Piše Robert Matteoni

Stadion je pitanje društvene kulture

(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)


Otkako sam postao profesionalni novinar, ima tome 36 godina, po prirodi posla suočio sam se s odmjeravanjima sportske i djelatnosti kulture. I dok sam još bio puno mlađi i bitno manje iskusan, nisam do kraja mogao razumjeti što je to što generira nekakvu konkurenciju te dvije društvene djelatnosti.

Još dok je bilo doba Jugoslavije etabliralo se isto "mačevanje". Sa strane kulturnjaka stizali su odjeci prozivanja vladara što "nemilice troše novac za nogomet", umjesto da se više ulaže u kulturu. U sportu, iako se u pravilu ciljalo na nogomet, nisu pronalazili načina da odgovore takvim prozivanjima. Ona su bila teška za sport jer se fama o "bacanju" novca, kako god okreneš, širila i time postizala svoj cilj. Sportu nisu oduzimali nešto od novca kojeg su imali, ali su ga takvim ambijentom limitirali da dobije više. Ono što je Pula za sport izdvajala, uvijek je bilo nemjerljivo manje u odnosu na druge slične sredine. S druge strane, u kulturu se uvijek ulagalo više novca, koliko god su njeni neimari stvarali ozračje da je suprotno. Opet, bio mi je rebus zašto bi uopće sport i kultura bili u zavisnom odnosu.

Dok je još trajala popularna serija Pozorište u kući, kao mladi novinar pratio sam gradnju/obnovu Istarskog narodnog kazališta. Financijski vrlo značajan projekt za Pulu imao je mnoštvo problematičnih situacija koje je trebalo nadvladavati, ali se u konačnici zgrada dovršila i stavila na raspolaganje građanima. Na brojnim sjednicama, koje su u pravilu bile za reportera administrativno dosadne, rojile su mi se nedoumice kako o toj gradnji nema nimalo polemičkih tonova u javnosti, nimalo prepucavanja treba li, ne treba, skupo je, loše je, odlično je ili što god.

No, kada bi se potegnulo pitanje kako bi bilo stvar društvene kulture da se izgradi pristojan nogometni stadion, jer govorimo o objektu za najpopularniji i najmasovniji sport, onda su nam gradski ideolozi društveno – političkih linija kretanja iznova servirali priču o "nepotrebnom trošenju gradskog novca". Slične sam linije polemičkih kretanja osjetio i kada se rekonstruirao Dom sportova. A pogotovo sam se pogrdnih komentara naslušao i načitao u vrijeme kada je Pula 1993. godine krenula u gradnju stadiona. Upravo na tom poligonu političkih podmetanja, a sve kako bi se utjecaj na blagajnu Pule ojačao i tako lakše usmjeravao u razne druge programe i interese, Puli se dogodio skandal zaustavljanja radova nakon što su izgrađene tri tribine. Od 1994. pa sve do 2009., petnaest godina je propadao novi objekt, jer se politika držala po strani od nogometa i sporta uopće. Stadion u Puli s tri tribine građen je tako da se grad namirio u poslovnim prostorima i uz komunalno uređenje toga zapuštenog dijela nadomak centru. I naposljetku je prije 11 godina krenula dogradnja Zapadne tribine i svih drugih sadržaja aktualnog kompleksa "Drosina".

Danas valjda nije potrebno da sportski radnici pojašnjavaju "kulturnijima" kolika je važnost stadiona za društveni život grada. Za tisuće ljudi koji ga pohode, osim u vrijeme pandemije, za stotine dječaka i cura koje ga organizirano koriste, za rekreativce koji su se također uključili u igre na pomoćnom umjetnom terenu. I to što će netko kazati da održavanje stadiona košta, još je jedna od relativizacija stvari na štetu sportske kulture grada. Jer eto, održavanje svih drugih objekata u gradu ne košta. Jer dotacije kazalištu nisu kao značajn(ij)a stavka. Zašto bi se samo naglašavalo da se nešto plaća za sport, kao da je to ono, uh, koje li muke.

Sve što se može, treba davati kreativnim ljudima u kulturnom i inom životu grada, jer će od toga stvarati programe koji će biti za građanstvo. Evo, neki dan smo mogli pročitati da Grad Pula trenutačno u tri lokacije – Malo rimsko kazalište, Arheološki muzej, i Povijesni pomorski muzej Istre u Kaštelu, ulaže vrlo dojmljivih 140 milijuna kuna! To je, kažu, najveće ulaganje u pulsku kulturu do sada. Gotovo 20 milijuna eura za atraktivne prostore, s raznim razigranim svjetlosnim efektima, s liftom koji će od tunela Zerostrasse prevoziti do dvorišta Muzeja na Kaštelu. Zar to nije sjajno za podizanje općenito civilizacijske razine ovog grada, odnosno za opći dojam života u urbanoj sredini s naglašenom razinom kulture, svega onog što ona znači i uokviruje?

Eto, nikad neću razumjeti zašto tu razinu investiranja i događanja ne prate ikakve fame i zgražanja kao kada su u pitanju bitno manja ulaganja u sport i njegovu infrastrukturu. Jesu li tome možda krivi i sami sportski djelatnici koji su uvijek defenzivni u valoriziranju onog što rade, ili kada treba braniti opravdanost nekog ulaganja u sport i sportaše? Ima tu svega pomalo, ali najviše, čini mi se, sustavnog stvaranja šumova u eteru kad je sportska priča u pitanju. Ni činjenice da nam je mlada populacija sve manje zdrava, da se sve manje bave sportom, da pretilost postaje ogroman nacionalni problem, da sport predstavlja najjači društveni alat kojim se mladež usmjerava u zdrave životne tokove, činjenica da mase najviše prate sportske djelatnosti, ne pomažu. Sve to uvijek se umanjuje. Jer, eto, kome treba travnjak na "Drosini" ili neki VIP prostor, boxovi ili uređenje na i podno tribina, odnosno nema se para "za bacanje".

Jedan od glavnih razloga što Pula (kao uostalom i Istra) ne uspijeva značajnije razviti profesionalnije razine sporta, je upravo stvaranje fame kako to nije potrebno. I forsiranje priče o tome da treba najviše ulagati u rekreaciju ljudi samo je još jedna priča-fama da se zamagli pravo siromaštvo pristupa sportskom pitanju Pule i Istre. Grad Pula je s profesionalnim nogometom, kojeg zapravo financiraju stranci, i na ovakvoj prosječnoj razini kvalitete, višestruko u plusu, a ne u minusu kako neki neimari relativiziranja stvari stalno predstavljaju. U Istri 1961 je primjerice zaposleno preko 150 ljudi, koji plaćaju poreze, prireze i razna davanja gradu. Svaka utakmica koju prati tisuću-dvije, nekad i višestruko više ljudi, novi je obrtaj novac i prihod od kojeg grad ubire svoj dio. Svako događanje je i dolazak gostiju, punjenje hotela, konzumacija za restorane, prihodi za kafiće. Što je razina događanja jača, veći su i prihodi. Tijekom cijele godine.

Stadion je, zapravo, samo os oko koje se događa sav taj muving, kao što su dvorana, bazen ili neki treći sportski objekt baza za neke druge sportove. Sada kada se vidi da taj stadion, osim što je ¾ samofinanciran kroz poslovne prostore (a poduzetnici koji opet radeći zapošljavaju i plaćaju neke poreze), donosi živahniji sportski život, medijsku eksponiranost i nove prihode, bilo bi zapravo logičnije promišljati kako ga dodatno sređivati da sve to bude još izraženije. Eto, kako je u Zagrebu očito odlučeno da se napokon riješi ta kulturološka sramota metropole da ima najružniji stadion u Europi, iz Dinama su najavili da razmatraju opciju da neke svoje europske utakmice igraju na "Drosini". Svi vole na "Drosinu" jer je ambijent nogometno sjajan. I reprezentacije, i klubovi, i HNS, čijom je zaslugom (i većinskim novcima) uređen vjerojatno najgori travnjak koji je do prije dvije godine bio sramota Pule. Sada, eto, na tom terenu igra se bolji nogomet, izrastaju i sve bolji mladi igrači, i odjednom eto, slučajno ili ne, i Pula stvara mlade reprezentativce. To ukazuju činjenice.

Pulski sportovi više razine organizacije zaslužili su proporcionalno više pažnje. Zbog Pule i njenih građana, i kvalitete društvenog života koje je dijelom i pod utjecajem sportske a ne samo kulturne kulture i poduzetničke inicijative. Ima potrebe, i mjesta za sve, nužno je samo da bude više pravednosti u tretmanima. Ne samo materijalno nego, ako baš želite, i duhovno.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater