PIŠE ROBERT MATTEONI

METROPULA: Sportski list(ovi) grada

Sportski list / Robert Matteoni

Sportski list / Robert Matteoni


Još u srednjoj školi, kao praksu, ali i strast, učeći novinarski zanat izvještavao sam s terena (među)općinskih liga u nogometu i drugih sportova. To je bila prava škola sportskog novinarstva, kao i ona "običnog", kada smo izvještavali o cijenama s tržnice. Sretao sam na sportskim borilištima svakodnevno i Dragu Jovanovića. Svi su ga zvali Medeni, a stanovao je u bijeloj kući preko puta pomoćnog igrališta "Drosine". Medeni je bio u vojsci, ali je volio svijet fotografije. I kako je volio sport, onda je bio glavni fotoreporter s naših terena i iz dvorana. Tada je bio i jedini koji bi uvijek dolazio, bila kiša, vjetar ili sunce. Često sam ga molio fotke juniorske mi generacije, ali i za objavu članaka.

Prvi puta me uputio u svoj stan, iako je bio na putu, ali mi je kazao da će mi njegova supruga predati fotografije. Bilo je tako. Pitao sam ga kako je tako brzo našao te fotke koje sam trebao, a on mi je uzvratio "sve je to meni u glavi gdje je koja posložena u tom kaotičnom prenatrpanom kupu slika". Dao mi je tada savjet. Kanim li se baviti novinarstvom, svakako treba čuvati arhivsku građu i slagati je od početka. Prvih par godina je tako i bilo jer nije bilo puno materijala, tiskanih izdanja, a pogotovo ne audiovizualne dokumentacije. Krajem 1970-tih i 1980-tih godina to su bili raritetni materijali. I puno kompliciranije ih je bilo osigurati. Sjećam se da sam nekako dobio snimku finala "Moje ulice, moje ekipe", kada smo s PA 69 svladali Buru (1985.). Snimak s beta kamerom trebalo je "prevesti" na VHS. Negdje se u tom procesu snimka, nažalost, zagubila.

Priče iz bližih davnina

Nisam bio dovoljno ažuran kako mi je mudro sugerirao stariji kolega. Već u 1990-tim se intenzivirala do maksimuma dinamika posla i počelo je ono "sutra ću". A materijala sve više. Danas je na internetu mnoštvo arhivske građe, no iz vremena do 1990. puno toga manjka, nije digitalizirano. Većina je materijala u privatnim arhivima i ne znam kako vi, ali često znam zaroniti u neko mlađe vrijeme i postupno, koliko posao i obveze dozvole, sustavnije slagati dokumentaciju. Što ste stariji, više ćete ju koristiti za obnovu energije, a ne samo za priliku kao što je, primjerice, ova kolumna.

U ovotjednom prelistavanju u ruke mi je došao Sportski list. U zaglavlju Glasilo SIZ-a i SFK općine Pula, 22. prosinac 1978. Bila je to posebna godina. Počela je Matinim svjetskim naslovom WBC-a u Milanu u siječnju, a Grad je izgradio Dom sportova na Verudi, a krajem godine i Robnu kuća Pula. Nažalost, Parlov je u prosincu izgubio naslov.

Zanimljivo je da o tome nije bilo riječi u ovom listu, kojeg su izdavali SIZ (blagajna) i SFK (politika) kao institucije sporta. Odgovorni urednik Dario Marchi, glavni urednik Pjer Ladavac, kolegij Luigi Barbalich, Davor Crnobori, Zlatko Homoki, Estera Kovačić. Branislav Mihajlović, Boško Obradović, Vlado Šetić, tehnički urednik Heda Gertner, potpisali su ediciju koju listam gotovo pola stoljeća kasnije. Moj školski kolega Zoran Simić, koji je prvi uz Damira Strugara iz naše novinarske škole započeo konkretnu novinarsku karijeru, proveo je anketu za SL što građani misle o pulskom sportu. Pitao je desetak ljudi i 44 godina kasnije odgovori djeluju takvi da bi ih čovjek mogao danas samo većinski prepisati. Ima dobrih stvari, može se bolje, hvali se novosagrađeni Dom mladosti, kudi što nema plivačkog kluba, naravno i bazena, željelo se napredak u loptačkim sportovima, koji privlače najviše gledatelja.

Na naslovnici je i Titov citat o "stanju u fizičkoj kulturi". Među inima "malo sam zabrinut zbog fizičke kondicije naše omladine, jer na regrutacije dolaze fizički prilično nerazvijeni mladići. Ima zanemarivanja masovnog sporta, kojeg bi se moralo intenzivnije razvijati u gradovima i na selu. U školama naročito".

U novom smo mileniju i svijetu, ali kao da je vrijeme stalo. Zanemarivanje tjelesne kulture, kako vidimo, posebno je očito u školama. Ne samo kroz manjak satova TK nego i općenitog površnog pristupa društvene zajednice. Kad nešto i gradi u školskom sustavu, pitanje dvorane uvijek je na margini. Što nam recimo ukazuje i primjer nove Medicinske škole u Puli.

Pulski šampioni

No, najbolji dio ovog tiskanog izdanja je pozitiva koja zrači iz stranice s pričama državnih prvaka godine. Milovan Savić Čapo, tada jedan od najboljih osamstometraša svijeta, osvojio je naslove prvaka u toj i konkurenciji na 1500 metara. Bio je i prvak Balkana u Solunu na 800 metara. Bruno Bulić, kako je pisalo tada, još talentirani biciklist, postao je najbolji u zemlji! Zaradio je već velikih 25 bodova u posebnoj rang listi vječitih u biciklizmu, koju je predvodio njegov trener i legenda Cvjetko Bilić. Bulić je tada imao 20 godina i postigao je senzacionalni poker, postavši prvak Jugoslavije u ciklokrosu, na kronometar, te u brdskoj i cestovnoj vožnji. Priča o Claudiji Milotti, apsolutno dominantnoj višestrukoj šampionki u ronjenju na vidljive i nevidljive orijentire privukla je zbog toga što je bila naš profesor u Gimnaziji. Zbog svih dostignuća i doprinosa u akademskoj karijeri i u sportu prof Milotti dobila je tri desetljeća kasnije, 2008. Nagradu Grada Pule.

Odlične rezultate postizala je i Snježana Ešpek, koja je uz Milotti osvojila ekipno državno prvenstvo, a u pojedinačnoj je bila druga. Treća sportska dama u priči bila je još tinejdžerka, ali s 15 godina već je imala sjajne dosege. Marinela Foško, atletičarka Puljanke, između ostalog osvojila je prvo mjesto na finalu Kupa Jugoslavije u skoku u vis. Naposljetku je istaknut i Miloš Radović, hrvač Istarskog borca, koji je godinu obilježio naslovom omladinskog prvaka Jugoslavije u kategoriji do 68 kg, iako je imao veću pauzu zbog ozljede.

List je posvetio pažnju i natjecateljskom sportu, nadajući se iskoraku NK Istra u drugu ligu, što se idućeg lipnja i ostvarilo. U rubrici Naši likovi portretiran je ondašnji tajnik veslačkog kluba Vjekoslav Mikac, a posebna je reportaža ispisana o NK Peruški i njihovoj akciji da izgrade svoje igralište i prostorije. U oku kamere priča je o pionirskoj školi hrvanja Istarskog borca koju je vodio Slavko Marković, a koja je osvajala medalje na državnim i republičkim natjecanjima. Rubrika "Ukratko" ukazivala je na "zahvat izgradnje sportsko-rekreacijskog centra Veruda", za što se trebalo sredstva osigurati samodoprinosom. Kao što znamo, SRC (osim dvorane) je izgradio BI Uljanik i otvoren je osam godina kasnije, prilikom organizacije igara Alpe-Jadran. Imao je i pomoćno igralište, istina nepravilnih dimenzija, ali nogometaši Uljanika bili su dvostruko sretni. Prvi puta u povijesti imali su svoj dom, s vrhunskim glavnim travnjakom, pa je bila sreća samo doživjeti i pomoćni teren, taman bio sličan malom nogometu. No, kako to obično biva u Puli, ubrzo je poligon propadao, postavši opasna šljunkovita (!?) ledina. Kako omladinske kategorije nisu mogle na glavni travnjak, koji se čuvao, tako su opet "uljanikovci" bili bez pomoćnog terena. I kako nam je novo vrijeme ukazalo, svojevrsni su postali "beskućnici" kad je Grad odlučio na tom mjestu izgraditi bazen….

Brendirana sportska ulaganja

Tako dolazimo na još jednu trasu 1978-2022, na famoznu priču o pomoćnom terenu za NK Uljanik, na Valkanama. U rubrici "Ukratko" tretirala se i "investicijska klima", pa je za 1979. uz gradnju trim staza u MZ Šijana i Veruda, najavljeno "konačno uređenje pomoćnog igrališta gradskog stadiona." U vrijeme kada stadiona na Verudi nije bilo, a na Valkanama je bila ledina u okruženju kamenoloma, koja bi se obilježila vapnom i postala igralište, bio je dakle samo loš travnjak gradskog stadiona i dvije ledine crne šljake, jedna malo veća kod Doma Braće Ribar, a druga manja zarasla u korov iza zapadne tribine. Najavljeni pomoćni teren, naravno, nije se uredio. Tek je nabacana obična zemlja (!) a kasnije crveni tenisit. Trebalo je proći 33 godine da na mjestu tih ledina izgrade pomoćni teren i poligon "Drosine", ali od prvog dana nepravilnih dimenzija. Kao brend Pule u pristupu sportskim ulaganjima. Jako puno je i danas znanstvenih teza kod ulaganja u sport i infrastrukturu. Kao da se utjecajni uvijek trude puno više objašnjavati zašto nam to ne treba i ne može se, nego težiti da se gradi i izbori za građane. Možda i zato, 44 godine poslije 1978., uspijevamo imati neriješen pomoćni teren Uljanika. Kao i zaostale dimenzije dvorana, pomoćnih igrališta "Drosine", ledine na Valkanama, nešto što se zove atletska staza samo po boji…

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum