PIŠE ROBERTO RAUCH

Pulski profesor koji se potopio u Španjolskoj


Bilo je sunčano. U daljini su se nazirali obrisi Mallorce do koje nam je trebalo još nekoliko sati. Stavili smo hladiti rum spremni ga otvoriti čim pristanemo. Sjećam se da sam bio u brodu. Rezao sam luk. Na palubi nije bilo nikoga, katamaranom je upravljao autopilot. Odjednom se pojavio greben. Ne znam odakle.

Mislim da je bio četvrtak. Da, gotovo da sam siguran da je bio taj dan. U rovinjskoj srednjoj školi uobičajeno sam predavao engleski jezik. Imao sam tek dva sata. Izborni engleski, s učenicima iz drugog razreda gimnazije. Volio sam četvrtak. Obično bih s njima unaprijed odabrao neku temu koju ćemo obraditi, a onda bi dva sata živo diskutirali i čudili se kako je proletjelo vrijeme. Bili su pametni, britki i potpuno svjesni svijeta koji ih okružuje. Pri izlasku iz škole pomislio bih da je egzistencija ipak nešto ugodno i smisleno te da je mladež spremna uhvatiti se u koštac s dekadencijom koja im ostavljamo u nasljedstvo. Ti bi učenici s lakoćom promijenile svijet.

Tog sam se dana vozio cestom iz Pule prema Rovinju. Povremeno bih pogledavao vlastito lice u retrovizoru. Bio je to, pretpostavljam, refleks. Lice je, naime, za moj posao, kao i izgled, imalo određenu važnost. Ako sam nešto mrzio kod rada u školi, bila je to ta kontinuirana prezentabilnost profesora, obavezna estetska besprijekornost i uglađenost. Morao sam često provjeravati ne visi li mi nešto neprilično iz nosa, kao i podsjetiti se da uzmem žvakaću nakon cigarete za vrijeme odmora. Već na početku profesorskog rada shvatio sam da učenicima odijelo čini čovjeka. Ti klinci primjećuju da si kupio novu majicu i pamte jesi li dva dana za redom obukao iste hlače.

Online rad

Gledanje vlastitog odraza u retrovizoru prekinuo je krčkavi ženski glas. Oko Bala radio je loše hvatao stanice. Signal se gubio negdje putem. Kroz šumove sam ipak načuo izvanrednu vijest, izgovorenu svečano, kao da se radi o smrti predsjednika države. Rastegnutu na tri cjeline: koronavirus - je stigao - u Hrvatsku! Krajolik oko pitoresknih Bala odmah je poprimio drugačije nijanse. Crnije, tamnije. Pretpostavio sam moguće scenarije: za nekoliko dana zatvorit će se škole, a ukoliko ovo potraje, što je bilo izvjesno, možda se ni ne vratimo do kraja nastavne godine. Odmah sam se počeo opraštati sa svakodnevnom vožnjom do Rovinja. Čovjek koji se oprašta s pejzažom, raznježi se i pridaje mu neki dublji, romantični smisao.

Prvi su dani u novim životnim okolnostima bili najgori. Problem nije bio u prelasku na online nastavu. Bilo je, recimo, dovoljno čuti žalopojke (po)starijih profesora koji su pred penzijom. Govorili su kako oni jedva znaju upaliti kompjutor, zbog čega mi je bilo lakše. Ako ništa drugo, po tom sam pitanju, ironično sam primijetio u sebi, pred njima bio u prednosti. Prava je muka bila priprema sata: sve sam pisao u Wordu, a svaki se sat pretvarao u omanji seminar. Kada bih u sitne noćne sate napokon završio i sve to digao na Teams, legao bih u krevet potpuno premoren. Već ujutro dočekala bi me gomila riješenih zadaća. Valjalo je najprije sve ispraviti, a tek onda krenuti u novi radni dan. Sam u stanu, bez da bilo koga vidim, bez da znam koje je doba dana ili kakvo je vrijeme vani, zureći u laptop dvanaest sati dnevno za plaću od 3 i po soma kuna, u p… materinu! Pa kažu da je obrazovanje u ovoj državi važno! A onda je nakon dva mjeseca, u kojima sam živio u nekom cikličnom ponavljanju jednog te istog dana kao u onom filmu, napokon stigao poziv.

Idealni uvjeti

Odmah sam obavijestio školu i rekao o čemu se radi. Nisam se htio pravdati niti glumiti bolest. S obzirom na to da su mi mjesecima uvaljivali dodatne sate – bio sam, naime, onaj netom pristigli dežurac koji je pokrivao svakog bolesnog profesora – pitao sam ih mogu li dobiti tjedan dana slobodno. Tehnički bih bio odsutan dva tjedna, ali sam im rekao da ću unaprijed pripremiti lekcije za prvi tjedan te ih odmah poslati učenicima. Zatim ću se javljati, obećao sam, kad bude bilo signala. Glas s druge strane slušalice me majčinskom zabrinutošću upitao gdje to mislim ići, budući da ne računam na signal. Objasnio sam joj da moramo prevesti jedan katamaran iz Francuske do Španjolske.

Put se isprva činio kratkim. To su susjedne zemlje, pomislio sam. Tek sam kasnije shvatio da isplovljavamo sa sjevera Francuske, što je značilo da se po Atlantiku moramo spustiti do Španjolske, niz portugalsku obalu, proći kroz Gibraltar i doći do Mallorce. Dva tjedna, u idealnim uvjetima. Sretno s idealnim uvjetima! Najveći je problem bio stići do Les Sablesa, francuskog gradića poznatog isključivo po proizvodnji brodova. Po internetu smo čeprkali avionske letove do Nantesa uvjeravajući se u njihovu nepouzdanost. Čas ih je bilo, čas su otkazivani. Uz puno smo muke pronašli jednu dobru dušu koja nas je autom, nakon dvadesetak sati vožnje, iskrcala na odredištu. Ušli smo u Francusku zahvaljujući nekakvom papiru na kojem je pisalo da smo mornari koji dolaze poslom. Rekli su nam da je za ulazak u Španjolsku obavezan negativni COVID test, ali smo to ignorirali.

Sam na svijetu

Iz sadašnje perspektive, to beskrajno putovanje svelo mi se na nekoliko bljeskova. Svaki od njih popraćen je pozadinskim tutnjem brodskog motora koji je radio danju i noću. Na brodu smo bili Boris i ja. Danju smo malo razgovarali. Pušili bismo cigarete i gledali sveobuhvatno more oko nas. Shvaćali smo da smo u tom nepreglednom plavom prostranstvu samo mala bijela igračka na beskrajnoj masi vode. Noću smo se mijenjali na straži: dva sata dežurstva, dva sata spavanja. Pamtim jedan san, usnut između dvije smjene. Sanjao sam Fratarski otok da bih se odjednom našao na Milijunašu osvajajući šesnaest tisuća kuna. U krivo vrijeme Boris me probudio najavljujući početak smjene. Jedva sam se izvukao iz kabine. Zajedno smo se popeli do palube, gdje mi je prenio nekoliko informacija vezanih za kurs i druge brodove u blizini. Htio sam mu pričati o snu i upitati ga misli li da je šesnaest tisuća na Milijunašu dobar dobitak. No odmah mi je uzeo riječ. „Jako sam umoran“. Otišao je, a meni se učinilo da sam ostao sam na svijetu, pod mrklim crnim nebom probijajući se kroz oceanske valove. Proklinjao sam more, motor i noćnu smjenu. Na kopnu uvijek čekaš dan kada ćeš isploviti. A kad si na moru, odmah požališ što nemaš kakav uredski posao gdje ti je sasvim svejedno koji vjetar puše. More čini trajnu štetu - pod njegovim utjecajem čovjek uvijek poželi biti negdje drugdje.

A onda je stigao taj prokleti, kobni dan. Bilo je sunčano. U daljini su se nazirali obrisi Mallorce do koje nam je trebalo još nekoliko sati. Stavili smo hladiti rum spremni ga otvoriti čim pristanemo. Sjećam se da sam bio u brodu. Rezao sam luk. Na palubi nije bilo nikoga, katamaranom je upravljao autopilot. Odjednom se pojavio greben. Ne znam odakle. Očito ga nismo uočili na GPS-u.

Daj cigaru!

Kod udara broda najgora je ta neočekivanost, nikada nisi na to pripremljen iako u podsvijesti znaš da je to moguće. No opet te iznenadi. Odjednom poletiš, imaš osjećaj da se desilo nešto strašno. Cijeli ti se svijet poremeti u stotinki sekunde. Gore od tog je jedino kada dođeš k sebi i ustanoviš što se dogodilo. Zlokobno i prijeteće stijena je navirala iz tamnih dubina. Pobojao sam se da nas je rasparala! Uzeo sam masku i zaronio kako bih provjerio trup. Crne su se slutnje ubrzo obistinile. Ogromna rupa. Brod tone. Uključili smo radio stanicu i dozvali pomoć: mejdej, mejdej. S druge strane javio se hrapavi glas koji je izmrmljao nešto na španjolskom. Pokušali smo mu izdiktirati naše koordinate, ali nam je on konstantno upadao u riječ. COVID, COVID! Kada je shvatio da se ne kužimo, dozvao je kolegu. Drugi nas je glas na krnjem engleskom upitao:

- Do you have....ehm, do you have COVID negative test?

- No, ispalio je Boris instinktivno, a zatim se odmah lupio dlanom po čelu. Greška! Oba su glasa s druge strane utihnula. Još smo ih nekoliko puta pokušali dozvati, ali nam nitko nije odgovarao. Nastala je tišina, čulo se samo tiho i nepovratno prodiranje vode u trup broda. More je vjerojatno došlo do kabina, valjalo je pokupiti stvari, aktivirati splav za spašavanje. No mi smo i dalje sjedili.

- Daj cigaru – rekao je Boris.

- Nema. Popušio zadnju prije pola sata.

- P… materinu. Ne moš' ni potonut k'o čovjek.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini