Tri desetljeća su dugi period. Tri desetljeća znaju biti i kratki period. Ovisno iz kojeg kuta gledate na protok tog vremenskog okvira, stoga je sve relativno. Podsjetila me na to jedna fotografija sa starog Gradskog stadiona, gdje su tri tribine sagrađene 1994. a odavala je dvije godine potom kako već derutno djeluju kao nedovršena priča.

Beton, mokro, teren blatnjav, ograde zahrđale, one prema starim tribinama, centralnoj i dvije montažne pomoćne gotovo u raspadu. Djelovalo je depresivno, kao da se ta stvarnost pulskog hrama nogometa nikad više neće promijeniti. Politika je u Istri tada upražnjavala ono što je mentalitet i okruženja, samo da je biti protiv. S tom razlikom u odnosu na druge, da je vladajuća istarska politika to radila iz svog interesa, da bi naudila suparnicima u Puli. Svi oni koji ne vole nogomet, ali i dio onih koji ga prate, stali su dodatno kritizirati tu investiciju, kao da je ulaganje u infrastrukturu najpopularnijeg sporta najbesmislenija stvar na svijetu. Stadioni se grade najvećim dijelom zbog publike i da ih se u što većem broju privuče na događanja, uz komfor koji zaslužuje plaćena ulaznica, ili doprinos gradskoj blagajni među ostali za komunalne objekte.

Iz današnjeg kuta čini mi se da je taj prizor otužnih tribina bio "jučer". No, prošlo je trideset godina, u kojima je, čini mi se, žilav ostao onaj mentalitet prema Puli, a to je "samo da je biti protiv". I to bez obzira na činjenicu da je stadion Aldo Drosina već 15 godina kompletiran, uz pomoćne terene, a da je Pula prvoligaškog neprekidnog statusa 17 godina. Uspoređivati Pulu kao grad, i njen stadion, i nogometne domete, i ine zbilje danas u odnosu na onomad, doista je deplasirano. Jedino što začudi čovjeka koji u prvom redu svjedoči tim zbiljama, ili je navijač, ili logično simpatizira klub i svoj grad, to je da što god se napravi bolje nego prije, ta struja(nja) kontra stava a priori, ne jenjava.

Kako god, kada je ondašnja Istra ispala iz Prve lige (1997.), ta siva percepcija na stadionu imala je još tamniju nijansu doživljaja. U finišu te sezone je ipak impresija Gradskog stadiona imala svoj dojmljiviji odraz, a čemu je pridonijela prva utakmica hrvatske reprezentacije u Puli, kao posljednja provjera pred put na prvo Svjetsko prvenstvo. Bilo je i tada kiše, iste tribine, isti limiti komfora, ali kako je znano, sve percepcije mijenjaju se u kontekstu ljudi. Na oronulom "novijem" stadionu skupilo se gotovo devet tisuća gledatelja. Na tribini Zapad, staroj gotovo 70 godina, smještalo se važne goste. Među inima, delegaciju Juventusa koja je privatnim zrakoplovom stigla u Pulu preuzeti novu akviziciju Igora Tudora, tada 19-godišnjaka, a osobno sam bio zamoljen od njegovih suradnika da budem domaćin slavnom Arrigu Sacchiju. Tvorac velikog Milana i jedan od najvećih svjetskih stručnjaka u 20. stoljeću došao je u Pulu jer je želio vidjeti snagu Hrvatske, s kojom se borio 4 godine prije u kvalifikacijama za Euro 96. Sacchi mi je već tada, prije kvalifikacijskih utakmica, u intervjuu kazao da ima izuzetno veliki respekt za novu reprezentaciju na europskoj karti jer dobro poznaje njene igrače, poglavito one u Italiji (Boban, Bokšić, Jarni…). Nije bio tip kurtoazije nego je baš tako mislio. Vrijeme je ukazivalo da je talijanski strateg imao dobre vizije.

Još u Puli, kada je napuštao stadion, kazao je: "La Croazia fara un grande Mondiale - Igrat će Hrvatska veliki ulogu na Mundijalu". Jedan kolega koji nas je pratio u stopu, ne respektirajući uzus da se ekskluzivni razgovor ne prisluškuje, samo je zaključio dok je Sacchi sjedao u auto "A i on priča svašta, samo da priča..".

Dakle, kako je Drosina (Gradski stadion) u nedovršenom ruhu djelovao posve drugačije u koloritu punih tribina i navijačke koreografije, uz mnoštvo važnih gostiju, a i one koji su se trudili obezvrijediti (do)gradnju stadiona, tako se moglo još jednom razumjeti kako bi zbilja na tom mjestu mogla biti drugačija i bolja.

U Francusku sam krenuo pet dana prije debija s Jamajkom. Atmosfera u i oko reprezentacije bila je s jedne strane uzbudljiva jer je to bio debitantski Mundijal, ali s druge bilo je napetosti jer selekcija Miroslava Ćire Blaževića nije djelovala uvjerljivo. Naposljetku bila je to (prva) senzacionalna svjetska priča Vatrenih. S mojim dragim kolegom koji danas uživa zasluženu mirovinu, često se prisjećamo svih tih naših "bockanja" i njegovog "nemamo šanse". Mislio je to i Berti Vogst, koji me u najavi meča, kao jedinog hrvatskog reportera u luksuznom sponzorskom (Mercedesovom) velikom šatoru, nastojao ismijavati zbog pitanja boji li se Hrvatske i sudbine. Aludirao sam na oštećivanje Hrvatske dvije godine prije na EURO- 96 protiv njegove Njemačke. Nakon 3:0 u Lyonu, u mix-zoni, gdje su novinari razgovarali s akterima, narugao sam se njemu, i koliko god bilo neelegantno, nisam to htio propustiti. No jedan drugi detalj te večeri bio mi je lokalno zanimljiv.

U Lyonu je na stadionu bio i Elvis Scoria, kojeg je bliski mu prijatelj dovezao u Calibri jer tadašnji napadač španjolske Leide nije mogao voziti. Scoria je operirao koljeno i sa štakama se kretao do Mundijala. Nakon utakmice, kad je već nastupila ponoć, bio mu je 27. rođendan! No, dogodila mu se neugodnost. Kad je ulazio u auto, prije nego je složio štake, stavio je na krov niskog auta novčanik. Unutra su bili novci, poprilični i dokumenti. Kako je zaboravio na to, krenuli su i onda je Scoria nakon nekog vremena shvatio da nema novčanika. Bilo je 40 tisuća gledatelja na Gerlandu, mnoštvo je ljudi bilo na parkiralištu, i kad se Scoria odlučio s prijateljem vratiti, ako ništa drugo "reda radi" da vidi da li su mu ostali barem dokumenti, gotovo se šokirao kad je spoznao zbilju. Naime, novčanik je bio točno na mjestu gdje su bili parkirani, novci i dokumenti unutra, nitko nije primijetio očito "plijen" te je to bio veliki poklon Fortune za njegov 27. rođendan! I to nakon povijesne pobjede nad Njemačkom, kad te ide, onda te ide.

Kad smo odlazili na Park Prinčeva, gdje je Hrvatska igrala utakmicu za treće mjesto, moji kolega još je "brojio" svima i svemu što su Vatreni izgubili od Francuske u polufinalu. Bila je to nespretna i nesretna epizoda, ali svakako je za ugled Hrvatske nastup na Stade de Franceu bio senzacionalan.

Cijeli je svijet tada upoznao naš nogomet, oduševljeni su bili ama baš svi novinari u glavnom press centru, u EXPO-u u Parizu. Iako su u polufinalu bili i Nizozemci i Brazilci, sva pažnja usmjerena je prema Vatrenima. Mi novinari davali smo intervjue na sve strane, a znate tko je najviše pričao i hvalio Hrvatsku? Onaj kolega.

Tri desetljeća kasnije, iste strasti, ista iščekivanja, iste i "kontre" iako je sve drastično drugačije nego 1998. Unutar tog vremenskog okvira pamtim dvije brojke. Istra 1961, gradski klub koji je uz inicijativu navijača dobio ime po ondašnjoj Istri i godini kada se prvi puta dogodila fuzija Pule i Uljanika, ispao je 2007. iz Prve lige. Dakle točno 10 godina od ispadanja Istre. Dvije godine kasnije vratit će se u prvoligaško društvo i do danas bit stabilni član. Zašto je to važno naglasiti, iako djeluje kao nešto normalno. Evo, kad je Istra ispala 1997. jer je, između ostalog, Prva liga sa 16 smanjena na 12, u toj elitnoj ligi igrali su mnogi klubovi koji danas tavore u nižim razredima, ili su jednostavno potonuli. Redom su tadašnji prvoligaši bili Hrvatski dragovoljac (danas fenjer trećeg ranga), Zagreb (ispao u šesti rang), Varteks (navijači ga "oživjeli" i danas je u trećem rangu), Šibenik (upravo se gasi zbog dugova), Mladost 127 (ugašen), Zadarkomerc (četvrti rang), Segesta (treći rang), Marsonija (četvrti rang), Cibalija (drugi rang), Orijent (drugi rang), Inker (ugašen i novoosnovan). Dakle, iz te sezone su "tu" samo stalna četvorka - Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek. Varaždin se vinuo u Prvu ligu i u nekoliko navrata ispadao u protekloj dekadi. Pula je s Istrom 1961, kako ukazuju podaci, jedina stabilna prvoligaška zbilja, što znači da je opstanak te razine na Drosini vrlo jasan pokazatelj uspješnosti pulskog nogometa, pogotovo u odnosu na tradicije.

Jedini put kada je izgledalo da će sve otići kontra, a u korist više ili manje zajedljivim kontrašima, bilo je 2018. Tada je Istra 1961 u posljednji tren izbjegla pad u Drugu ligu i sobu gašenja! Sve nakon toga, uz stabilnog vlasnika, kojeg bi u navedenim posrnulim sredinama nasušno voljeli imati, na Drosini djeluje u napredovanju! To je činjenica.

Kao i ona da je 2018. "moj kolega" preuzeo poziciju optimizma, a ja njegov gard pesimiste. Hrvatska je, opet protiv Ukrajine, kao 1998. preokrenula izgubljenu situaciju za Mundijal. Dvadeset godina kasnije mislio sam da ako prođemo grupu bit će puna šaka brade. Modrić mi je govorio da možemo ići do kraja, i mislio sam da me zafrkava. No, u toj sretnoj godini, i za Pulu, i za Hrvatsku, i za naš svijet, oni su bili u pravu. Modrić, optimisti, moj kolega koji je poravnao račune s 1998. i sada me iz mirovine zna zivkati da bi me na to podsjetio. Finale, srebro, pa četiri godine kasnije još senzacionalnija bronca.

Strast i vjera u svoje, i kad ide i kad ne ide, prirodan je put nogometnog doživljaja, različitih emotivnih epiloga, ali neupitne pripadnosti. I za Pulu, gdje je ključno da se te emocije doživljaju i da nije ugašena prvoligaška vatra, štoviše, već neko vrijeme plamti želja za Europom. I za Hrvatsku, koja može i podbaciti u Americi, ali koja ostaje senzacija svjetskog nivoa obzirom na veličinu i bazu. Što god bilo taj se okvir ne može izbrisati. I uvijek treba vjerovati u svoje upravo zato što su naši. Na svim razinama.

Povezane vijesti

• Dan poslije
• Pravi akteri grada
• Garcia II i priča o napredovanju i rizicima povratka