PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

(Jugo)nostalgija

I nije toliko stvar ni u čokoladi iz djetinjstva koja sada ima lošiji okus nego prije (a ima), niti u tehnologiji koja se otela kontroli i u činjenju života lakšim i povezanijim donijela novu dimenziju mržnje i otuđenosti. Poanta je u bijegu iz ove sulude stvarnosti koja je postala toliko olovna da nam je potreban, pa i dovoljan, samo jedan kratki bljesak trenutka kojega možemo uz miris, okus ili samo sklapanjem očiju pretvoriti u bujicu sjećanja koja će nas spasiti od realnosti koja izgleda prijeteće kao nevrijeme bez kraja

Josip Broz Tito / Helena Mostarkić Gobbo

Josip Broz Tito / Helena Mostarkić Gobbo


Unatoč naslovu koji aludira upravo na to, činjenici da smo politikom određeni od rođenja do smrti i da ona – htjeli mi to ili ne – upravlja našim životima, ovo ipak neće biti politički komentar. Iako bi mnogi kojima sam okružena voljeli čitati i utažiti žeđ duše upravo na bunaru Titovog doba i desetljeća nakon njegove smrti, ovaj naslov je tu samo zbog smještanja u povijesni, ali nikako i u politički kontekst.

Društvene mreže već su godinama, s razlogom, preplavljene sitnicama iz prošlosti kojih se rado sjećamo i o njima nerijetko raspravljamo: je li neka čokolada prije imala bolji okus jer smo bili djeca, ili su joj u okusu promijenili nešto zbog čega je izgubila svoju prepoznatljivost. Kolektivno se prisjećamo jednakog izgleda posuda za začine, starih pegli (da, baš su se tako zvale), istih ormara, poznatijih kao kredenci, u kojima su se držale čašice za rakiju, tanjurići za popodnevnu kavu i pladnjevi na koje su bake stavljale netom ispečene, najmirisnije i najprhkije kekse.

Ne znam postoje li istraživanja ili mjesta na kojima se pod okom stručnjaka mogu mjeriti promjene u organizmu na sam spomen nostalgije, ali ako postoje, vjerujem da su rezultati zapanjujući. Mislim da se rijetko koja toplina može uspoređivati s onom koja krene kolati krvlju kao što je to nostalgija. S onim sjetnim izrazom lica, ozarenim laganim osmijehom, nagnutom glavom, često podbočenom rukama, pogledom u daljinu, tamo negdje, blizu oblaka, gdje gledaju vječni sanjari i uzdahom koji se otkine baš tamo, iz one najdublje točke u prsnom košu. Eh, da… tako ona nekako izgleda.

Čokolada iz djetinjstva

Zbog čega se toliko volimo prisjećati prošlosti, zapravo i nije teško zaključiti. Ona je nešto dobro nam poznato, u sjećanjima proživljeno onoliko puta koliko smo to željeli i ono čega se više ne moramo plašiti. Ljude je ionako strah samo nepoznatoga, a toga u prošlosti jednostavno nema. I nije toliko stvar ni u čokoladi iz djetinjstva koja sada ima lošiji okus nego prije (a ima), niti u tehnologiji koja se otela kontroli i u činjenju života lakšim i povezanijim donijela novu dimenziju mržnje i otuđenosti. Poanta je u bijegu iz ove sulude stvarnosti koja je postala toliko olovna da nam je potreban, pa i dovoljan, samo jedan kratki bljesak trenutka kojega možemo uz miris, okus ili samo sklapanjem očiju pretvoriti u bujicu sjećanja koja će nas spasiti od realnosti koja izgleda prijeteće kao nevrijeme bez kraja.

Prisjećajući se svog djetinjstva, imam nekoliko slika koje su samo moje i koje me u isto vrijeme dječje tješe i životno plaše, a vjerujem da ih ima svatko. Čak i ljudi koji su proživjeli teška djetinjstva, imaju memoriranu neku svijetlu točku, barem podsvjesno. Današnjica u kojoj je dostupno apsolutno sve, podsjeća me na obijest čovjeka koji sve ima, sve je probao, sve proživio i na koncu, isprazan i bez pronađenoga smisla života, sam sebi ga oduzeo.

U prošlost djetinjstva, nas, koji smo odrastali u sedamdesetima i osamdesetima, vraćamo se ne zbog toga što smo toliko ostali zaluđeni tim vremenom (osim onih koji zaista jesu, pa su „zaglibili“), nego jer su to bila, koliko god teška, toliko i nevjerojatno i neopisivo lakša vremena. Bilo je to vrijeme razumijevanja riječi povjerenje i poštovanje, kroz cjelokupno življenje. Vrijeme pristojnosti i svih onih vrijednosti koje se sada gube brzinom koju je naprosto nemoguće dostići, a ni zaustaviti.

Mnogi ljudi iz moje generacije kažu da im je žao vlastite djece koja nikada neće shvatiti naš način života koji smo živjeli kao klinci. Oni drugi, neki stariji, a neki mlađi, domeću argumente da svako vrijeme nosi svoje čari. Meni se čini da smo mi bili blagoslovljeni jednom ogromnom mogućnošću koju današnja djeca i mladi nikada ne mogu i neće shvatiti, a to je doslovno otkrivanje života. Sve što smo htjeli naučiti, morali smo potražiti i naći u knjigama, pjesmu koju smo željeli čuti čekali smo danima (i noćima) na radiju, da je „ulovimo“ i snimimo. Za susrete smo se dogovarali licem u lice i bili točniji nego što će oni ikada naučiti biti, uz sve sprave, alarme i podsjetnike.

Zaljubljivanje iz budućnosti

Pitam se sada, a zapravo i ne želim znati, kako će za koju godinu izgledati zaljubljivanje. Mislim da će ono izumrijeti negdje zajedno s nama, generacijama koje još uvijek u sebi potiču i traže one leptiriće u trbuhu, ne samo u vezama, nego i u poslu, u prijateljstvima i na svakom koraku. Jer osjećamo i znamo što je i gdje se nalazi pravi smisao života. Ne u materijalnome, ne u površnome, nego jedino i samo u našoj duši. I kada se njezin mir naruši, sve drugo umire.

Ipak, s ogromnim poštovanjem prema svojim sjećanjima na to predratno bezbrižno djetinjstvo i jednakim poštovanjem prema današnjem vremenu, uvjerena sam da onog iščekivanja, onog stremljenja, onog ushićenja i one znatiželje jednostavno više nikada neće biti. Nema mjesta otkrivanju svijeta ako ti je dostupan na predmetu koji je dovoljno pritisnuti prstom. I jednim klikom pred tobom se otvara čitav svijet, u svoj svojoj privlačnosti dobra i zla.

Nikada ne bih naše teškoće u traženju, prepreke u nalaženju, naše čežnje, dosjetke, igre, razgovore, šetnje, vožnje, nadanja, putovanja, ali i sve zajedničke tuge i radosti, koje još uvijek tako svečano čuvamo u sebi, mijenjala za djetinjstvo i mladost današnjice.

Na kraju krajeva, u kojemu god vremenu rođeni, jedno je sigurno: nema ljepšeg doba u životu od djetinjstva. I upravo mu se zbog toga uvijek vraćamo, bilo kao roditelji, ili u nekoj drugoj ulozi. Ili bili ono najljepše – dijete u duši koje jednostavno može uživati u uspomenama. Zauvijek. Jer, kamo god nas nepredvidivost života odnijela, sjećanja su najvažnija prtljaga koju možemo ponijeti. I moramo, da bismo preživjeli.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum