U prijedlogu Krunislava Olujića pojavljuju se Milan Vuković, Ante Potrebica i Ivan Milanović i drugi od kojih dobar dio njih nije bio na spomenutim listama stvarnih i ovlaštenih predlagača.

Prvi zadatak Državnog sudbenog vijeća (DSV-a) bio je (re)izbor sudaca Vrhovnog suda RH. Između ostalih kandidirali su se i svi tadašnji suci Vrhovnog suda RH. Dio tih ranijih sudaca Vrhovnog suda RH nije imenovan, a odluku o neimenovanju dobili su bez ikakvog obrazloženja. Uslijedila je tužba Ustavnom sudu RH koji ukida odluku DSV-a podnositelja ustavne tužbe o njihovom (ne)imenovanju i predmet vraća DSV-u na ponovni postupak raspravljanja i glasovanja o tim kandidatima. DSV odbija poštivati odluke Ustavnog suda RH i to čak tri puta i time nedvojbeno grubo krši ne samo zakonske odredbe i ustavna prava podnositelja ustavnih tužbi, već i sam Ustav RH, a da se ne govori o ignoriranju Ustavnog suda RH i njegovih odluka.

Međutim, treba skrenuti pozornost javnosti (pa i ministru Ivaniševiću) da DSV nije poštovao niz odluka Ustavnog suda kojima su ukidane odluke DSV-a o (ne)imenovanju pravosudnih dužnosnika, ne samo sudaca Vrhovnog suda RH. Sve odluke DSV-a su bez obrazloženja, iako je Ustavni sud izrijekom naredio da se odluke moraju obrazložiti, pa je u najnovijoj odluci od 3.veljače 2000. godine koju je potpisao predsjednik dr.sc.Smiljko Sokol, a kojom odlukom je po treći put usvojena ustavna tužba neimenovanih sudaca Vrhovnog suda RH, o tome Ustavni sud RH naveo: "Neprihvatljivo je, suprotno temeljnim ustavnim pravima čovjeka i građanina da bilo kome, a pogotovo sucu koji je dugi niz godina obnašao sudačku dužnost prestane radni odnos, a da mu se ne omogući da sazna razloge prestanka i time omogući efikasno izjavljivanje pravnog lijeka".

Kada je riječ o neimenovanju spomenutih sudaca Vrhovnog suda RH, odgovorno tvrdim, jer sam s njima radio i dobro ih poznajem, da su svi oni ispunjavali kriterije za (ponovno) imenovanje na tu odgovornu i časnu dužnost. Bili su i jesu izuzetno stručni, ugledni, časni i visokokvalificiran ljudi, pa stoga cinično i bahato zvuče riječi Ante Potrebice kako se DSV pri imenovanjima "…rukovodio samo kriterijima stručnosti, poštenja i iskustva i da je dokinuo kriterije političke podobnosti te onemogućio uvođenje novih kriterija podobnosti". U slučaju neimenovanja dijela sudaca Vrhovnog suda RH koju su proveli Milan Vuković (tadašnji predsjednik Vrhovnog suda RH), inače dvostruki sudac Ustavnog suda RH, što je jedinstven slučaj ne samo kod nas, nego i u svijetu i Ante Potrebica (nažalost, još uvijek, predsjednik DSV-a). Uostalom, neka Ante Potrebica, koji se zaklinje u legalitet, javno iznese razloge, kada to nije učinio u pisanim odlukama, poradi kojih razloga za suce Vrhovnog suda RH nisu ponovno imenovani Gordana Gasparini, Milena Drakulić, Erika Kocijančić, mr.sc. Ružica Horvatinović, Đorđe Bjegović, prof.dr. Petar Novoselec (sveučilišni profesor i tadašnji predsjednik Udruge hrvatskih sudaca), Mikor Milivoj, Vladimir Primorac. Riječ je o afirmiranim i uglednim sucima i vrhunskim stručnjacima iz oblasti građanskog, međunarodnog i kaznenog prava, koji svi redom imaju bolje stručne i radne sposobnosti od Ante Potrebice, a koji je jednoglasno izabran za suca Vrhovnog suda RH.

Milivoj Mikor i Petar Novoselac (Arhiva Glasa Istre)

Neka Milanović pojasni zašto je "najurio" kvalitetne suce.

Naravno da su navedene kandidate poznavali i svi ostali članovi DSV-a pa bi i oni trebali konačno progovoriti poradi čega su njih, ali i druge koji su ispunjavali zakonske uvjete, bacili na ulicu i ostavili bez posla.

Postavlja se pitanje hoće li Ante Potrebica, Milan Vuković i drugi članovi DSV-a snositi i materijalne posljedice, barem u onim slučajevima u kojima će pojedinci nakon mučnog, dugotrajnog i upornog traženja pravde biti imenovani za suce (i dr.). Naime, tim će kandidatima (sucima) biti isplaćena plaća, odnosno biti će im isplaćena odgovarajuća naknada za svo vrijeme čekanja. Barem bi tu štetu država trebala refundirati od pojedinaca koji su je svojim protuustavnim i protuzakonitim radom namjerno prouzročili. Usput se napominje da Ante Potrebica kao predsjednik DSV-a uz sudsku plaću suca Vrhovnog suda RH prima i naknadu u mjesečnom iznosu od 5.000,00 kuna, a naknada člana DSV-a iznosi 2.000,00 kuna.

Posebno bih želio da Ivan Milanović, kao član DSV-a pojasni kojim se razlozima rukovodio kada je iz nekih općinskih sudova s područja Županijskog suda u Puli "najurio", po mojem mišljenju, kvalitetne i stručne suce: predsjednicu Općinskog suda u Labinu Mirjanu Iljadicu, predsjednika Općinskog suda u Puli Milana Ritošu i predsjednika Općinskog suda u Poreču Giordana Pahovića.

Ivan Milanović za svoje sramotno svjedočenje u postupku razrješenja Krunislava Olujića, predsjednika Vrhovnog suda RH, kaže da je vezan šutnjom jer se radilo o isključenju javnosti iz tog postupka. Nije sadržaj samog svjedočenja (iako je objavljen) taj koji je šokantan, već činjenica što je Ivan Milanović od člana stegovnog suda u tom postupku odjednom dobio ulogu (očito na svoju inicijativu) svjedoka ključnog dokaza. Ta njegova "preobrazba" nije tajna i nju bi taj gospodin trebao (konačno) pojasniti. Činjenica je da su se svi zgražali (laici i stručna javnost) nad tim njegovim činom.

U funkciji člana DSV-a ali i predsjednika Županijskog suda u Puli Ivan Milanović se prije nekoliko mjeseci suprotstavio (i u tome uspio) izboru predsjednika Trgovačkog suda u osnivanju sa sjedištem u Pazinu. Osnivanje tog suda pozdravljeno je, pogotovo od strane gospodarskih subjekata, ali se nije pomaklo od donošenja zakona, jer je spriječen izbor predsjednika koji bi sigurno poduzimao i koordinirao potrebne mjere da sud čim prije počne s radom.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike: Susret s Josipom Vrhovcem
• Mitinzi, optužbe i tišina institucija
• Šutnja pred riječima mržnje