U četvrtak navečer, nakon što sam odradio svoj prvi radni dan u 2026. godini, dok se malo smiri adrenalin koji prati autorsko pisanje, a pripremi "obrana logike" pred tv dnevnik, uvijek prepun vijesti koje ukazuju na svekolika domaća i strana carstva nelogičnosti, otvorih Potjeru. Onu koja ide svakog dana, a u kojoj, kao i svake nedjelje u Super verziji, svojim znanjima i specifičnim stilom, obogaćuje i naš Istrijan. Dean Kotiga, lovac, kvizoman, u stvari je profesor komparativne književnosti, ali kako je moć televizije i dalje neupitna, za svijet koji nas okružuje on je (uz kolege lovce) simbolika kviza. Za naše (starije) generacije, odrasle u maksimumu Kvistoteke, ili uz talijanske televizije uz Rischiatutto, može djelovati pomalo čudno da se (i) u Hrvatskoj osjeća ogroman interes, ajmo reći pokret, za kvizove.

Ima ih na sve strane, redovno iz tjedna u tjedan, na višoj ili nižoj razini, različitih žanrova. Mlađe generacije jednostavno vole taj oblik zabave, a kojeg se zapravo ne bi trebalo tretirati samo kao zabavom. Kvizovi, kako svjedočimo i u spomenutoj (super) Potjeri, Milijunašu i gdje god, iziskuju višu razina znanja. Uza sve to, nerijetko to nije dovoljno, jer pogotovo u kontekstu nastupa na televizijskim ekranima, uzbuđenje, nervoza, pritisak, znaju snažno utjecati na aktere.

Dean Kotiga je postao, kako bi naši stari po puležanski rekli, personagio. I mišljenja sam da tome nije doprinijelo samo ogromno znanje koje posjeduje (i njegovi kolege lovci), nego upravo to što ima taj svoj posebniji stil ponašanja. Dakako, kada ste javna osobnost, često u medijima, podložni ste različitim kriterijima vrednovanja, odnosno različitim doživljajima gledatelja i svih onih koji analiziraju vaš rad. U ovom kontekstu, 38-godišnjak iz Motovuna nekima je baš pravi tip, drugima nije, treće iritira, četvrti ga simpatiziraju, peti su neodlučni, i sve tako uokolo do točke u kojoj se zaključi da ne ostavlja druge ravnodušnima. Što opet znači, ono što sam kroz 45 godina novinarske karijere naučio i stekao brojna iskustva za usporedbe, Kotiga ima snažan personality.

Ovdje ću dodati digresiju u jednom drugom području, kojeg je moderno vrijeme promoviralo kao veliku atrakciju i kroz televizijske vrlo gledane emisije. Gastronomija, kuhanje, cijeli taj đir oko nečega što je zapravo super važna stvar za svakog čovjeka na ovom svijetu, a to je prehrana. Na tom području možemo se svi kroz tv emisije, ako niste to iskušali uživo primjerice u Banjolama, kako je naš David Skoko, rođen 1976. u Puli, postao prava zvijezda i vrlo respektirani akter u tom svom (i svih nas) fahu. Kako nisam baš neki znalac kuharstva, zapravo totalni antitalent, ne bih se upuštao u daljnje lamentiranje jer to nije ni bit ove prve nam metropolske priče u 2026’. Suština je da je naš čovjek iz Pule, Banjola, donio na nacionalnoj razini (i šire) svoj stil, stekao fanove i pokazao talent vrijedan svakog respekta. Recimo i onih, kao i u slučaju Kotige i svake tzv. javne osobe, koji nemaju možda neko pozitivno mišljenje o tv stilu i pristupu. Kako god pogledamo, David Skoko je "naš igrač" i voljeli više ili manje kuhanje i tu svojevrsnu umjetnost za nepce, trebalo bi biti guštom što je čovjek iz našeg okruženja tako iskoračio u svom fahu.

Vraćam se, dakle, Potjeri, kao točki logike pred nastavak večeri s vijestima gdje ćemo čuti, iznova, mnoštvo nelogičnosti svijeta oko nas. Na ekranu poznato lice. Dakle, momak od 29 godina, da čovjek ne povjeruje da je već toliko, obzirom da mu oca znam iz vremena kada je kao igrač Uljanika, pa Istre imao 16 godina. Dragan Raković je bio igrač plemenitog stila nogometa. Znalac, dovoljno hitar da se uspije iz Pule probiti na više relacije nogometa, na Kantridu. Dragan Raković je bio i ostao zafrkant kao tip. Na taj je način i razvedravao naše veteranske godine, kada su utakmice za nas iz Istre postajale sve kompliciranije. Suparnici većinom mlađi, spremni(ji), kvalitetni, motivirani, a mi sve jači akteri za treće poluvrijeme, nakon što prva dva odradimo u prvoj, gdje god u nekom bunilu u drugoj brzini. Rako je mlađi i nije da je puno više trčao, ali zato je kao i u mlađim danima, imao vic u igri, vrhunska rješenja, pogotke "iz ničega". Ono što je bilo važno, Rakovića je pulska publika gotivila, uvriježeno zato što je domaći igrač, ali meni se više čini da je to bilo upravo zbog lucidnih nogometnih mu rješenja. Imao je, kao i Kotiga u kvizu, Skoku u kuhanju, svoj stil. Svaki put kad pogledam snimku pobjede Istre nad Hajdukom, prije 33 godine, kada je Lasić sjajnim udarcem u rašlje pogodio gol gostiju, istakne mi se Rakovićeva lucidnost u dodavanju, odnosno prije toga, čini mi se, oduzimanje lopte Jeličiću. Što je pokazivalo da Rako može biti i defenzivno dobar, a ne samo ofenzivno uspješan.

U ovoj Potjeri Joško Lokas predstavio je, treći puta u tom kviz formatu, i Roberta Rakovića. Jednog od dva Draganovog sina. Robert Raković je igrao i u Uljaniku, kod Saše Kolića, pa je sada kod istog trenera jedna od udarnih igala sve snažnijih Buježa. No, lomeći famu o "nogometašima koji samo znaju udarati loptu i jurcati za njom uz još njih 21", RR je ponosno Lokasu kazao da je i magistar povijesti. Načitan, obrazovan, pristojan, ali kako i sami akteri govore, to nije dovoljno da u kvizovima budeš i uspješan. Kad govorimo, primjerice, o prognozama koje su se nekad "igrale" na lutriji (12-13 parova), mislim da nije bilo goreg prognozera od mene. Kao nešto bi trebao znati bolje od drugih, koji me pitaju za mišljenje o nekom paru, ali ta znanja nisu presudna da se pogodi ishod. Jer da je tako, onda bi svi znalci uvijek pogađali. A to se ne dešava, zar ne? Robert Raković, vjerojatno mnogi znaju, napokon je "pobijedio u Potjeri". Novac jest važan, ali mislim da u ovom njegovom slučaju nije najvažnija posljedica. RR je naime ostvario cilj, a to je biti uz kolegu, bolji od lovca, u ovom slučaju Morane Zibar. Sve čestitke Rakoviću, koji je znanjem promovirao naš grad i okruženje, kao što je ne tako davno u Milijunašu učinila i Tea Grujić (Heraković).

Mnogo je naših sugrađana i sugrađanki uspješno u svom fahu, a koje se u ovom (kon)tekstu ne stigne sve navesti, i aktivno odnosno praktično doprinose imidžu Pule i okruženja. Bit ove priče je upravo u tome, jer u neka prošla vremena, u slučaju moje generacije prije 50-tak godina, snažno je odjekivao eho "ne može se iz Pule iskoračiti, jedino ako si neki fenomen". Moglo bi se o tome raspravljati, jer bilo je raznih vrlo i super uspješnih (recimo Parlov), poznatih i uspješnijih (Atomci, KUD Idijoti…), ali je nekako u zraku postojala mantra o limitima. I uz onaj deficit urbane Pule i okolice, iznova bi se govorilo, kao recimo u sportu i nogometu pogotovo, da nema ni dovoljno interesa, a ni dovoljno podrške. Svi ti mitovi su, u raznim sferama društva, pali u vodu. Gledamo li iz nogometnog rakursa, možda se to i najbolje vidi kroz ovu ružičastu fazu Istre 1961. Ne samo zato jer su Zeleno-žuti treći, ne samo zato što je prosjek gledatelja sve veći, a opći interes okruženja sve "nogometniji", nego i kroz afirmaciju pulskog i istarskog talenta na nacionalnoj i široj razini. Posljednji u tom nizu je iskorak Raula Kumara, koji je kao i Mateo Lisica, Mauro Perković, Antonio Maurić i neki drugi momci iskoračio u prvoligašku stvarnost kao još maloljetnik.

Nogomet je takav đir da ono što danas djeluje ružičastih tonova već sutra može postati tmurnih obrisa. Dakle, kako Istra 1961 može izgubiti od Rijeke u idućem dvoboju, a potom od Hajduka, isto kao što se može dogoditi i obrnuto, ali ne mogu ti rezultati utjecati na ukupnu zbilju Zeleno-žutih. To je okvir stalnog napredovanja kao klub, a što je preteča da se može gajiti neke ozbiljnije ambicije. One se mogu ostvariti ove sezone, možda druge, možda za tri, ali ključno je da je ustroj kluba i rad takav da gotovo i najveći pesimisti ne dvoje kako će se jednom dogoditi i ta Europa. Spadam među one kojima je, i u kontekstu svih limita koje se živjelo ovdje u nogometnom i inom kontekstu u bližoj i daljoj prošlosti, najvažnije da se određena europska ponašanja događaju u radu i strategijama. Poneki, a pogotovo prvi nastup u CL, biti će jednom samo šlag na torti tih stremljenja. Naravno, isto vrijedi za Kumara i sve Kumare koji se razvijaju na Drosini i u okolici, lijepe dane će prije ili poslije zamijeniti siva razdoblja, ali to su cijene odrastanja i puta prema tome da se postane vrijednost kvalitete.

Naposljetku, svoj sam osobni gušt doživio gostujući u novom komunikacijskom formatu, što je danas standard, a nekad je bio nepoznatim pojmom u javnom istupanju. Zahvalan sam Udruzi navijača Istra 1961 što su mi dali mogućnost da u gotovo dvosatnom razgovoru evociramo mnoge situacije iz prošlosti i sadašnjosti pulskog nogometa, sporta, hrvatske reprezentacije i brojnih aktera lokalnog i nacionalnog, odnosno globalnog značenja. Podcast Zeleno-žuti korner je jedna od simbolika svih evolucija i promocija Pule, jer potvrđuje da je strast za nogomet, sport, Pulu i njenu zbilju uhvatio korijen. Pri tom moram naglasiti kako me dojmio voditelj, Hrvoje Levak Canone. Informiran, strastven, respektabilan prema prošlosti, poticajan u kontekstu perspektive, a nimalo pretenciozan kao razni "podcasteri". Canonea znam od sredine 1990-tih, kada smo nabavljali ulaznice za Parmu, pričali o Serie A, našim igračima, Istri, i nadi kako će jednog dana takvih doživljaja, u našoj dimenziji, biti i u Puli. Tri desetljeća kasnije, kako vidimo, te se nade polako i postupno ostvaruju. Hvala kolegi Canoneu i njegovima u Udruzi što smo to mogli i ovako izreći, bez da se osjećamo manje važni zato jer "se ne može u i iz Pule".

Povezane vijesti

• Koliko Istra ulaže da zainteresira generaciju Z i Alfa za sport?
• Da su svakog svibnja izbori, gdje bi sportu bio kraj
• Sport, kultura, energija, entuzijazam = Kirin. Legenda