Ubojstvo Antona Marčela Popovića u Vrsaru

U obrazloženju optužnice, koju je potpisao zamjenik županijskog državnog odvjetnika Stjepan Borovečki, navedeno je da se ista temelji na priznanju I. optuženika Siniše Stracaboška danom istražnom sucu Živku Kriviću dana 17. travnja 1996. godine, pa je taj njegov iskaz i reproduciran u obrazloženju:

"Okrivljenik Siniša Stracaboško priznao je na ispitivanju kod istražnog suca da je on doista počinio ovo krivično djelo. Što više potvrdio je da ga je na to nagovorio okrivljenik Medanić Šime, a tom prilikom dao je i niz drugih podataka koji ovakvu verziju događaja potvrđuju. Tvrdi da se duže vremena poznaje s okrivljenim Medanić Šimom i da ga je ovaj negdje u mjesecu veljači ove godine počeo uvjeravati kako sada pok. Marčelo Popović predstavlja neprijatelja hrvatske države, da se loše odnosi prema Hrvatima i da bi ga trebalo fizički likvidirati.

Upitao ga je u nekoliko navrata bi li on to učinio, pa je načelno pristao da to uradi, ukoliko se doista radi o neprijatelju Hrvatske. Pored toga okrivljenik Medanić Šime govorio mu je da će mu za nagradu on osobno platiti 15.000 DEM. Prije odlaska ovog okrivljenika u Austriju, okrivljeni Medanić predao mu je jednu fotografiju sada pok. Popovića, koju je on ponio sa sobom i kasnije odbacio u smeće. Nekoliko dana prije ubojstva javio mu se je Medanić Šime u Austriju telefonom i rekao mu kako je došlo vrijeme da se izvrši likvidacija oštećenika. Tada su dogovorili da se on vrati u zemlju što je i učinio. Sastao se u Vrsaru s Medanić Šimom i ovaj mu je ponovio kako je doista došlo vrijeme za likvidaciju oštećenika, a kako on nije bio baš odlučan da izvrši to djelo izrazio je dvojbu pitanjem upućenim Medanić Šimi da li je sigurno nužno da se izvrši likvidacija, pa mu je ovaj odgovorio da je to nužno. Za vrijeme boravka u automobilu okrivljenog Medanić Šime, zbila su se dva telefonska poziva, nakon kojih je Medanić Šime njemu rekao da su se i ove osobe žalile na postupke Popović Marčela, a kao pripremu okrivljeni Medanić ga je provezao ulicom u blizini kuće Popović Marčela i pokazao mu kuću oštećenika.

Na dan događaja on je uzeo i pripremio strojnicu marke UZI i dva okvira municije, otišao u u Vrsar iz Fažane i sačekao oštećenika nedaleko njegove kuće. Kliještima je prosjekao ogradnu žicu na dvorištu oštećenika, te se je približio asfaltiranom dijelu Trga Trsine gdje se u blizini nalazi kuća oštećenika. Te se u mraku sakrio u žbunju pored ograde. Izvjesno vrijeme je čekao, a onda se pojavio oštećeni Popović Marčelo i on je iz strojnice s prigušivačem ispalio rafal od možda desetak metaka, te je vidio da je oštećeni pao, a on se udaljio. Iste noći vratio se u Fažanu i s drugim osobnim automobilom otputovao u Austriju. Iz Austrije ga je vratila austrijska policija pod izlikom da je izgubio austrijsko državljanstvo nakon što je uzeo hrvatsko.

Okrivljenik je iskazao da je oružje bacio u uvalu nedaleko naselja Valbandon u blizini ulaza u Policijsku školu, dok je odjeću što ju je imao na sebi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bacio u more ispred Tvornice "Badel" u Fažani."

Međutim, tijekom istrage pronađeni su i prikupljeni i drugi (materijalni) dokazi, odnosno tragovi koji potvrđuju istinitost obrane S. Stracaboška, koju je naknadno na glavnoj raspravi povukao. Tako su u Vrsaru, Fažani i Valbandonu pronađeni tragovi; zrna, čahura, otvaranja dvorišta kuće A. M. Popovića sječenjem žice i kidanja raslinja u blizini tog mjesta. Pregledom prostora u Valbandonu na koje je ukazao optuženik kao mjesto bacanja oružja, ronioci policije doista su u moru pronašli strojnicu marke UZI, upravo onakvu kakvu je opisao Stracaboško Siniša. U osobnom vozilu marke BMW koje je koristio Stracaboško pronađeno je jedno zrno istog kalibra municije, kojim je ubijen M. Popović.

Opt. S.Stracaboško je, naime, nakon prvog ispitivanja kod istražnog suca gdje je priznao izvršenje ubojstva i teretio opt. Šimu Medanića, to svoje priznanje povukao, tvrdivši da ga je dao pod prisilom policije.

Veliko vijeće Županijskog suda u Puli u kojem su bili sudac Iztok Krbec kao predsjednik vijeća, i sudac Marijan Rogić kao član vijeća te suci porotnici: Miho Valić, Mirko Bogunović i Milan Damjanić kao članovi vijeća, započelo je raspravljanje u ovom predmetu dana 11. ožujka 1997. godine, te je raspravljalo ukupno 25 dana. Tijekom trajanja rasprave saslušani su brojni svjedoci, vještaci, optuženi su iznijeli svoje obrane.

Na raspravama 10. i 11. srpnja 1997. godine stranke postupka, zamjenik županijskog državnog odvjetnika Stjepan Borovečki koji je zastupao optužnicu, ja kao punomoćnik oštećene obitelji A. M. Popovića, branitelji optuženika Jošanović Predrag i Đino Lanča iz Pule, te Slobodan Budak iz Zagreba, kao i optuženici Siniša Stracaboško i Šime Medanić, iznijeli smo završne riječi.

U završnoj riječi zamjenik državnog odvjetnika je izjavio kako smatra da je dokazano da su optuženici počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret i predložio je da im sud izrekne maksimalnu kaznu propisanu u kaznenom zakonu za kazneno djelo ubojstva iz koristoljublja.

Branitelji optuženika smatrali su kako nije dokazano da bi njihovi branjenici počinili kaznena djela za koja su optuženi. Posebno su inzistirali na tome da je I. opt. S. Stracaboško priznao izvršenje kaznenog djela i teretio II. opt. Š. Medanića na poticanje-podstrekavanje, prilikom prvog ispitivanja pred istražnim sucem, pod prisilom od strane policije koja ga je zlostavljala.

Ja sam kao punomoćnik oštećene obitelji Popović podržao završnu riječ zamjenika županijskog državnog odvjetnika Stjepana Borovočkog. U svojoj opširnoj završnoj riječi, između ostalog sam istaknuo (citirati ću dio onog što je zapisano u zapisniku s glavne rasprave održane 10. srpnja 1997. godine):

"Prema obrani najspornijih dokaza u ovom krivičnom postupku jeste obrana koju je iznio Siniša Stracaboško 17. travnja 1996. godine pred istražnim sucem kada je priznao izvršenje krivičnog djela. Dva su temeljna prigovora vezana za ovaj dokaz: da nije pravno upozoren i da je taj iskaz dao prinudom odnosno zbog zlostavljanja. Napominjem da je tog istog dana on u dva navrata upozoren na svoja zakonska prava pa se i pozvao na pravo izabranog branitelja te je potom i dao svoj iskaz upravo u prisutnosti svog branitelja. Sam iskaz S. Stracaboška je vrlo okolnostan, iznijet je na pribran, detaljan i iznimno precizan način. U tom iskazu on na izuzetno precizan i uvjerljiv način opisuje svoje djelovanje, kao i suradnju i druženje sa Šimom Medanićem, a posebno okolnosno ukazuje na nagovaranje i poticanje da ubije Antona Marčela Popovića, a koje je na njega vršio II. optuženik. Nažalost, u tom nagovaranju i poticanju je i uspio. Želim naglasiti da je već i u tom iskazu S. Stracaboško naveo da su ga prethodnog dana policajci tukli prilikom privođenja u Pulu, ali da unatoč tome ono što je rekao istražnom sucu je sve istina…

Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su problemi u odnosima između A. M. Popovića i Šime Medanića počeli u razdoblju pretvorbe poduzeća "Anita" iz Vrsara. Proizlazi da je upravo tada došlo do razilaženja Šime Medanića i pokojnog Popovića, kao i možda nekih drugih ljudi oko pretvorbe, stjecanja vlasništva ili dijela vlasništva nad poduzećem "Anita". Pokojni A. M. Popović otklonio je bilo kakvu ponudu u tom pravcu. No, potom dolazi do njegovog smjenjivanja s mjesta predsjednika ogranka HDZ-a po Šimi Medaniću. Pri tome mu Šime Medanić prijeti smjenjivanjem s mjesta direktora "Anite" milom ili silom. Naglašavam da je Šime Medanić bio u velikim novčanim nevoljama, što je utvrđeno provedenim dokazima. Kada je Šime Medanić vidio da A. M. Popovića ne može smjeniti s mjesta direktora "Anite", te da mu predstavlja zapreku u ostvarivanju njegovih planova, on pribjegava S. Stracabošku i nagovara ga i potiče da ubije A. M. Popovića. Prema tome motiv kod Šime Medanića je politička i gospodarska moć koju je htio steći u brzom lišavanju Antona Marčela Popovića…

Želim istaći da smo tijekom rasprave bili svjedoci čestih pozivanja branitelja optuženika na vladavinu prava, na međunarodne deklaracije o ljudskim pravima. No želim naglasiti da je jedno sveto temeljno pravo - pravo na život, zajamčeno i Ustavom RH, imao A. M. Popović, a koje mu je oduzeto. On je ubijen na gnjusan i podmukao način pred pragom svog doma. Posebno želim ukazati i naglasiti da je pok. Anton Marčelo Popović osoba koja je bila skromna, ugledna i časna, koja je svoj život posvetila obitelji, ali isto tako i radu na dobrobit "Anite" i Vrsara. Radi se o osobi koja je bila i ministar u vladi RH, koja je svojim radom doprinijela ugledu ove države. Ubojstvo A. M. Popovića šokantno je odjeknulo u cijeloj Hrvatskoj, a posebice na ovim prostorima, izazivajući zgražanje i strah…

Gospodo suci, kada budete odlučivali o ovom slučaju, molim Vas da imate u vidu, da će optuženici, bez obzira na kaznu koju im izreknete, biti pušteni na slobodu i moći će se vratiti i viđati svoju djecu, obitelji, rodbinu. Djeca A. M. Popovića, njegova supruga, njegov unuk i snaha, njegova majka, brat i sestra, nikada više neće vidjeti svog sina, oca, djeda, supruga, brata…"

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Zloguko proročanstvo
• Očajnički krvavi krik - Ne! Nikada!!!
• Predsjednikovanje