PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPula: Običan, a veliki čovjek, Matija Rojnić

Matija Rojnić - Mate Karate (Snimio Milivoj Mijošek)

Matija Rojnić - Mate Karate (Snimio Milivoj Mijošek)


Dani su naglašenih nogometnih uzbuđenja. Imamo napokon konkurentnu prvoligašku momčad, bori se za gornji dio HNL-a. I proteklih dana baš mi je jako nedostajao Buba. Branko Bubić, pulski nogomet. Jer u kolopletu emocija koje se roje na Drosini, izmjeni tužnih, radosnih, pa euforičnih seansi, lako se gubi ravnoteža procjena. Buba je imao taj instinkt kad bi "čitao kroz retke" i temeljem golemog životnog iskustva, gdje će ta priča ići. I baš je tužno da on, koji se toliko trudio za naš nogomet, ne doživljava ovaj iskorak konkurentne pulske prvoligaške priče. Rekao bi nam "Kiko, ovo miriše na jakoooo dobro, ako ne uprskamo."

Jednog ponedjeljka poslijepodne, prije valjda 7-8 godina, na pomoćnom igralištu Drosine, veterani igraju. U letećim izmjenama Buba i ja smo zajedno sjeli naslonjeni na ogradu i komentirali igru. Onda se iza klupe začuo grohot i prodorni poziv "šta je foleri, vi bi pod tuš i na pivu, a dečki neka trče…". Buba se okrenuo i onim svojim baby faceom ozareno je uzvratio.

Old school Puležan

"Mate moj, lako tebi pričati. Ti si zamahivao i kriknuo u tvom sportu, pa to možeš i po stare dane. Ovdje treba trčati, kiko, a kad dođu neke godine…".

Nasmijao se od gušta i Matija Rojnić, alijas Mate karate. Bila je to zdrava zafrkancija dva lika koji su se znali cijeli život, toliko različitih osobnosti i sportske priče, ali istinski povezanih istovrsnim ljudskim vrijednostima te osobito privrženih Puli. Kad čovjek stari uvijek ima onaj osjećaj da je nekad prije nešto bilo bolje. Teško je razlučiti je li taj doživljaj posljedica uvjerenja zbog mladenačkog i ležernijeg doba, ili je doista društvo svakom novom epohom modernizacije sve manje okrenuto čovjekovoj iskonskoj potrebi druženja, razgovora, bez drugog interesa doli dijeljenja trenutaka i zbilja svakodnevice. Kao i Buba, čija će prva godišnjica smrti biti u 24. danu lipnja, tako je i Matija Rojnić bio jedan old school Puležan. Kako je sam sebe definirao u životnoj mu ispovijesti travnja 2003. godine za rubriku "7 brežuljaka"…"Ma ja sam ti normalan, običan čovjek, s vrlinama i manama kao svaki drugi tip koji se drži teze - živi i pusti živjeti.". Imao je tada 55 i idućih 20 godina, u češćim susretanjima jasno sam spoznao kako je doista živio ono što je tumačio. Netko bi mogao iz mlađih generacija pitati a zašto je taj gospodin čovjek, bio zanimljiv rubrici koja se bavila svekoliko zanimljivim ljudima ovog grada. Bit priče njegova je životna podređenost sportu, odgoju mladih sportaš(ic)a, promicanju fizičke kulture kao najboljem alatu za razvoj zdravog duha i posljedično zaštitu mladih od ulice i njenih zakonitosti. Doslovno i simbolički. Jer Matija Rojnić bio je osnivač prvog karate kluba imena, naravno, Pula. Dogodilo se to 15.veljače 1973. godine i prije mjesec dana navršilo se točno 50 godina od te inicijative. Vjerojatno ima neke sudbinske niti što je Matija Rojnić preminuo devet dana kasnije, odnosno u okvirima te zlatne godišnjice sporta kojeg je neizmjerno volio.

- Karate je moj život, klub kao kuća. KK Pula je otac i majka karatea na ovim prostorima, do 1978. jedini klub. Nastali su potom drugi, CBS, Istra, Lav. Nije mi krivo, naprotiv, znači da sam nešto dobro napravio, karate je omasovljen, populariziran.

Nije mu to odmah bio lajt motiv sportske karijere. Bavio se gimnastikom kod Sardoša, igrao je i nogomet, generacija Ružića, Poldrugovca, Scorije, Gherghete, Pržiklasa, Piuttija, ali nije se našao u tome. Okušao se na hrvanju.

- Tu sam sreo velikog Cvjetka, koji me usmjerio kao čovjeka i sportaša.

Onda ga je društvo odvelo na veslanje, pa na judo, i onda…

- Od 1966. godine kad je Ljubo Cerovac osnovao Shuto klub, a tri godine kasnije i Tae Kwondo Centar, kao preteču KK Pula, bio sam unutra. Od 15. veljače 1973. pokrenuo sam karate klub, i kroz moje ruke je prošlo 11 tisuća djece koji su ostali u klubu duže od šest mjeseci. Sve imam zapisano, dokumentirano fotografijama. I ono kad smo vlastitim radom i odricanjima uredili svlačionice kluba i kancelariju te fitness u Domu Braća Ribar. To je bio kao naš dom.

Realnost, bez farbanja i lovačkih priča, bili su dio njegove osobne kulture življenja. Kao kad je pričao o svojim borilačkim potencijalima.

- Oduvijek sam sebe doživljavao kao trenera. Kao natjecatelj bio sam ništa posebno. Nizak rastom i dijelom zato sam zavolio borilačke vještine, želio sam biti jak i sposoban da pazim na sebe.

Ili kad ne posegne za tipičnim frazama "sve bih opet isto učinio".

- Sport je moj život, ali da se ponovno rodim ne bih krenuo istim putem. Sport kako ga ja shvaćam oduzima ti privatan život, to su silna odricanja svakog tipa, pogotovo u krutom profesionalizmu.

Uvijek je isticao svoje natjecatelje, učenike, zapravo ljude s kojima je održao uvijek dobar kontakt.

- Imao sam sjajne natjecatelje. Iznad svih Tomislava Šipuru, koji je bio veliki talent. Kompletan karatist bio je i Željko Kordoš, a kvartet "pravih" još su činili Dubravko Kolec (danas među najvećim autoritetima karatea u Hrvatskoj, op.p.) i dr. Dragan Vujović.

Poseban uspjeh bio je 1989/90. kada se izborilo ulazak u Drugu jugo ligu. Sjajnu momčad činili su Šipura, Kolec, Juričić, Čabrunić, Nešić, Slamar, Katalinić i Kadrić. Za najboljeg natjecatelja ondašnje HKL proglašen je Dubravko Kolec. Tijekom 1980-ih, inače, KK Pula je bio s više od 600 članova najmasovniji klub u Hrvatskoj. Nakon toga su neki karatisti osnovali svoje klubove i kvaliteta se razvodnila. Matija Rojnić je 1997. bio osnivač i prvi predsjednik Karate saveza Istarske županije. Nije bio opterećen da li ga netko (ne) voli.

Društvu vrijedan

- Jedni me vole, drugi manje, vjerujem da me puno ljudi respektira, a nitko ne mrzi.

Bio je osobenjak. Nije mario za estetiku, modu, materijalno, pozicije. Možda su ga i zato mnogi koji ga nisu poznavali, doživljavali kao nekog čudaka. No, Matija Rojnić bio je intelektualac, s diplomom Više ekonomske škole, ljubitelj knjiga, čitao je Nazora, Kozarca, Kovačića, Krležu… Nudili su mu pozicije, direktor Tržnice, rukovodeće uloge u TP Istri, naposljetku ne samo da je sve odbio, nego je dao otkaz. I to zato da bi brinuo o teško oboljelim roditeljima! Radi egzistencije bavio se ribarstvom.

Pogledi nekih drugih vremena. Obitelj koja je s Barbanštine, a koju je vihor fašizma raselio iz Pule, tri godine u Zagreb, pet u Valandovu u Makedoniji, potom u Osijek. Zato je Matija rođen 1947. u Višnjevcu, tri brata i tri sestre u Zagrebu, jedan brat u Makedoniji. Sve muke i tragedije učinili su ih iznimno povezanima. Obitelj se vratila u Pulu 1950. godine, koju je Matija smatrao nekad gradom s dušom. Uz sport u kontri je išao i jedini mu porok, cigarete. Volio je golubove, imao ih je u jednom trenutku preko 2 tisuće.

Bio je vrlo mudar tip, moglo se s njim pričati o svemu, načitan, nekad, kako je sam priznavao, i previše filozofski nastrojen. U današnje vrijeme svega brzog, pa i "pameti i nerazmišljanja" sve manje je ljudi s kojima se tako može u dublje razgovore. Oni koji ne razumiju, čudno vas gledaju.

Matija Rojnić bio je tako običan, a velik čovjek, poseban i svoj, društvu vrijedan i kao sportski učitelj i pedagog. Kako je davno kazao, jadan je onaj tko ne poštuje minuli rad. Zato je red da se sjetimo njegovih 50 godina okvira Mate karate, uz završni citat iz "7 brežuljaka".

- Nikom ne podilazim i to me koštalo u životu. Ne volim nemoralne ljude, grebatore, folere, nije slučajno ako ovdje kažem da su mi političari strana tijela u oku. Jednog dana ćemo valjda doživjeti okruženje u kojem moral, pamet, sposobnost grabe naprijed, a sitne duše, nesposobnjakovići i mutivode postaju autsajderi.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater