PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Igra u kojoj će o(p)stati samo najjači

Ilustracija

Ilustracija


Unatoč povećanoj, a kod znatnog broja pojedinaca i opsesivnoj brizi za tjelesno zdravlje u proteklih godinu dana i pol dana, nameće se pitanje koliko smo pažnje posvećivali, ili još posvećujemo, onoj drugoj vrsti higijene – mentalnoj, koja je nerijetko i važnija, što dokazuju nebrojeni primjeri oko nas, i čija odsutnost može donijeti mnoge neželjene, pa čak i kobne posljedice.

Ako se podsjetimo proteklih osamnaest mjeseci naših života, što i nije tako teško, budući da smo u gotovo pa istoj priči, lako je rezimirati dosadašnje naučene lekcije koje smo stekli metodom vlastite kože, jer nikoga nije zaobišla ni učinila imunim situacija koja je zavladala planetom, uobličena u – većini nas sasvim novu riječ – pandemija.

Opetovano naglašavanje socijalne distance, mada je na početku bila riječ o fizičkom razmaku između dviju ili više osoba, dovelo nas je do ionako već debelo načete otuđenosti između ljudi, bez obzira je li riječ o članovima obitelji, prijateljima ili susjedima. Društva u cjelini bila su primorana na „njegu“ posve drukčijih odnosa koji to više nisu ni bili. No, u prošlogodišnjem takozvanom lockdownu upoznali smo i drugu stranu zajedničkog života, onoga u kojemu smo na neki bizaran način jedno vrijeme bili prisiljeni boraviti bez prestanka i bez vlastitog izbora. Statistike diljem svijeta su u tom periodu bilježile porast obiteljskog nasilja, razvoda brakova, pa i suicida, i te su brojke pridodavane onima o novozaraženim i, uz virus preminulim osobama.

Svjetski moćnici političke pozornice odjednom su, iako jednako ljudski ranjivi, počeli p(r)ozivati građane na odgovornost i, pomalo usputno ali primjetno, svaljivati sav teret novonastale situacije na pojedinca, onog istog pojedinca koji je kroz desetljeća i stoljeća (na)učen da sam ništa ne može promijeniti, a sad ga odjednom stišće težina o kojoj nije mogao sanjati, čak ni prethodno gledajući najmaštovitiji znanstveno-fantastični film.

I odjednom je taj pojedinac, u prisilnoj izolaciji, dobio dovoljno vremena i prostora da zaviri u svoju nutrinu. Dok su introverti na svoj osebujan način uživali u zatvorenosti do mjere da se dobar dio njih po prvi put osjećao kako cijeli planet diše i živi „po njihovom“, zaklinjući se da bi tako mogli i doživotno, drugima se ipak introspekcija obila o glavu vidjevši u njoj katastrofalne posljedice. Nažalost, svjedoci smo svakodnevnog potonuća već gotovo sasvim urušenih sustava ljudskih djelatnosti u kojima više ne možemo tražiti izlaz ni odlaskom na neko drugo mjesto, jer je cijeli svijet u jednakim prljavim vodama realnosti.

Ovisan o „pet minuta dobre volje“ onih koji kreiraju zapovijedi o njegovom kretanju, radu i općenitom načinu života, pojedinac je primoran ćutjeti veću osjetljivost svog živčanog sustava koji u sadašnjem trenutku nalikuje hodu po žici na iznimnoj visini. Strah – najveći neprijatelj čovjeka –   uvukao se u apsolutno sve pore njegovog života, ispisujući tako scenarije koji se ovaj put mijenjaju iz sata u sat i iz minute u minutu kreirajući tako priču kojoj nitko ne vidi kraj, ali je izvjesno da će jednom završiti.

Pitanje je vremena kada ćemo skinuti maske, ne samo ove koje moramo nositi na licu (mada se samo umrijeti mora) nego i one koje smo (iz)gradili na radnome mjestu, u obitelji i – onu najstrašniju – u odrazu vlastitog ogledala. Ipak ostaje nada, kad ova vremena prođu, a proći će, kao i sve do sada, da će ispod maske svaki pojedinac postati barem mrvicu bolji čovjek. Jer ovo je igra u kojoj će o(p)stati samo najjači. Pa budimo barem lijek jedni drugima.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of