Piše Robert FRANK

Plenković s Mostarkić Gobbo i Ukrajinom, Milanović s Možemo! i Rusijom

Umjesto da Hrvatsku čvrsto pozicionira uz Ukrajinu, kao sav normalan svijet koji poštuje, barem donekle, ljudska prava, nepovredivost granica i protivi se suludom Putinovom ratovanju po principu spaljene zemlje i potpunog uništavanja svakog oblika života u toj državi, koju želi svesti na razinu 19. stoljeća sistematski uništavajući njenu infrastrukturu i samu srž tog naroda, Milanović sve nešto trkelja, protivi se pomoći Ukrajini, vadeći se na (nepostojeće) formalne razloge i tako svrstava Hrvatsku u predsoblje sramotnog Orbana koji je na tragu sjevernokorejske, bjeloruske, srpske i dijelom kineske proruske, otvoreno fašističke politike

Dušica Radojčić / Helena Mostarkić Gobbo / Andrej Plenković / Zoran Milanović

Dušica Radojčić / Helena Mostarkić Gobbo / Andrej Plenković / Zoran Milanović


Naizgled ne postoji jasna poveznica između predsjednika Zorana Milanovića i pulskog Možemo!: prvi čovjek Pantovčaka uglavnom se bavi vanjskom politikom i gdje god stigne podjebavanjem Vlade premijera Andreja Plenkovića, dok Možemo! iz našeg sokaka inspiraciju pronalazi u (ne)opravdanoj kritici pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića. No u komunikaciji svojih stavova i Milanović i Možemo! često su isključivi i prelaze granicu dobrog ukusa, siluju okolinu i bombastično udaraju na neistomišljenike. Zajednička im je platforma uvrijediti svakoga tko ne razmišlja poput njih. Imate li njima suprotstavljeno mišljenje, vjerojatno ćete postati žrtvom njihove oholosti. Recentno, Milanoviću je na meti Ukrajina, a Možemo! naša bivša kolegica Helena Mostarkić Gobo.

Unakaženi talent

Krenimo od političara koji je nekad jako puno obećavao, a završit će karijeru kao osoba golemog, ali neiskorištenog potencijala. Doduše, Milanovićeva je biografija, i tu će uvijek imati argumente začepiti usta kritičarima, ispunjena impresivnim funkcijama: predsjednik SDP-a, premijer i predsjednik RH. U ovoj državi to je u političkom kontekstu maksimum maksimuma. Više i dalje ne može. I zato je, upravo iz tih razloga, šteta nad štetama da je svoj talent unakazio pogrešnim procjenama, krivim svrstavanjima i priklanjanjima lošim ljudima i politikama.

Dakle, predsjednik Hrvatske, atipično za alfa mužjaka njegove vrste, dominantnog predatora koji se nikome ne pokorava i po definiciji će se sili suprotstaviti silom, uzmiče pred fašističkom politikom Rusije naspram Ukrajine, ponašajući se prema agresoru snishodljivo, a prema žrtvi cinično. Kao, to je proxy rat SAD-a i Rusije na tlu Ukrajine i nema smisla pretjerano se izlagati. Kao da ne vidi svu strahotu i bestijalnost koju proizvode Staljinovi nasljednici u trećem koljenu.

Umjesto da Hrvatsku čvrsto pozicionira uz Ukrajinu, kao sav normalan svijet koji poštuje, barem donekle, ljudska prava, nepovredivost granica i protivi se suludom Putinovom ratovanju po principu spaljene zemlje i potpunog uništavanja svakog oblika života u toj državi, koju želi svesti na razinu 19. stoljeća sistematski uništavajući njenu infrastrukturu i samu srž tog naroda, Milanović sve nešto trkelja, protivi se pomoći Ukrajini, vadeći se na (nepostojeće) formalne razloge i tako svrstava Hrvatsku u predsoblje sramotnog Orbana koji je na tragu sjevernokorejske, bjeloruske, srpske i dijelom kineske proruske, otvoreno fašističke politike.

Zaboravljivi Milanović valjda ne primjećuje da je Ukrajina danas u situaciji po mnogim kriterijima sličnoj ili identičnoj onoj u kojoj se Hrvatska našla pred ravno tri desetljeća. Nedužna, a napadnuta. Žrtva, a ne krvnik. Kako se tada tražilo načina da se onemogući ili uspori naoružavanje Hrvatske u namjeri obrane od agresora, tako sada moćni čovjek s Pantovčaka, malo u celofanu, a malo direktno, Ukrajini dovodi u pitanje ista ta prava - prava na samoobranu, makar to bilo u nešto blažem obliku.

Puno laje, ali malo grize

No, njegove su poruke odudarajuće od većine demokratskog svijeta. Drži Hrvatsku kukavički po strani, pravdajući se da to nije naš rat, iako je ista ta Ukrajina 11. prosinca 1991. godine bila prva država članica UN-a koja je priznala Hrvatsku! Srećom da je njegova vanjska politika ograničavajuća, puno laje, ali malo grize, više može prijetiti nego to ostvariti, jer, u protivnom, Ukrajini bi se, da se pita Milanovića, uskratilo pravo na (adekvatnu) pomoć u obrani od zalizanog kremaljskog čovječuljka koji ratuje, osvaja i uništava jer mu je to jedini način zadržavanja vlasti utemeljene na kriminalu, kontroli, sveopćoj represiji, gušenju sloboda, otvorenim lažima, prijetnji i (nuklearnoj) sili.

Zoran Milanović zažmirio je pred očitim fašizmom Rusije i Putina, režima i diktatora koji teške topove u vojnoj nemoći da pobijede u viteškom ratovanju, ako se već ratovati mora, usmjeravaju direktno na civile. Začepio je uši kad se izvještava o zločinima notornih wagnerovaca, kriminalaca, silovatelja i pedofila koji će, bude li pravde, zbog onoga što rade završiti ili dva metra pod zemljom ili u zatvorima diljem svijeta. Sve je to hrvatski predsjednik zanemario, vođen mišlju kako ujedno, preko Ukrajine, prcati Plenkovića.

Fiksiran na bivšeg kolegu iz Ministarstva vanjskih poslova - dobrim dijelom i samo zbog toga što su zajedno započinjali karijere pa ispada da iz tog vremena vuče neke komplekse - udaljava Hrvatsku od njenog prirodnog političkog okruženja i zapadnih savezništava, asocijacija koje su daleko od savršenih, ali su i dalje najmanje loša rješenja u arhitekturi međunarodnih odnosa. Milanović je postao čovjek negativnih emocija, teških, mučnih i u mnogim pitanjima nepotrebnih podjela, nesposoban se ljudski, a ne samo politički, svrstati na stranu slabijeg, ugroženog, napadnutog ukrajinskog civila, djeteta ili umirovljenika kojima ruski projektili odsijecaju udove. Milanović kao da je zaboravio strašne prizore rata koji mu se odvijao u najbližem životnom okruženju, pred kućom, u dvorištu, na par desetaka kilometara od Zagreba.

Homofobkinja na Forumu

Srećom po nju, Helena Mostarkić Gobbo, naša bivša kolegica koja je putem natječaja zaposlena u pulskoj gradskoj upravi, nije predmet napada ruskih vojnih snaga, već je (samo) žrtva iživljavanja dijela pulskih možemovaca. I ona, kao i Ukrajinci, mora istrpjeti zločestoću svojih neistomišljenika. „Dobronamjernici“ iz Možemo! izvukli su iz nekih njenih tekstova, polemičnih, provokativnih, s ciljem preispitivanja nekih dogmi, da je ona - homofobična. „Homofobkinja!“, uskliknula je razjarena Dušica Radojčić kad je čula da je Mostarkić Gobbo zaposlena na Forumu. Kao da je posao dobio zli duh, satrap, vampir, fašist, lik iz pandemonija, a ne žena koja je do kratke i više nego solidne karijere u Glasu Istre, radila kao asistent u nastavi za učenike s poteškoćama, što je samu po sebi definira kao empatičnu i bazično dobru osobu s čijim se stavovima čovjek ne mora uvijek i po svaku cijenu složiti, kao što ni ja nisam, no ostaje ta sloboda govora koju smije i može konzumirati. Ili za Možemo! vrijede „idiaminovska“ pravila ugandskog ozloglašenog vojnog diktatora i predsjednika Idi Amina: Reče on: „Postoji sloboda govora, ali ja ne mogu garantirati slobodu nakon govora.“ Na lomaču s Mostarkić Gobbo.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater