U proteklih nekoliko godina (a zapravo skoro 5 desetljeća) pogledao sam mnoštvo utakmica Treće lige Zapad. Prije toga sam prisustvovao i brojnim utakmicama tzv. Druge HNL, koja je u stvari treći rang natjecanja. Podosta sam utakmica posjetio i u nekadašnjoj Trećoj HNL Zagreb-Rijeka-Istra. Uz to, zbog profesionalnih obveza kontinuirano pratim SHNL, iliti elitnu ligu HR nogometa. Tako mi se spontano nametnulo proteklog tjedna, nakon što sam pogledao uživo i preko TV-a neke od »polemičkih« utakmica tih elitnih i nižih rangova, kako sve imaju jednu zajedničku nit. To je nepoštivanje propisa i pravila nogometne igre. Kako iskustva govore kroz pet desetljeća, to je u stvari ključni remetilački faktor za ispravniji hrvatski nogomet. Ne poštuju se propisi.

U jednoj utakmici nižeg ranga, između istarskog i kluba riječkog područja, vidio sam kako sudac (s riječkog područja) označava pogodak za klub iste baze, u akciji u kojoj je vidljivo da lopta nije ušla u mrežu. Snimka ukazuje da pomoćni sudac, koji je to signalizirao, nije bio niti blizu korner linije da bi to i mogao vjerodostojno procijeniti. Ukoliko nema sigurnosti suci ne smiju tako odlučiti. Čudili su se nogometaši momčadi koja je primila »gol« a zatečeni su bili i nogometaši momčadi kojoj je dodijeljen »gol«. VAR-a nema i nikom ništa.

U jednoj utakmici drugog pulskog kluba, protiv jednog iz Zagreba, mogli smo vidjeti kako suci nisu označili jedanaesterac za domaćine, koji se zbog očiglednog rušenja napadača nije mogao »ne vidjeti«. Onaj koji to nije procijenio za najstrožu kaznu ili doista ne vidi, ili je to učinio s namjerom, u oba slučaja nisu primijenjeni jasni propisi.

Prije nekoliko tjedana u Osijeku, u utakmici Vukovara i Istre 1961, domaći nogometaš je opalio po nozi pulskog igrača Prevljaka. Sudac nije niti trepnuo, a VAR se nije uključio. Identična dinamika duela na utakmici Rijeke i Hajduka, donijela je kazneni udarac za domaćine, a na intervenciju VAR-a. Ovo je samo jedan od pokazatelja kako i na najvišoj razini SHNL-a postoje posve različiti kriteriji u procjeni istovrsnih situacija. Treba li se onda čuditi da je u nižim rangovima natjecanja sve to višestruko prisutnije, i što je sukladno nižim razinama kvalitete aktera koji su zaduženi za interpretacije pravila dinamika odlučivanja grotesknija? Poznavatelji nogometa na svim razinama, koji su bili akteri, ili su česti posjetitelji utakmica na ovim našim prostorima, ne čude se više mnoštvu lakrdija koje se događaju. To s jedne strane potvrđuje da se one često događaju, a s druge, još je gore što su se ljudi naviknuli da je to standard ponašanja. Je li to logično? Makar govorimo o hrvatskom društvu, gdje su brojna čudesa u općem funkcioniranju, to jednostavno nikad neće biti normalno. Zašto se, ako je tako, a mnogi govore i iz nogometnog sustava da je tako, te stvari ne mijenjaju? Očigledno je da niti ljudi unutar sustava ne žele talasati, pa su brojni, doduše neslužbeno govorili »da nema koristi od borbe za pravednost i ravnopravnost aktera, jer će te po nepisanom pravilu odmah dočekati odmazde sustava«. Kojeg? Svejedno je, može biti sudački sustav, može biti upravljački u savezu (od najviše do županijske razine), može biti grupacija klubova prijatelja i slični.

Dakle, teorija i praksa o »nepisanim pravilima«… Podsjetimo se na nedavni primjer, koji je bitno išao na štetu Istre 1961. Nakon što se utakmica Zeleno Žutih i Rijeke u prosincu prekinula zbog magle na Drosini, sukladno i naputku povjerenika natjecanja Antonija Grahovca, nastavak se trebao odigrati dan poslije. No, dok se oteglo čekanje na Drosini da se odredi satnica, postalo je jasno da Rijeka radi pritisak da se utakmica odgodi za siječanj jer je četiri dana kasnije imala utakmicu Konferencijske lige. Naposljetku je iz HNS-a stigla odluka, jedna od onih koje su oportunistički nametnute, a po kojoj je Natjecateljska komisija (navodna hitna telefonska sjednica) odredila da se utakmica odgađa za siječanj ove godine. S obzirom na utjecaj predsjednika Rijeke Damira Miškovića, koji je uz sportskog direktora Darka Raić-Sudara, u vrhu HNS-a, jednostavno je razumjeti taj epilog. Bez obzira što je Raić-Sudar i predsjednik NSŽ Istre, pa bi se po nekoj romantičarskoj logici očekivalo da štiti interese kluba iz svoje baze. Kako je HNS, odnosno HR nogomet u pitanju, nametnuti Povjereniku lige, čiji je posao donositi odluke o natjecanju, odluku Natjecateljske komisije, nije da se čudimo, nego samo bilježimo. HNS je u svojim propisima na mnogo mjesta uvrstio da u svakoj prilici koja može biti sporna »Izvršni odbor će odlučiti…«. Što god utvrđivali propisi i komisije, može se staviti izvan snage ako to vrhuška HNS-a odluči.

To su, dakle, (sve)moći tog tijela, koje nas je u prošlim desetljećima naviklo da nepisana »pravila« mogu jednostavno biti jača od onih propisanih njihovim službenim aktima. Govorimo li o licenciranjima, (ne)ispunjavanju kriterija, disciplinskim mjerama, promicanjima klubova, pojedinaca i drugim favoriziranjima. Za nekog vrijede jedna, za druge druga pravila. Umjesto propisa bitnije je tko ima moćnijeg »igrača« u upravljačkim strukturama. Dok god propisi ne budu »zakon u primjeni« bez obzira o kome se, ili čemu, radi, niti jedna institucija društva, pa tako niti nogometna ne može biti vjerodostojna. Dok god suci na terenu ne budu donosili odluke temeljem Pravila nogometne igre, a ne svekolikih pritisaka (i svojih slabosti), nikad neće biti ne samo njihove vjerodostojnosti, nego neće biti niti pravednog nogometa. I dok god je tako, naši suci neće napredovati, nogomet će biti kontinuirano izvor polemika, teorija urota, incidentnih situacija, političkih prepucavanja i posljedičnih svađanja masa.

Istra 1961, kako nam ukazuje praksa, po tim »nepisanim nogometnim moćima« je na začelju kolone. Svejedno je govorimo li o jedinom prvoligašu, ili klubovima druge, treće, četvrte amaterske razine, oni su institucionalno prepušteni sami sebi. Što znači mogu »lajati« na nepravde koliko žele, ali karavane riječko-istarske Četvrte, Treće, potom nacionalne Druge i elitne lige samo prolaze. U više navrata smo i svjedočili da se neki moćnici još i sprdaju s istarskim nogometnim življem, i to čine i u raznim konobama Poluotoka gdje često uživaju u delicijama ovdašnje gastronomije, enologije i »ponizologije«. Poniznost je postala vrlo popularna riječ u ovom društvu, a koliko se njome može napredovati, pokazuje među inima i marginalni tretman sportskih i pogotovo nogometnih klubova iz Istre.

I ne samo njih. Iz Istre nema niti na mapi nekog suca koji iskazuje potencijal da sudi barem Treću ligu. Je li to zato što baš nema niti jednog potencijala, ili je to posljedica što oni koji ga možebitno imaju jednostavno ne dolaze u priliku da ga pokažu na višoj razini i napreduju? U oba slučaja trebalo bi da tome odgovore daju oni koji upravljaju Nogometnim savezom Istre, odnosno oni koji su stručno zaduženi da razvijaju sudački kadar. Sjećamo se dobro da su do prije neku godinu mnogi perfidno promicali tezu, ne samo izvan Županije nego i tzv. »domaći kadrovi« da u Istri djecu ne zanima nogomet, kako Istra nema talenata, kako Istra 1961 nije u stanju stvoriti jednog prvoligaškog igrača.

Sve su to floskule potvrđene takvima kada se počelo ulagati u rad s mladima, a za što su zaslužni strani vlasnici Istre 1961. Samo u proteklih godinu dana Zeleno Žuti su imali 15-ak mladih reprezentativaca iz domaćeg kadra. Uz to su imali 11 inozemnih mladih reprezentativaca. Razvili su i četiri strana A reprezentativca. Imali su i reprezentativke. Istra 1961 u prvoligaškom kadru ima osam igrača iz svoje škole, koji nastavljaju putem Perkovića, Lisice... Ako se, dakle, mogu razvijati igrači i za reprezentacije, a ne samo za prvoligaške razine, kako to ne može Istra razviti barem jednog suca za te razine, jednog delegata za SHNL, jednog sudačkog kontrolora za elitni rang?

Eto, u posljednjem Glasniku HNS-a, pročitali smo da je Istra, Pula, dobila novog aktera važne Komisije (ako Izvršni odbor »ne odluči drugačije«…). Toni Draguzet, ugostitelj i čelnik Uljanika, uvršten je u Natjecateljsku komisiju HNS-a. Drugi na listi, odmah iza predsjednika Ante Vučemilovića Šimunovića, a uz Nevena Šprajcera, Peru Vićana, Stjepana Badrova, Ivana Novaka i Davora Blaškovića. Djelokrug rada, odnosno, nadležnosti Natjecateljske komisije je širok i između ostalog usmjeren u pravcu osiguranja primjene Pravila i propozicija natjecanja. Što sugerira da je Natjecateljska komisija zapravo antipod »nepisanim pravilima« i trebala bi biti prvi štit protiv razvlačenja i eskiviranja pisanih propisa. Kao što nije baš bila u slučaju »magle Istra-Rijeka«. Toni Draguzet je, do sada, uz rad u Uljaniku, za čiji je opstanak u teškim uvjetima najzaslužniji, i član »Vlade NSŽ Istre« kojom upravlja Darko Raić-Sudar. Vrlo je često u društvu ljudi iz vrhuške HNS-a, no nije se primijetilo da je to imalo nekog utjecaja na bolji status u natjecanju za Uljanik, a pogotovo ne za Istru 1961. Može li biti učinkovitiji kao član Natjecateljske komisije, za dobrobit i istarskih klubova i nogometa, pokazat će vrijeme. Pogotovo kada se dođe do neminovnih slučajeva u domaćem nogometu, gdje je nepisano pravilo (odrazi moći) nametnuto službenim propisima. Za klubove iz Istre, kako ukazuju kronični trendovi, toga neće manjkati.

Povezane vijesti

• HNL: Zagreb - Dinamo 1:2, remi Intera i Splita
• HNL: Istra 1961 na Drosini poražena od Intera (1:2)
• HNL: Zeleno-žuti osvojili bod u Kranjčevićevoj