igraju na školskim igralištima, druže se s prijateljima, motiviraju se nadmetanjima s vršnjacima, nekad starijima. Ne hrli se u dvoranu jer, eto, košarke u onom formatu, kojeg smo poznavali kroz uzbudljivu "Mirnu" i kratko Dom sportova, više nema. Bilo bi neistinom kazati da je "smart tehnologija" (jedina) kriva što su motivacije za takvim vrstama druženja, okupljanja, događanja, kroz desetljeća okopnila. Svijet, i uopće život, se promijenio i dakako da ne treba mlađim generacijama nametati ono što su nama činili "stariji". To je ona mantra, "u naše vrijeme nije bilo ničega što vi imate, pa eto, bili smo dobri, uspješniji, čvršći…". Tako sigurno nećemo motivirati mlade da se aktiviraju rano u sportu jer će im to prije svega pomoći u održavanju zdravlja, jačanju psihološkog potencijala (duha) a ne samo fizičkom kontekstu. Nisu mlađi krivi što se stvari mijenjaju, odnosno što nemaju spoznaju kako je prethodnim generacijama bilo nešto teže. Recimo u infrastrukturnom smislu.

I tu dolazim do naglaska, a koji je u svojoj "štoriji" apostrofirao i kolega Strahinja. Pitanje gradnje dvorane ispred "Žute škole" ili nova verzija pulske navike vučenja svako na jedan od svojih brežuljaka. Govorimo o prijeporima oko još jednog projekta koji se dotiče tjelesne kulture, sporta, mladih, i svih dobrih stvari koje takav projekt donosi.

Od one večeri u Pattinaggiju, 1972. pa do danas, izgradilo se infrastrukture sporta. Dom mladosti (sportova), Stadion SRC Veruda, Sportski centar Valkane, Gradski stadion Aldo Drosina, napokon Bazeni, bilo je obnova, rekonstrukcija dvorana. Što im je poveznica? Najjača ona koja govori da uvijek takvi projekti izazivaju gradske "štorije" podjela, nadmudrivanja, nametanja, konzerviranja, kontriranja. Kronična boljka koja iznova pokazuje koliko je zapravo sport kao djelatnost pod stalnim "sankcijama" utjecajnih gradskih krugova, koji ga baš i ne doživljavaju kao "nešto". Da ne kažem da ga ne vole, pogotovo kada se mase okupe na događanjima, i o tome se puno priča. Kao da to nije "in".

Priče o ekranima, pretilima, otuđenjima, svima to dođe kao dobra storija, ali umjesto općeg "napada" svih struktura na te probleme mladih (i starijih), svjedočimo po pravilu iscrpljivanju "zašto ovo, zašto ono, gdje su stabla, gdje će sunce grijati u 11.45, a da ne govorimo kako to nije prikladno povijesti grada". I da, parking, uvijek ista potraga formule kako u 2 litre (gradske ulice) uliti 10 litara (vozila kao u priči). Toliko su se svi ulijenili da bi s vozilom ušli i u trgovački centar. Čim ne može, odmah gunđanje, kao dio neke nove "digitalne" kulture, stalno i o svemu gunđati.

Motivacije, u ovom slučaju za razvoj sporta i standarde brige za tjelesnu (i zdravstvenu kulturu), okupljanja ljudi i zajedničkog druženja, snaženje identiteta grada i pokaza pripadnosti, u ovom su okruženju u stalnom klinču s motivima koji kronično limitiraju razvoje urbane Pule. Nije više niti stvar u (samom) aktivnom bavljenju nekim sportom, kojeg generiraju i uspješniji gradski sportaši(ce), atmosfere koje smo mnogi od nas doživljavali kao one 1972. u Pattinaggiju, nego i u tome da takvi pristupi općeg zanovijetanja u svakom sportskom i pripadajućem projektu, iscrpljuju potencijale duha kojeg se kod mladih treba usmjeravati prema navici aktivnosti. I barem ih neko vrijeme, jer više nema povratka u prošlost, odvojiti od plavih ekrana.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• Umjesto da se radujemo školskoj dvorani, mi je se bojimo