Dakle, dolazak pred domove političara pravi je mali barbarizam. I to iz jednostavnog razloga da, što god taj političar napravio, ma što to bilo, za to nikakvu, ali baš nikakvu odgovornost ne snose članovi njegovi obitelji. Oni se politikom ne bave. A posebno se njome ne bave njegova maloljetna djeca ili ostarjeli roditelji. A gotovo nikad ni njihovi bračni drugovi.

Zadnji slučajevi su bili oni u kojima je u prvom planu bio Dražen Keleminec koji je prosvjedovao pred kućom Dalije Orešković, Tomislava Tomaševića i Anke Mrak Taritaš. Keleminec je osoba koja je izvan ruba čak i krajnje hrvatske desnice. S njim nikakvog posla ne želi imati ni DP, ni DOMiNO, ni HSP, ni Suverenisti, ni Blok za Hrvatsku. Nitko. Ali onom koji je u kući pred kojom se ova ekipa pojavi sasvim je svejedno tko su oni. Nije to situacija u kojoj se misli politički, već samo o dobrobiti svojih najbližih.

A bilo je dosta takvih slučajeva. Recimo, kada su se tamo 2010. i 2011. događali masovni prosvjedi čiji je jedan od kolovođa bio Ivan Pernar, priličan je broj ljudi došao pred zgradu u kojoj je živjela tadašnja premijerka Jadranka Kosor. Živjela je s majkom koja je imala ozbiljne godine i nije shodno tome bila ni najzdravija. Pa joj u takvom stanju sigurno nije baš najbolje sjelo da su joj pod prozor došle stotine glasnih prosvjednika kako bi izrazile gnjev zbog politike koju provodi njena kći. Bila ta politika prava ili kriva, s njom ona nema ništa. I nije zaslužila da joj se urla pod prozorom.

Išlo se tada i pred kuću jednog drugog političara. On se tada automobilom također uputio kući, ali su promet bili blokirali prosvjednici. Ali nisu primijetili da je u jednom od automobila koje su blokirali bio baš političar pred čiju su se kuću uputili. Niti je on znao da im je to cilj. Jedan od kolega tada ga je bio nazvao i pitao gdje je, i kroz razgovor ga obavijestio da prosvjednici idu prema njegovoj kući. Na što se on, naravno, uspaničario jer su mu u kući bili žena, djeca, moguće i unuk. Na kraju je sve završilo miroljubivo, ali dovoljna je jedna budala u tom mnoštvu da, recimo, baci kamen u prozor i ozlijedi ne daj Bože dijete.

Krajem te 2011. došlo je do promjene vlasti. U Banske je dvore kao premijer ušao Zoran Milanović, a u Saboru je većinu imala Kukuriku koalicija. U te se četiri godine događalo zaista svašta, od prosvjeda u Vukovaru gdje je bilo i ljudskih žrtava pa do šatora u Savskoj i okupacije Markova trga gdje na svu sreću stradao nije nitko. Bio je u sklopu toga jedan slučaj gdje je skupina desnih prosvjednika došla pod prozor Milanovićeve obitelji u središtu Zagreba. Iako je situacija tada između Milanovića i tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka bila malo je reći krajnje napeta i prepuna vrijeđanja, HDZ-ov je tadašnji lider odmah osudio ovaj događaj. Nakon čega nečeg takvog više nije bilo. Ako je tada politika znala kako se postaviti prema ovakvim slučajevima, za očekivati je da će se znati i sada. I čini se da stvari polako idu u tom smjeru.

Naravno, postoji tu i ustavnopravni kontekst dolaska pred nečiji dom, odnosno kuću ili zgradu. Postoji valjda neki pravni okvir za ovakve stvari, a ako ga nema ili nije dovoljan, treba i to urediti. Ali to je u ovom slučaju čak i manje važno. Iako naravno ovaj moment i nije posve nevažan. Ali puno je ovdje važnije uspostaviti nekakve nepisane i ustavnopravno neregulirane bolje običaje. A oni bi bili da se domovi javnih osoba, političara ili nekih drugih viđenijih ljudi naprosto ostave na miru. Ako se protiv njih želi prosvjedovati, neka se to radi ili pred institucijama koje vode ili na za prosvjed predviđenim površinama. Politika, a posebno ova hrvatska, već je ionako sama po sebi krajnje tvrda, netko je jednom uporabio riječ ljudožderska, tako da bi uvlačenje u nju još i obitelji i domova u kojima te obitelji žive, bilo zaista previše i za balkanske političke standarde kojima nažalost politika pribjegava i u Lijepoj Našoj, članici EU-a. Kritizirajte jedni druge, vrijeđajte se međusobno koliko hoćete, častite se najgorim uvredama, u krajnjoj liniji potucite se ako baš morate – ali ostavite djecu, roditelje i supružnike na miru. Ipak živimo u nekakvoj Europi. Ne treba nam to.

Povezane vijesti

• Tko god pobijedi, bit će sukoba
• Nikad lošiji odnosi Rusije i Zapada
• HDZ-u se dogodio DP