PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Psi laju, djeca plaču!

I bi tako. Povijest, učiteljica života, bezbroj je puta pokazala i dokazala da nismo naučili baš ništa, čak ni iz njezinih najkrvavijih obrazaca. Od proljeća 2020. do danas uspjeli smo u naumu da pamučne i ine maske preko lica, cjepiva, pa i osobne interpretacije samoizolacija (p)odijele članove obitelji, uzdrmaju ili ugase čak i ona najčvršća, dugogodišnja prijateljstva i naruše ionako naveliko otuđene susjedske odnose. Odavno je poznato da ljudi "padaju" na sitnicama, a protekli je period izvukao iz većine, nažalost, upravo ono najgore

Ilustracija / Helena Mostarkić Gobbo (Foto: Pixabay / Dejan Štifanić)

Ilustracija / Helena Mostarkić Gobbo (Foto: Pixabay / Dejan Štifanić)


U mnoštvu biljnih i životinjskih vrsta na Zemlji od kojih nam zastaje dah i koje su vrijedne divljenja, a nerijetko i čuđenja, oduvijek su bili i zauvijek će uvjerljivo najbizarnija vrsta biti - ljudi.

Protekle dvije i pol godine nesumnjivo su bile svojevrsni lakmus papir društva. Globalna pandemija brojne je ljude prisilila da se suoče sa svoja četiri zida, svojim najbližima i sa samima sobom i tako, pritisnuti okovima istine i plivajući u moru slobodnog vremena, možda i po prvi put preispitaju svoje želje, stremljenja, ali i strahove i propuštene prilike.

Jedno od najčešće postavljanih pitanja u ožujku i travnju 2020. godine, koje se društvenim mrežama širilo brže od tadašnjeg novootkrivenog virusa, bilo je sljedeće: "Hoćemo li, nakon što sve ovo završi, postati bolji ljudi?". Svatko s imalo životnog iskustva i zdravom dozom realnosti koja je lišena iluzorne naivnosti, mirne je duše odmah mogao odgovoriti: NE.

I bi tako. Povijest, učiteljica života, bezbroj je puta pokazala i dokazala da nismo naučili baš ništa, čak ni iz njezinih najkrvavijih obrazaca. Od proljeća 2020. do danas uspjeli smo u naumu da pamučne i ine maske preko lica, cjepiva, pa i osobne interpretacije samoizolacija (p)odijele članove obitelji, uzdrmaju ili ugase čak i ona najčvršća, dugogodišnja prijateljstva i naruše ionako naveliko otuđene susjedske odnose. Odavno je poznato da ljudi "padaju" na sitnicama, a protekli je period izvukao iz većine, nažalost, upravo ono najgore.

Nepodnošljiva preosjetljivost

Iz vremena introspekcije u koju smo bili primorani uroniti, iznijeli smo još više utega napunjenih zamjeranjima, čemerom i nataloženim osobnim frustracijama, pa umjesto da udahnemo život punim plućima, konačno i doslovno, postali smo nepodnošljivo preosjetljivi na druge.

Odjednom nam, i privatno i javno, smeta svaka mrvica. Kao da smo u vrijeme zatvorenosti među vlastitim zidovima po prvi put čuli da tip u prizemlju ima psa, obitelj na katu iznad nas troje djece, a prvi susjed urla na ženu. Pozivani da sustanare prijavljujemo ako primaju goste ili slave rođendane, a istovremeno i ne pitajući treba li im nešto donijeti ukoliko su sami ili bolesni, pretvorili smo se u iritantne tužibabe kojima izuzetno smeta i najmanja glupost.

No, nipošto se ne zadržavamo na objektivnim distrakcijama niti kulturnoj komunikaciji, a još manje na civiliziranim načinima rješavanja problema. Kad sa susjedne terase padne krušna mrvica ili koja kapljica s klima uređaja, a kroz prozor dopre žamor zaigranog djeteta ili lavež žednog psa, dežurni "skakači" naučili su uglavnom ne pozvoniti ili pokucati susjedu na vrata, nego odmah zvati predstavnike stanara pa čak i zakona. Za to što prolaznik ne počisti za psom krive su im gradske ili općinske vlasti, za nepokošenu travu županijske, a vjerojatno će im uskoro i za doletjelu osušenu čarapu nošenu burom biti krivo i poneko ministarstvo.

Život u stambenim zgradama ima svojih prednosti i nedostataka, s čime bi se složili i oni koji žive u obiteljskim kućama. Jedni se pozivaju na kućni red, drugi na više privatnosti, ali realnost je takva da red (kakav - takav) postojati mora, a privatnost smo ionako odavno dobrovoljno izbrisali iz svakodnevice i ponudili, na pladnju znanima i neznanima, svjesno ili nesvjesno, sve detalje vlastitog življenja.

Nikako da kao osobe počnemo prihvaćati i onaj dio odgovornosti koji je ipak naš vlastiti, ili barem za početak krenemo s dozom zdravog razuma sagledati stvari oko sebe koje se jednostavno zovu - život. Halo? Psi laju, djeca plaču! Voda curi, mrvice lete!

Dežurni krivac

Ne znam je li u pitanju većina ili je samo manjina preglasna, ali ta skupina u vječnoj je potrazi za dežurnim krivcem, bez obzira na to ima li realnog problema ili će ga oni stvoriti. Postaje upravo fascinantna, ali zaista duboko neshvatljiva potreba konstantnih pljuvača za trovanjem privatnog, ali i javnog prostora. Bilo bi daleko korisnije da preusmjere svoju energiju, ali i vrijeme na kreativnost i samospoznaju. Neka ih netko uputi na to ako ne znaju značenje. Bilo bi sjajno da te ljudske nakupine beskrajnih frustracija i stresa pokušaju, ako je potrebno, potražiti i pomoć ili da barem za prvu ruku nauče kontrolirati svoje primitivne porive zla.  

Ego - početak i kraj svih loših navika, poteza i odnosa u ovakvim je pojedincima preuzeo cijelu njihovu kreaturu. Svijet bi bio sjajno mjesto kada bi se maknuli od svog primitivizma. No, oni u širenju loših vibracija uglavnom uživaju misleći da tako šire nadmoć. Srećom, ni to ne može trajati zauvijek.

Ono što su neki od vremena lockdowna do danas mogli naučiti, a nisu, jest to da nisu sami na svijetu. Suživot je ono na što smo, kao društvo u cjelini, jednostavno prirodno upućeni. Nekima bi, međutim, očito bilo bolje da se vrate na online način života, ili na podužu samoizolaciju, po mogućnosti negdje daleko od civilizacije. S takvim uskim poimanjem svijeta koji ih okružuje, načina razmišljanja, izražavanja i ponašanja, očito su dovoljni sami sebi.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum