PIŠE JURICA KÖRBLER

Od rekonstrukcije Vlade nema ni "r". PREMIJER SAMO KRPA ŠTO SE DA POKRPATI

Zapravo, gubljenje je vremena analizirati "rekonstrukciju" Vlade o kojoj se već danima priča. Koliko je samo spinova pušteno, koja su se sve imena vrtjela, a na kraju se nije dogodilo ništa. A u ponedjeljak će Andrej Plenković postati premijer s najdužim stažem u Hrvatskoj. I dočekat će taj dan s visokim rejtingom svoje stranke i potpuno dezorijentiranom opozicijom kakva mu se vuče oko nogu svo vrijeme otkako je ušao u Banske dvore

Andrej Plenković (Snimila Vanesa Pandžić / Cropix)

Andrej Plenković (Snimila Vanesa Pandžić / Cropix)


Od prave rekonstrukcije Vlade nema ništa. Ovo čemu sada svjedočimo nije ni kozmetika, nego jednostavno potreba da premijer pokrpa što se pokrpati da. Uostalom, niti će Anja Šimpraga, Davor Filipović i Marin Piletić išta promijeniti u Vladi, niti se to od njih očekuje. Nastavak je to političkog momentuma u Hrvatskoj kakav nikada do sada nije bio zabilježen.

Nisu više važni ni ministri, ni saborski zastupnici, ni župani, gradonačelnici. Hrvatska politika u ovom su času Andrej Plenković i Zoran Milanović. I nitko drugi. Mogao je premijer u Vladu staviti koga hoće, u konačnici bi to bilo tako svejedno. Dok je on u Banskim dvorima HDZ će bilježiti odličan rezultat, kao što to bilježi sada. Kada ode, ili ako ode, bit će druga stvar, ali to sada nije na dnevnom redu.

Četrdesetak promjena!

Zapravo, gubljenje je vremena analizirati "rekonstrukciju" Vlade o kojoj se već danima priča. Koliko je samo spinova pušteno, koja su se sve imena vrtjela, a na kraju se nije dogodilo ništa. Boris Milošević i Josip Aladrović su ionako morali otići, a Tomislav Ćorić odlazi na još ugodnije mjesto, u HNB. Razloge odlaska možemo nagađati, ali za državu nisu ni važni. Ministre koji su preostali, među kojima su mnogi koji ne samo da nisu učinili ništa u svojim resorima, već su itekako zreli za smjene, Plenković je ostavio. Valjda mu je četrdesetak ministarskih promjena do sada već dovoljno, a očito nema namjeru u Vladu uključiti još nekoliko jakih i sposobnih ljudi poput Božinovića ili Marića.

I da ponovimo, ionako je to za HDZ u ovom trenutku svejedno, kao i za samog premijera. Javnost ocjenjuje samo njega, ključne odluke donosi on, a premijer se samo boji da se ne otkrije neka nova afera za ionako prorijeđene ministre iz dva mandata Vlade. A u ponedjeljak će Andrej Plenković postati premijer s najdužim stažem u Hrvatskoj. I dočekat će taj dan s visokim rejtingom svoje stranke i potpuno dezorijentiranom opozicijom kakva mu se vuče oko nogu svo vrijeme otkako je ušao u Banske dvore.

Ostaje, međutim, jedan mnogo veći problem, a to je predsjednik države. Dok predsjednik iz njemu znanih razloga nije imenovao nove veleposlanike bilo je to krajnje nezgodno, jer će neki odraditi i dva mandata zbog činjenice što se dva politička brda nisu složila koga poslati u diplomaciju. Da ne govorimo da u nekim ključnim državama, poput Francuske, uopće nemamo veleposlanika. Dok su se šef države i potkapacitirani ministar obrane natezali oko kadrovskih rješenja, štetu su trpjele i trpe Oružane snage.

Dvije vanjske politike

Ali, sve smo to pregrmjeli da bi se sada našli u krajnje čudnoj situaciji. Da. Hrvatska ima dvije vanjske politike, posve različite. Ustav jasno tumači tko vodi vanjsku politiku, a to je Vlada. Ali kaže i da predsjednik Republike i Vlada surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. I tu počinju problemi, pogotovo u ovom trenutku kada eskalira ukrajinska kriza. Tim više ove neukusne igre bez granica u kojima se predsjednik i premijer časte raznim neprikladnim epitetima nemaju nikakvog značaja. Ako su se strani diplomati u Hrvatskoj do sada čudili komediji na koju je hrvatska javnost već navikla, sada stvari postaju mnogo opasnije.

Najkraće, predsjednik i premijer sasvim drukčije vide događaje u Ukrajini, ali i u Europi. Kada je Milanović na početku ruske invazije na Ukrajinu govorio što je govorio, činilo se da će tu negdje i stati. Plenković je kod europskih čelnika 'peglao' što se popeglati dalo, a kako su nam rekli neki diplomati, poruka je bila 'ne uzimajte ga ozbiljno'.

Međutim, predsjednika jedne države ipak se uzima ozbiljno, a Milanović nije stao. Sada je otišao i korak dalje najavivši da će blokirati mogući ulazak Finske i Švedske u NATO, što teoretski može, ako se ne promijeni izborni zakon u BiH. Neće podržavati ni brži pristup Ukrajine u EU ako ista pravila neće vrijediti i za BiH. O svemu tome iz hrvatske Vlade se do sada nije ništa čulo, ne u smislu kako je to predstavio Milanović. Naravno da Zagreb traži da se promijeni izborni zakon kod susjeda, zainteresiran je da Hrvati izaberu predstavnika kojeg žele, ali ne na način da se najavi blokada u međunarodnim odnosima, pogotovo ne kod tako osjetljive teme kao što je moguće proširenje NATO-a. A kad je riječ o proširenju EU-a, jasno je da ni Ukrajina ni BiH neće tako skoro u europsku obitelj.

Telefoni su ponovno zvonili u Zagrebu, zvali su šefovi diplomacija nekih zemalja, tražili objašnjenja. Koja naravno ne mogu dobiti na način kako se to prezentira hrvatskoj javnosti, jer ni Plenković ni Milanović ne mogu van granica Hrvatske komunicirati kao doma. Šef države može u svojim govornim ekshibicijama poručivati koliko god hoće da mu se fućka za Bruxelles, ali u praksi to baš tako ne ide.

Budimo iskreni, sramotimo se u Europi. Mala smo zemlja, teško smo ušli u EU, nemamo bogzna kakav utjecaj ni u Europi ni u regiji. Vanjska politika nam je slaba strana, iako nam državu vode sve do jednoga bivši diplomati. Daleko smo od toga da zemljama u regiji koje žele u EU predstavljamo primjer, a još manje da budemo most između Zapada i Balkana. Loše vođenja politika prema BiH sada stiže na naplatu, ponovo postoji prijetnja zaoštravanja odnosa sa Slovenijom, sa Srbijom gotovo i nemamo odnose.

Novi poredak

Sve su to izazovi za vanjsku politiku, pogotovo u trenutku kada se stvara nova arhitektura u svjetskoj i europskoj politici. Zato treba itekako dobro razmisliti kakve poruke poslati i je li uopće vrijeme da se Hrvatska zvonko izjašnjava o događajima o kojima ni jedan Berlin nema posve jasan stav.

Kao članica EU-a i NATO-a posve je jasno da generalno moramo slijediti politiku onih kojima pripadamo. Tako je i u odnosu na rusku agresiju u Ukrajini, ali i na sve dodatne opasnosti koje slijede za Europu. Ovo je nevjerojatno opasan trenutak za sve, toliko da osobni animoziteti pojedinih političara više ne smiju biti u prvom planu. Ovo je trenutak kada se i dva teška ega, Milanović i Plenković, moraju suzdržati, sjesti za stol i dogovoriti barem osnovne pravce vanjske politike. U protivnom će posljedice biti nevjerojatno teške.

A mi se i dalje zabavljamo bedastoćama. Budući ministar Filipović ima adute što je igrao košarku, a desnica ruži po Anji Šimpragi. Paladina se izgubio u objašnjavanju odakle mu bogatstvo, a od obnove i dalje nema ništa. Očito svjedočimo novom eksperimentu da pojedine resore preuzimaju ljudi koji o tome ne znaju ništa, ali, eto, naučit će u hodu. "Pet sam mjeseci bio u Ini i stekao uvid", argument je za Filipovića koji je neslavno propao u Zagrebu, a sada je nagrađen ministarskim mjestom. U tom važnom resoru odluke će ionako donositi premijer, što je za svaku pohvalu, jer je i do sada dokazao da zna daleko više od svojih ministara.

Ali, ostavimo ministre. Došli, prošli, ionako ih se nitko ne sjeća, a od ovih novih malo tko zna i imena. Daleko je važnije da na krucijalno važnim resorima, kao što je vanjska politika, napokon nađemo rješenje da se ne sramotimo u svijetu. Ljudi, uozbiljimo se, jer su vremena itekako ozbiljna. Igre na hrvatski način možemo voditi tu, kod nas, ali u odnosu na Europu i svijet moramo biti razumni. Malo gdje se političari vole, ali ipak surađuju. Kod nas ne samo da se ne vole, vjerojatno se i mrze, ali ni ne surađuju. Soliraju i nanose štetu državi. A to je neoprostivo.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of