PIŠE TIHANA TOMIČIĆ
Srebrenica - sjećanje kao moralni imperativ
(Darko Jelinek, Armin Durgut / Pixsell)
U sjeni aktualnih ratova koji svijetu prijete totalnim uništenjem ili pak rušenjem međunarodnog poretka, bilo da je riječ o tinjajućem sukobu Izraela s islamskim zemljama bilo pak dugotrajnom ratu u Ukrajini, obilježava se 30. godišnjica genocida u Srebrenici.
Hrvatskoj javnosti, koja se još bori s nasljeđem vlastitog rata, pokličima ZDS i sličnim atavizmima iz tog doba, možda promiče činjenica da je pokolj u Srebrenici za tzv. Zapad i dalje jedna od većih sramota koje su se dogodile u moderno doba. Stoga je sjećanje na Srebrenicu svojevrsni moralni imperativ za Europu i Zapad (ako ta riječ napisana velikim slovom uopće još postoji, u novim odnosima snaga). Naime, najmanje deset zemalja ove godine službeno obilježava 30. godišnjicu genocida u Srebrenici, nakon što je Generalna skupština UN-a usvojila rezoluciju o proglašenju Međunarodnog dana sjećanja na genocid. Osam europskih država te Australija i Kanada potvrdile su da ove godine službeno podsjećaju svoju javnost na taj nesretni dan, odnosno razdoblje od 11. do 19. srpnja 1995. godine, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, u kojemu su vojska Republike Srpske i posebna srbijanska vojna postrojba Škorpioni ubili najmanje 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka s područja enklave Srebrenica, naočigled zapadnih vojnih snaga koje su propustile reagirati i pomoći civilima koji su na najmučniji način ubijeni.
U BiH su zadovoljni što je donošenjem ove rezolucije 11. srpnja postao jednako važan za zemlje u svijetu, a ne samo za društvo u Bosni i Hercegovini. Parola "Nikad više!" tako je i zaživjela, i javnost se (barem u dijelu BiH) nada da to postaje stvarno obećanje i garancija sigurnije budućnosti.
Rezolucija je bila odlučujući razlog da čak i vlasti u Parizu daju odobrenje za izgradnju spomenika žrtvama genocida u Srebrenici. Ne treba napominjati da se u Nizozemskoj komemoracija održava već godinama, reflektirajući negativnu ulogu mirovnih snaga te zemlje u tragediji.
Trebalo je, međutim, evo 29 godina da UN prizna razmjere genocida koji se dogodio u BiH. Tko zna koliko godina će trebati za povijesne ocjene, i posebno povijesna priznanja krivnje onih koji danas čine sličan genocid na bezbroj mjesta na Zemlji, a naravno ima onih, poput službene politike RS i Srbije koji i danas negiraju taj zločin. Snažna relativizacija zločina državna je politika. I dalje se poriče da je počinjen genocid - parlament Srbije usvojio je 2010. godine deklaraciju kojom se ispričava za zločin u Srebrenici, ali bez upotrebe riječi "genocid".
Od tada se međutim srbijanska politika pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem jako srozala i udaljila od te geste. Vučić je bio ministar informiranja pod diktatorom Slobodanom Miloševićem, a prije toga - 20. srpnja 1995. - dok je još uvijek trajao genocid, u beogradskom parlamentu izjavio je da će "za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno stotinu (bošnjačkih) muslimana", izjava za koju se još uvijek nije ispričao. Danas Vučić širi narativ da su "sve strane patile" u jugoslavenskim ratovima, ali da se samo Srbi ne priznaju kao žrtve.
U Republici Srpskoj tamošnji predsjednik Milorad Dodik sazvao je komisiju, koju je predvodio kontroverzni izraelski stručnjak za holokaust Gideon Greif, a koja je 2021. godine objavila izvješće u kojem poriče genocid i ozbiljno sumnja u broj žrtava. Lice Ratka Mladića, osuđenog kao ratnog zločinca, sada se može vidjeti na brojnim grafitima, muralima, plakatima i fotografijama u Republici Srpskoj i Srbiji - mnogi Srbi ga smatraju herojem.
Sve dok je tako, sve dok se dio politike u BiH i posebno u Beogradu napokon ne suoči s krivnjom svoje politike iz 90-ih godina, niti će BiH moći postati moderna građanska država. A niti će nestati reakcije u Hrvatskoj na takvu politiku. Ovo što danas živimo, mladost koja skandira za ZDS, samo je reakcija na činjenicu da negatori ratnog zločina u Srbiji još uvijek ne samo da postoje, nego i vode službenu državnu politiku Srbije i Republike Srpske.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
