PIŠE ROBERT MATTEONI

METROPULA: Golmani i akademije

Članovi stožera Golmanskog kampa Cotić - Starčić / Robert Matteoni

Članovi stožera Golmanskog kampa Cotić - Starčić / Robert Matteoni


Uvriježila se parola da su u nogometu golmani posebna sporta ljudi. U mlađim danima moje generacije bilo je to više na duhovitoj bazi, jer sam se i sam uvjeravao u dvije stvari. Jedna je da su golmani doista drugačiji nogometaši jer im je djelokrug rada zbilja različit u odnosu na "obične" igrače. Ta različitost nameće niz teških zadaća koje vratari imaju, a koje onima koji gledaju djeluju sasvim normalne. A nisu. Vratari moraju letjeti zrakom i tvrdo aterirati tijekom cijele utakmice. Isto, i više rade na svakom treningu. Kada se igra, na treningu i pogotovo utakmici, golmani moraju uletavati u vrlo rizične situacije, bacajući se u noge suparnicima, često se sudarajući na način da čovjek koji gleda, "pogleda" na drugu stranu. Druga stvar koju sam primjećivao za rana to je da su golmani osuđeni na muku, kako se god okrenu stvari. Ako se pobijedi, uglavnom se veličaju strijelci. Kada se izgubi, prvi na udaru je vratar. I što je još neugodnije, ako golman obrani desetak teških udaraca i onda ima samo jednu (polu)grešku iz koje se primi pogodak, velikom većinom ljudi će im tretirati samo tu grešku.

Istarski vratari

Još od mojeg skromnog igračkog vijeka u Istri i Uljanika znao sam mnogo toga dobrog o golmanima. Od onog iz familije (brata koji je svakako mogao više učiniti u karijeri da je imao rad i uvjete kakve danas imaju pulski golmani) mogao sam iz blizine svjedočiti koliko je kompliciran i težak vratarski život. Dok sam igrao u Istri i Uljaniku upoznao i cijenio aktere kao što su bili Duško Orešćanin (Istra) i Aleksandar Ibriks u Uljaniku. Bilo je niz dobrih golmana u Puli i Istri oduvijek. No, kako to u nogometu općenito biva, trebaju se poklapati stvari da iskorače u više razine. Jedan od tih momaka, koji je čini mi se u jednom trenutku bio i dio mlade selekcije Jugoslavije, bio je i Aleksandar Starčić. Koji će kasnije iz Pule preseliti u Poreč, gdje će igrati i raditi te uz obitelj živjeti svakidašnjicu.

Nenad Gvozdić, poznatiji kao Bećo, jedan je od djelatnika iz Novigrada koji je odavna potvrdio koliko je pasioniran nogometni fan. Je li to bilo kroz veterane, klub ili poslije djelujući u Istri 1961, Bećo je jedan od onih tipova koji se najlakše uklope u sliku amaterskog djelatnika entuzijaste. Petnaestak godina je prisutan i na "Drosini", i znaju ga baš svi akteri domaće nogometne scene kada dolaze u goste Istri. Svakog vikenda putuje iz Novigrada ili u Pulu na utakmicu, ili na svako gostovanje Istre. Prije izvjesnog vremena Bećo mi je nahvalio momke koji su poveznica s pričom o golmanima. I znam da kad on podržava nekog tako čvrsto, onda to nije oportunistički, nego iz uvjerenja.

Rad koji sam sebe promiče

Aleksandar Starčić je još kao mladi golman djelovao prpošan tip. Gotovo uvijek nasmijan i onda kada je govorio o nečem negativnom. Taj njegov karakter, uvijek spremnog za rad, akciju, djelovanje i treniranje, vjerojatno je i ključan pogonski okvir što je s kolegom istog, ali skraćenog imena, Aleksom Cotićem, osnovao Golmanski kamp. Vratari po DNK-u, posebniji u tom smislu da nisu čekali neki angažman, nisu kumili da im je netko posebno kriv što rade ili ne rade u nogometu, i nisu brojali dane u kojima će svakodnevno prozvati nekog ili nešto što nisu u điru kojem su se posvetili cijelog života. Osnovali su tu svojevrsnu školu za golmane i uhvatili se posla. Bilo je to prije četiri godine. Školovali su se za taj posao, stekli licencu za trenera vratara pri Akademiji HNS-a. Priča im je krenula prvim kampom održanim u zimi 2018. godine, na domaćem terenu, u Novigradu. Za početak bilo je to 20 polaznika. Ubrzo potom je dogovoren, a onda i odrađen ljetni kamp u Ravnoj Gori, za kojeg se prijavilo 25 mladih vratara iz cijele Hrvatske. I kako to obično biva kada se dobro i kvalitetno radi, daleko glas dopire. Posljedično i logično rastao je i broj kampova i polaznika. U godini koja je na izmaku odrađena su dva zimska kampa u Novigradu s po 40 polaznika. U uskršnjem terminu kamp Cotić-Starčić preselio se u Međimurje, preciznije rečeno u Nedelišće, također s 20 polaznika, te u Ravnu Goru u čak tri turnusa sa 65 vratara iz cijele države! Očiti iskorak te nogometne škole, fokusirane na poziciju vratara, izazvao je veliku pažnju i medija, pa je uz podršku tiskovina, portala i HNTV-a, ovaj golmanski kamp postao najveći i svakako najpopularniji u zemlji. Proširenje u susjedstvo iduća je logična posljedica. Imali su već jedan turnus u Postojni, a zbog velikog zanimanja već ove zime će, od 15. do 19. prosinca, u Izoli okupiti mlade golmane iz cijele Slovenije. Mjesta su popunjena odmah.

Nakon Božića, kako mi kažu osnivači Kampa, slijede dva termina u Novigradu, od 26. do 30. prosinca, te od 2. do 6. siječnja. Prijavilo se 50 vratara iz Hrvatske. Kao potvrda zadovoljstva polaznika dolazi i novi popunjeni termin za drugi Uskršnji kamp u Međimurju, te čak 4 turnusa u Ravnoj Gori za ljetne mjesece. Tada su naravno golmani učenici slobodni i masovnije se priključuju kampu. Zbilja je dojmljiva ta priča, ne samo iz golmanskog rakursa, nego i poduzetničke inicijative dva bivša vratara u koju su uz Aleksa, Aleksandra i Danijela, kao dio stožera team menager Romina Cotić i snimatelj Tea Cotić, uz nužnu liječničku skrb dr Vesne Janko Radovan.

Za decentnost "jedinica"

Škole nogometa, Akademije, Kampovi, su organizacijske jedinice koje su u europskom i svjetskom nogometnom okruženju nešto sasvim normalno. U Italiji mnoštvo bivših nogometaša ima ili svoju školu nogometa, ili su promotori, mentori, ili su poveznica s nekim klubom. Jednostavno ne mogu svi raditi u klubovima jer ih ima previše. Kod nas je situacija nešto drugačija. Klubovi bi rado uzimali puno više trenera, ali su im uvjeti očajni. Kad u Prvoj HNL imate siromaštvo statusa, da o uvjetima za treniranje ne govorimo, onda je lako zaključiti kakve statuse, pogotovo treneri učitelji, imaju po nižim razinama natjecanja. Muka za trenere je i dobivanje kakve-takve plaće, radni status. Vjerojatno su mnogi primijetili da mnogi naši bivši velikani nogometa, koji su igrali u najpoznatijim klubovima Europe, zaradili veliki novac, teško silaze "u rudnik", gdje bi njihova znanja, iskustva i entuzijazam dobro došli za razvoj mladih. Većina njih odmah razmišlja kako ući u stožer reprezentacije, pa eto, sada već u Dalićevom kadru trenera za Katar imate Ladića i Mrmića iz generacije 98', te od mlađih Olića, Ćorluku, Mandžukića, uz tehničkog direktora Pletikosu. Ćorluka i Mandžukić su praktično jučer završili aktivnu karijeru i odmah su poželjeli raditi u A reprezentaciji, iako nemaju ni trenerski tečaj, a kamoli Pro licencu ili neko trenersko iskustvo. Gdje god se može razumjeti da im nije baš lako spustiti se iz top nogometa na oskudne razine hrvatskog nogometa, ali opet, iz tog su nogometa došli do elite i posljedičnih velikih zarada. Bilo bi primjereno da to vrate i odgajanjem novih mladih vedeta. Ok, to je druga priča. Vraćajući se inicijativi Cotića i Starčića, mislim da je to što rade sjajno, prije svega zbog mnoge djece koja žele posebno učiti vratarske vještine. No, isto tako je jako važna činjenica da kroz takvu vrstu akademije mogu biti prepoznati mladi vratari koji su, iz tko zna kojeg razloga, subjektivnog i objektivnog, ispali iz selekcijskih procesa po klubovima. Kroz golmanski kamp mogu napredovati, biti na oku struci i poslije preporučeni klubovima. U svakoj opciji to je i vrlo kvalitetan socijalni pristup, jer se kroz režim rada i ponašanja za vrijeme kampa, ta djeca uče kako funkcionirati u grupi i poštivati određene sportske i zakonitosti zajednice.

Naposljetku je tako ovaj Golmanski kamp doprinos jačanju dostojanstva pozicije u nogometu koja je prečesto marginalizirana, a pogotovo je neshvaćena koliko je teška za pojedinca obzirom da samo jedan može na "jedinicu".

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum