Piše Bojan ŽIŽOVIĆ

1001 NEDJELJA Kad bi mogla birati, ona bi radije polako, natenane, da je nitko ne požuruje, da se stigne oprostiti od najmilijih, iako nikoga nema

Umro je čovjek i nema se tu što puno dodati ni oduzeti. Jedna je susjeda bila uplakana, ona što živi vrata do njegovih, zazivala je neke svoje bogove, vragove, spominjala imena, uglavnom muška, proklinjala, a sve sebi u bradu, dok je druga, ona koja živi kat ispod, otišla na tržnicu kupiti nešto za ručak, verduru i kosti za juhu, iako joj je od dana ranije ostalo još rižota s morskom blitvom

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Gdje smo ono stali. Dakle, umro je čovjek, vjerojatno star, iako je mogao biti i mlad, ali i nešto između. Zapravo, godine nisu bile bitne, jer kakva vajda od godina ako je čovjek mrtav. Umro je mirno, nitko ga na to nije prisilio. Samo je zaspao, pretpostavlja se da je i sanjao, a možda je pred jutro sve u njemu stalo. Ne zna se točan trenutak smrti, je li prvo u njemu umrlo srce, pa onda i ostalo, ali nije isključeno ni da je neki drugi organ zakazao prije toga. Uglavnom, prestao je disati i tu se više ništa nije dalo promijeniti, vratiti film unazad, oživjeti monotoni kadar spavača, koji ničim nije dao naslutiti da će tako naprasno umrijeti. Namjestio se na lijevi bok, desni dlan stavio pod glavu i sklopio oči. O čemu li je razmišljao? Je li planirao nešto za idući dan, možda je imao dugoročnije planove ili je naprosto zaspao bez da mu se išta motalo po glavi?

Nije jasno tko ga je pronašao mrtvog. Uostalom, kakve veze ima tko ga je i kada pronašao kad je ovaj bio mrtav i nije mogao nigdje uteći. A i zašto bi utekao? Ne bi se reklo da je bio lopov, kriminalac ili naprosto čovjek koji bježi iz bilo kojeg razloga. Doduše, nikad se ne zna, jer može netko samo tako početi bježati, a da se ne zna od čega ili koga, samo hoda, ponekad i trči, i osvrće se, gleda jel' ga tko ili što prati, smuca li se štogod ili tkogod iza njegovih leđa, miluje li nepoznati šapat njegov vrat.

Zgadilo joj se

Umro je čovjek i nema se tu što puno dodati ni oduzeti. Jedna je susjeda bila uplakana, ona što živi vrata do njegovih, zazivala je neke svoje bogove, vragove, spominjala imena, uglavnom muška, proklinjala, a sve sebi u bradu, dok je druga, ona koja živi kat ispod, otišla na tržnicu kupiti nešto za ručak, verduru i kosti za juhu, iako joj je od dana ranije ostalo još rižota s morskom blitvom, ali nije joj se svidio pa ga je ubacila u vrećicu za smeće koju je usput ostavila na otiraču susjeda u prizemlju ni sama ne znajući zašto. No, kod mesara nije našla kosti pa je na povratku uzela vrećicu za smeće sa susjedovog otirača i zadovoljno se vratila u svoj stan, okrenuvši za sobom tri brave po pet puta u lijevu stranu. Sjela je u kuhinju i počela vaditi smeće iz vrećice - papir u koji je bila umotana upljesnivljena salama, okrajak od sira, krupne krušne mrvice, uvenuli list salate, koji je odgrizla i dugo žvakala, a ostatak lista spremila u frižider, poklopac teglice marmelade od marelica, ključ kojem nije mogla pronaći bravu, a rižota nigdje, ni u tragovima. Ljutito je okrenula tri brave po pet puta u desnu stranu i uputila se u prizemlje, pozvonila na susjedova vrata. A tamo prepun stan. Dijete joj je otvorilo vrata i u tren nestalo u gužvi. Ona je stala na vrške prstiju, bila bi i pala da se nije pridržavala za okvir vrata, a u dnu stana, blagovaoni, u koju je vodio pogled iz kratkog i širokog hodnika, baba za stolom, i svi joj zubi na broju, čini se i zdravi. Pita ona čovjeka do sebe što je povod ovolikoj gužvi, a on joj odgovara da slave babin rođendan, stoti. I tako iz godine u godinu, uvijek stoti.

- Juh, ciknula je ni sama ne znajući što ju je spopalo. Nju je zanimalo što je sve na stolu, čime se hrane, što nude, hoće li biti kakva torta, po mogućnosti s čokoladnom glazurom, žućkastom kremom i sočnim biskvitom. Već se oblizivala. A kad na stolu ničega, samo jedan tanjur i na njemu rižoto s morskom blitvom. Sve joj se zgadilo, u sjećanje je prizvala okus tog jučerašnjeg ručka i skoro se ispovraćala.

- Zar ćete time nahraniti jadnu babu, upitala je ženu koja je još do prije nekoliko dana tvrdila da je to njen stan, a onda je priznala da se uselila iskoristivši gužvu i sad je više nitko ne može izbaciti.

Završiti goblen

- Ne, nikako, bit će i torte, sočne, jer baba ne puše u svjećice, već samo pljucka. Ali možete vi i ovo jesti, slobodno se poslužite.

Uzela je tanjur sa stola, hitro se probila kroz gužvu, okrenula tri brave po pet puta u lijevu stranu u svom stanu, zabila nekoliko svjećica u rižoto s morskom blitvom i puhnula. No, jesti nije mogla. Pokušala je, ali nikako da proguta. Natočila si je i čašu vode da lakše ide dolje, ni to nije pomoglo. Stoji joj zalogaj u ustima, a ona plače. Došlo joj žao onog jadnika što je umro u snu. Nije ga poznavala, nije znala ništa o njemu, možda ga nikada ni vidjela nije, ali žao joj svakoga tko tako naprasno krepa. Oni što se muče, još nekako, barem znaju što ih čeka, ali ovi što naglo odu, e ti su joj posebno mili. Kad bi mogla birati, ona bi radije polako, natenane, da je nitko ne požuruje, da se stigne oprostiti od najmilijih, iako nikoga nema, ali nekoga će već pronaći, kakvog susjeda, možda babu koja stalno slavi stotu, skuhati nešto prije odlaska, samo ne rižoto s morskom blitvom, platiti sve račune da joj ne isključe struju i vodu, završiti goblen s onom ženom za koju ne znaš jel' se smije ili što joj je na pameti. I bi joj nekako lakše kad je sve posložila u glavi. Napokon je zalogaj krenuo kroz grlo. Namrštila se.

- Stvarno je odvratan, zaustila je.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater