PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO

Virus koji se uspješno ne liječi

(Igor Duda, sedamdesete i osamdesete)

(Igor Duda, sedamdesete i osamdesete)


Znam, odmah ste pomislili na aktualni virus. Nije ni čudno kad su teme iz baš svih svjetskih društvenih, političkih i inih aspekata prožete njime.

Ali, lako za Covid. Imamo mi puno gorih virusa, daleko strašnijih od svih koji su harali kroz povijest ljudske vrste.

S jedne strane imamo viruse pohlepe, bahatosti, površnosti i materijalizma, a na drugoj se, poput uplašenog i stisnutog djeteta u kutu, natiskali siromaštvo, glad, nemoć i beznađe, gotovo naslagani jedno preko drugoga. I ne nazire im se kraj.

Teško je iz dvije takve krajnosti izvući zajednički uzrok, ali ovdje je on sasvim logičan. Dame i gospodo, iznad svih virusa kojima smo kontaminirani, uvjerljivo je na tron zasjeo Njegovo Veličanstvo - Ego. Čini li se i vama da je upravo ego uzrok svih ljudskih problema, počevši od onih najbanalnijih poput vraćanja igračaka u pješčaniku pa sve do svjetskih ratova?

Evo primjera.

Sjećate li se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, koje nam se sada čine tako daleke po svemu, a ne samo po proteku vremena? Bile su to godine koje su, unatoč životu po nekim drukčijim standardima, ipak ostale zapamćene po, ako ničemu drugome, dobrosusjedskim odnosima. Susjed je nerijetko bio bliži od rodbine, netko s kime smo dijelili radosna slavlja i tuge odlazaka, stvaralo se i održavalo povjerenje izgrađeno onako kao da je to nešto najprirodnije na svijetu. Susjed je bio onaj kojemu smo povjeravali ključ od kuće kad smo odlazili na godišnji odmor; neka uzme poštu, zalije cvijeće, a smije si i kavu skuhati ako nije stigao ili mogao svoju kupiti. I sve to vrijedilo je i obratno.

Bila su to vremena u kojima smo mislili i o drugima i njihovoj dobrobiti. Drukčije smo jedni drugima pristupali, razgovarali, zbližavali se na svim razinama.

Danas živimo u vremenu u kojemu se pritajimo, stišavamo TV i utišavamo djecu kad začujemo zvono na vratima. Na stubištima jedva pozdravljamo jedni druge, štoviše, neki to čine godinama i s namjerom. Toliko su si bitni. Postali smo hladnokrvne zvijeri koje jedva čekaju zaskočiti plijen ako im se samo uputi pogled koji su krivo protumačili. Ali za sebe. Za svoj ego. Za sve druge srce nam se sve brže hladi. Toliko da ćemo, gledajući nevažni večernji film, dok na katu iznad nas žena plače jer joj muž lomi kosti, samo pojačati zvuk i nastaviti jesti kokice. Kao da se baš ništa ne događa. Jer ne događa se nama. A samo smo mi važni.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom