PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Nova HNL godina via Istra

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek)

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek)


Stišale su se emocije nakon Svjetskog prvenstva u Kataru. S odmakom od tri tjedna ostaje čvrsti doživljaj ponosa s novom medaljom Hrvatske. Nogomet je najmasovniji sport na svijetu, a po istraživanju FIFA-e njime se svakodnevno bavi 300 milijuna ljudi, odnosno oko 4 posto populacije. Od toga je oko 40 milijuna registriranih igrača. U FIFA natjecanjima nastupa 211 nacionalnih reprezentacija, što je više od broja članica Ujedinjenih naroda, njih 193.

Kada uzmete u obzir činjenicu da u Hrvatskoj živi 3,9 milijuna stanovnika, a da je u susjednoj nam Italiji čak 4,6 milijuna ljudi koji organizirano igraju nogomet, od kojih je 1,5 milijuna registriranih nogometaša, već se može steći okvir senzacionalnosti hrvatskog reprezentativnog uspjeha. Italija je, naime, već dva svjetska prvenstva gledatelj, jer ne uspijeva proći kvalifikacije. Za zemlju četverostrukog prvaka svijeta (jedini Brazil više, pet) to je nerazumljivo, tim prije što su 2021. osvojili europski naslov…

Svjetska kuća nogometa je u objavi posljednjeg rejtinga svrstala Hrvatsku na 7. poziciju među 211 rangiranih selekcija! Društvo joj prave zemlje koje su po broju stanovnika, a posljedično i bazi nogometa(ša), nemjerljivo veće. Top deset predvodi Brazil (215 milijuna stanovnika) pa slijede Argentina (46), Francuska (68), Belgija (12), Engleska (56), Nizozemska (17,5), Hrvatska (3,9), Italija (59), Portugal (10,3) i Španjolska (47,4). Činjenica da Hrvatska, čija je povijest natjecanja počela 1994. i traje tek 28 godina, ima čak tri medalje s Mundijala u sedam pokušaja, dobiva na značaju kad navedemo podatak da je to od 1998.godine više nego Italija, Španjolska, Engleska i Portugal ZAJEDNO!

U povijesti svjetskih prvenstava, od 1930.godine, u 22 izdanja samo je 20 država osvojilo medalju. Hrvatska je među njima, iako ima najkraću povijest nastupa i nalazi se na 12.mjestu. Neke su selekcije bolje plasirane s manje medalja, ali su im sjajnijeg kova. Primjerice, Engleska i Španjolska su u svih 19-20 nastupa imale samo jedno zlato. I još jedan je statistički podatak zanimljiv. Kad se uzme u obzir broj nastupa na Mundijalima i osvojene medalje, onda je Hrvatska na fantastičnoj poziciji, druga iza Njemačke. Nijemci su u 20 prvenstava osvojili 12 medalja, što je učinak od 60 posto. Hrvatska je u šest nastupa plus propuštanje 2010. osvojila tri medalje, što je 43 posto. Recimo da je najuspješniji Brazil po toj statistici treći, jer je uzeo deset medalja u 22 nastupa, što je 41 posto trofejne uspješnosti. Naravno da je pet naslova sasvim nešto drugo…

Sve ove brojke i činjenice trebalo bi imati u vidu kad se u domaćem okruženju sagledava snaga i važnost nogometa. Kod nas je registrirano oko 120 tisuća nogometaša, od čega je profesionalaca na godišnjoj razini tristotinjak. To je naša mikro baza u odnosu na svijet. Kad se hvali naša nogometna reprezentativna priča onda će protivnici tog sporta u domaćem okruženju uzimati kao pokazatelj neuspješnosti klubova. No, ti su animoziteti na labavim temeljima kad govorimo o vrijednosti hrvatskih igrača odnosno klubova.

Svjetska je struka odavno definirala vrijednost jedne nogometne nacionalne zbilje po reprezentativnom uspjehu. Klubovi su multinacionalne kompanije, dominira se na temelju financijskog ulaganja u igrački i trenerski kadar, sa svih strana svijeta. Reprezentacije su selekcije igrača iz jedne zemlje, nema kupovine pojačanja, nego se selekcionira iz domaće baze. Zato je Hrvatska fenomen, jer iz tako male baze stvara reprezentaciju koja prkosi najmnogoljudnijim državama i njihovim selekcijama.

Prebacimo li se na polje klubova, i tu ćemo prepoznati te zakonitosti modernog doba. U 1990-im godinama, dok europski nogomet još nije bio definiran razlikama u financijskim klasama, Hajduk je ostvario važne europske iskorake. Igrao je, između ostalog, u četvrtfinalu Lige prvaka (1994./95.), što iz današnjeg kuta djeluje kao čudo. Isto tako dogodilo se da i Varteks Varaždin 1999.godine bude jedini klub koji je dočekao proljeće u Europi, izborivši četvrtfinale Kupa pobjednika kupova.

Vremena su se mijenjala i u novoj eri sve veće presudnosti financijskih potencijala nametnuo se Dinamo. Od 1998. godine "modri" su osam puta bili u Ligi prvaka te isto toliko puta u skupinama Kupa UEFA-e, odnosno EURO lige. Činjenica da su europske iskorake (i proljeće u Europi!) ostvarili u protekloj dekadi, kada je financijski prihod od uspjeha u UEFA natjecanjima počeo donositi bogatstvo, pokazala je važnost materijalnog pitanja. Dinamo je za hrvatske prilike prebogat i dominantan, a dovoljno je financijski potkožen (70-ak milijuna eura proračuna) da može u Europi biti na zavidnom nivou za klubove tzv. srednjeg staleža. Dinamo tako zarađuje svake sezone novi veliki novac od UEFA-e, ali posljedično time kroz jaču selekciju stvara bazu za istovrsno vrijedne milijunske transfere.

Dakle, da u hrvatskim klubovima ima barem približno kapitala kao u srednjoj razini europskih klubova svakako bi bili konkurentniji nego sada. No, to bi značilo i kupovinu inozemnih pojačanja, jer u Hrvatskoj nema dovoljne mase kvalitete za više klupskih europskih iskoraka. Lančano bi to donijelo probleme selekcioniranju hrvatskih reprezentativaca, jer bi po klubovima bilo manje kandidata. Takva se situacija, zapravo, događa već sada i u ovim siromašnijim uvjetima, jer stranaca je preko 40 posto i domaćim se igračima, pogotovo nakon sužavanja Lige, dodatno zatvaraju prostori napredovanja…

No, vjerojatno su u pravu stručnjaci koji kažu da će Hrvatska uvijek imati bazu od 20-30 talentiranih koje će Europa odvesti u svoje redove i dati im nužnu nadgradnju u razvoju, s kojom će biti kompletniji igrači, a kao takvi solidna baza reprezentacije. Da se ispune gore navedeni uvjeti – više novca za klubove, bolji uvjeti, više uspjeha u Europi, više kvalitetno razvijenih igrača – onda bi Hrvatska sasvim sigurno bila i još uspješnija reprezentacija…

Zato HNL, kao našu elitnu ligu, trebamo živjeti kao objektivnost naših dometa, a manjom strogoćom vrednovati njene i dosege igrača i trenera, temeljem teorija kako to izgleda u Europi. Nikad kao danas nije bila točnija krilatica "koliko para, tolike muzike". U uvjetima u kojima funkcionira HNL, još je i dobre kvalitete. Što je okvir koji bi trebalo staviti i Istri. Prije svega geopolitički.

Na poluotoku su u zimskim mjesecima praktično svi prvoligaši na pripremama, što uz logiku kriznih vremena (za pripreme u inozemstvo), ipak ukazuje i na velike potencijale Istre u sportskom turizmu. Njeni turistički djelatnici, koji se smatraju među najjačima na Mediteranu, morali bi napokon strateški i bogatije uložiti u infrastrukturu da bi val HNL-a u Istri bio tradicija, a ne samo cikličko događanje. U turizmu, kao i u društvenim upravljačkim strukturama Istre, još uvijek je ili „zmija u novčaniku“ ili „škotski mentalitet“ kad se radi o sportskim ulaganjima. To zbilja čudi s obzirom na brojne materijalne i ine efekte takvih ulaganja…

Kad je u pitanju Istra 1961, ona u drugi dio HNL sezone ulazi s napokon stečenim povjerenjem pulskog okruženja. Nakon sedam godina frustracija unutar ere ruskog i američkog upravljanja, a poslije četiri godine još žešćih frustracija u eri španjolskog vladanja, može se naslutiti da je Istra u procesu iskoraka. Baskonia-Alaves, većinski vlasnik kluba, ljetos je promijenio ploču i napokon prepustio struci u Hrvatskoj, odnosno Puli, da logičnije slaže svakodnevicu kluba.

Grupacija B-A, da se razumijemo, jest spasila pulski profesionalni nogomet ulaganjem do četiri milijuna eura svake godine. Napravili su mnogo grešaka, ali i dosta dobrih stvari, prije svega u radu omladinske škole, selekciji talenata prije svega iz cijele Istre, a onda i šire, potom u samom pristupu da se mladima iz domaćeg bazena daje više šanse u prvoj momčadi. Sve ono što se desetljećima tumačilo kao potreba i logika, uvjerljiv je dojam, sada se napokon počelo događati. I uopće nije čudno da je to šira javnost u Puli prepoznala i ove sezone pozitivnim tonovima prati zeleno-žute.

Bitno je, kao i u gore navedenim tezama, da je Istra napokon financijski stabilna, čime se potvrđuje teza da je proteklih dekada ključan problem diskontinuiteta i stalnih prekida procesa razvijanja mladih igrača ili jačih momčadi te posljedično uspješnijih rezultata bio nedostatak materijalne sigurnosti. B-A i ove godine osigurava proračun od 3,5 milijuna eura, što nije najveći dosad, ali kako logika ukazuje, s nešto manje novca rade puno bolje.

Osim desetak reprezentativaca u svim kategorijama, Istra je već prodala kadeta za dva milijuna eura, a sada ima jednog 19-godišnjaka za kojeg objektivno u bliskoj perspektivi može dobiti dva, tri milijuna eura. Ima još zanimljivih mladih, a što je najvažnije, priča o Istri 1961 i nogomet napokon dobiva puni smisao. Hoće li Istra možda u borbu za četvrto mjesto, moguće je. Hoće li možda ostati kratka za peto, šesto, i to je moguće. Ono što je sigurno to je da neće biti u panici do posljednjeg kola da sačuva "kroničnu" devetu poziciju. Nadajmo se da će i Grad, koji od dolaska aktualne vlasti na Forumu ne daje Istri nužnu podršku za iskorake, naprotiv (kamp u Balama...), barem kvalitetno aplicirati "Drosinu" za najavljeni new deal Vlade, u valu investicija u moderniziranje stadiona u Hrvatskoj.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini