NAJNOVIJE



PIŠE ROBERT FRANK

Dnevnik jednog ratnika: "DEČKI, SADA ULAZITE U VIJETNAM!"

| Autor: Robert FRANK

Lika, kolovoz '95. godine: već su mjesecima na položajima. Vod golobradih mladića s tek navršenih 20-ak godina i možda još pokoju iznad toga. Odasvud su: Slavonci, Zagorci, Riječani. Većina je na pragu zrelog života. Ipak, tu imaginarnu granicu još nisu prešli. Inicijacija u društvo odraslih tek im slijedi. Ako ovo prežive. Moraju najprije ratovati da bi postali punopravni. Pristali su na to. Ovdje su svojom voljom. U rat ih nitko nije tjerao. Još manje ih je vojna policija noću u zasjedi čekala pred kućom pa transferirala na prvu liniju. Bijeg u Italiju ili Njemačku nije im pao na pamet. I sad su ovdje. Na prvoj liniji.

Sunce prži, poziva na nerad. Ne možeš se kretati, a da se ne umoriš. I zmije lijeno gmižu između kamenih brežuljaka. Kreću se samo koliko im je nužno potrebno. Umjesto da se poput svojih vršnjaka izležavaju po plažama i naganjaju djevojke, oni na prvoj liniji vrte oružje po rukama kao da su to igračke. Kao da nisu svjesni njegove ubojitosti. Smiješni su, zaigrani, znatiželjni, pomalo preplašeni i zbunjeni. Ali i odlučni. Otkad su došli u Liku očekuje se oslobađanje okupiranih područja. Želja im je da to što se mora odraditi započne odmah ili što prije i neka se još prije završi. Iščekivanje i neizvjesnost ih ubijaju. Spremni su neprijatelju zadati završni udarac.

Svako odgađanje toliko očekivane akcije o kojoj ništa ne znaju, ali je po ponašanju zapovjednika koji ih posjećuju na položajima naslućuju, po njima gubi smisao. Osjećaju kako im pada koncentracija, malo se topi i hrabrost, a raste neodlučnost i sumnja može li se pregaziti neprijatelja bez da se pogine. Pribojavaju se teškog ranjavanja i invalidnosti. Jedan među njima kaže da se osjeća poput boksača koji se stalno priprema za ulazak u ring, a neka viša sila iz samo njoj poznatih razloga uporno to odgađa. Onda se mora nanovo zagrijavati, ali se već ohladio pa to ide teže. U takvoj situaciji premalo se razmišlja o pobjedi, a previše o porazu. Zato to odgađanje ne valja. Pušta dovoljno vremena da svakakve misli prođu glavom. Vojnici si na položaju vizualiziraju moguće ratne situacije: napade, obranu, što se krije iza žbunja, zida spaljene kuće, je li negdje nagazna, dolijeće li tromblon ili minobacačka.

Krv, znoj i suze

Srećom, svi koji su na položaju u odličnoj su fizičkoj formi. Pripremljeni jesu, no jesu li i spremni, to će se tek vidjeti. S punom ratnom spremom mogu pretrčati desetke kilometara. Pripremali su ih daleko iza linija kad su se po brdima penjali s gas maskama. Otežano disanje pod njima simuliralo je uspuhanost. Znoj i suze su odavno prošli. Nedostaje još krv da bi Churchillova famozna rečenica – "s krvlju, znojem i suzama" - bila potpuna. I bit će krvi, neizostavno. Ona prati vojni sukob. Otrgnuti iz ugode i sigurnosti roditeljskog doma ovi vojnici sada doslovno služe domovini. Vježbanje po poligonima zamijenila je prva linija. Spavanje na suhom ostalo je iza njih. Sada se tek drijema, plitko, s napetim ušima koje detektiraju svaki zvuk. Razaznaje se ono što proizvodi vjeverica, što puh, kakvu buku stvara jež. Sve podsjeća na čovjekovo disanje i kretanje. Stoga je u glavi metež, kakofonija koja zbunjuje i izluđuje.

Prvu noć upravo na ovom položaju, petom koji su promijenili u samo par mjeseci, jedan je vojnik na noćnoj straži skoro izgubio živce. Umalo je rafalno zapucao po roju krijesnica krivo procjenjujući da su to noćni nišani neprijateljskih kalašnjikova. Brzo su ga pribrali i ujutro ekspresno vratili iza linije bojišnice. Naprosto taj ambijent nije bio za njega. Više štete mogao je nanijeti sebi i svojima nego onima sa suprotne strane. Još jedan dokaz teze da rat nije za svakoga. Na prvoj liniji nitko i ništa ne može garantirati sigurnost. Može se poginuti od neprijatelja, zbog vlastite nepažnje ili dekoncentracije nekoga do sebe.

Njihove linije su udaljene stotinjak metara. Između je UNPROFOR. Neki Česi koji su skloniji srpskoj nego našoj vojsci. Naši ih ne posjećuju, za razliku od neprijatelja koji ih dariva hranom i pićem. Nataču se šljivovicom, zajedno se smiju. Ponekad su iritantno bučni. Vod to doživljava provokacijom. Neka, neka… Od našeg potencijalnog napada štiti ih zapovijed – status quo, ali i minsko polje, kao i nas od njih. Ukopani smo. Lako bi izdržali minobacački napad. Oni prije nas dobro su pripremili položaj. Pregled terena je kvalitetan. Mi više vidimo njih nego što oni mogu vidjeti nas. I to je prednost, posebno dođe li slučajno do nekog frontalnijeg sukoba. Spremni smo, galvanizirani, što bi rekao Ćiro Blažević objašnjavajući stanje duha u svojoj svlačionici. Naši se samo boje da u pretjeranoj želji ne pregore, da adrenalin ne nadvlada hladan pristup.

Logistika funkcionira savršeno. Ispod brda svakodnevno im na određenom mjestu puštaju dnevnu hranu. Dvojica odlaze po to bez straha od moguće zasjede. Pozadina se kontrolira u potpunosti. Dnevno se izmjenjuju na stražama po četiri sata. Dan si prikraćuju drijemanjem, čišćenjem oružja i pričom. Neki su sjetni, melankolični, neki ljuti, a svi nestrpljivi. Tu je i onaj pozitivan, motivirajući strah. Cijeli vod, svi se slažu kako bi bio grijeh i nenadoknadivi propust da žive u ratno vrijeme, a da nisu ratovali. Grijeh bi bio imati priliku sudjelovanja u oslobađanju svoje domovine, a ne je iskoristiti. To je kao da si mogao igrati na finalu Olimpijskih igara, ali nisi otišao jer se bojiš poraza. OK, u ratu je ulog veći nego na utakmici. Život je, sigurno, važniji od rezultata. A opet, pobjeda je pobjeda.

Dok su na položaju, kalašnjikov je svakome stalno u ruci. Zapovjednik im je odavno rekao: "On je tvoje oružje, prijatelj, ljubavnica, žena i majka; svi te mogu izdati, ali on ne smije; voli svoju pušku, miluj je, budi nježan i pažljiv, s njom spavaj".

Ključna noć

Dolazi ključna noć i s njom trojica zapovjednika: bojne, satnije i voda. Počinje sastanak. Prvotna šutnja je uznemirujuća. Polako pale cigarete, kao da tako kupuju još malo vremena prije nego što priopće lošu vijest. Podsjeća to na onu nevjerojatno nelagodnu situaciju kad ti usred noći policija lupa na kućna vrata. Odmah postaješ svjestan da se dogodilo nešto loše. Zapovjednici, međutim, donose dobru vijest. Krećemo! Spremni? Naravno! Nastupa euforija. Vodu je ostavljeno samo par sati za zadnji odmor, provjeru oružja, nadopunu opreme… Na položaju postaje užurbano. Golobradi vojnici, ta djeca koja postaju ratnici, međusobno se hrabre. Osjećaju se moćno, ali se i svatko povlači u sebe. Preispituju se, izoliraju, traže neki svoj mir.

Slijedi pokret! Noć je. Potpuna tama. Njih desetak napušta dotadašnji položaj. Posljednji pogled na privremeno boravište, važan dio vojnog odrastanja i iskustva. Tu su se naučili kontrolirati strah i preusmjeriti tu emociju u hrabrost. Zapovijed je – sa sobom uzeti samo najnužnije! Kao, bit će brzo! U stresu zaboravljaju na noćnu odjeću, poslije će se to pokazati velikom greškom. Ličke ljetne noći su prohladne, u šumi gotovo ledene. No tko će još i o tome misliti. Ruksake su napunili spremnicima streljiva, svim i svačim. Da slučajno ne prifali. Kreću. U koloni, jedan iza drugog. Idu kroz šumu. Uskoro su na pruzi. Kilometrima će, do mjesta gdje im je određen položaj, stupati po njenim pragovima. Izbjegavat će da samo taknu kamen koji u tišini noći stvara nesnosnu buku.

U početku sve djeluje sablasno. Nakon nekog vremena zapovjednik im kaže da su sada na ničijoj teritoriji – ovo ne kontroliramo ni mi ni oni. Znači, metak u cijev i polako naprijed. Neprijatelj može biti svugdje, nevidljiv, a ubojit. S obje strane pruge je nisko raslinje i nakon pedesetak metara počinje gusta šuma. Ako se zapuca s lijeve strane, skakat će na desnu stranu pruge te uzvratiti, i obratno. Prolaze kilometre bez zastoja. Odjednom, u daljini, tamo negdje ispred njih na udaljenosti od četiri, pet kilometara, s lijeve, naše strane, kreće minobacački i topovski napad na desnu stranu. Nebo se doslovno otvorilo! Kad da se na visini od kilometra događaju stalne eksplozije. Zapovjednik im potiho kaže – dečki, ulazite u Vijetnam! U glavi vrte ratne filmove na tu temu: prašuma, nevidljivi žuti koji su srasli s terenom i njihovi samoubilački napadi. Samo da se to ne dogodi i ovdje, šapće jedan vojnik prvome do sebe.

Užareno nebo

U kretanju koje se ni pedlja ne usporava već se dapače ubrzava, zapovjednik pojašnjava da vod mora proći ispod užarenog neba nad kojim se granate ukrštavaju i mimoilaze na još uvijek zatamnjenoj noćnoj podlozi. Proći će ispod svega toga, kroz taj zamišljeni tunel iznad kojeg će prelijetati tisuće naših i njihovih granata. Čuju se udari. Oni su utvrđeni iza debelih, armirano-betonskih zidova, s jakim topništvom. Mi ih napadamo i stalno smo u pokretu. Jaka topnička priprema prethodi napadu pješadije. Samo ne ide to kao na filmu. Napreduje se sporo, postupno. Nakon još par kilometara vod je s pruge skrenuo udesno. Čekaju ga izviđači koji ga odvode na položaje. Tu će se ukopati i čekati.

Zapovijed je jasna – ispred njih je koridor koji je neprijatelju u povlačenju pušten za slobodan prolaz. Ne napada ih se, osim ako ne krenu prema našim položajima. Sve je jasno. Razdanjuje se. Oluja je u tijeku! Ukopali su se na metar dubine rova. Pet rovova postavljeno je u prilično ravnu liniju. Dobro su naoružani. Imaju snajper, mitraljez - "šarca", RPG-ove… Izviđači su im rekli neka nikako ne napuštaju položaj, neka se ni slučajno ne kreću prema naprijed, a još manje da prelaze iz rova u rov. Sumnja se da je ovaj položaj kontaminiran. Uokolo je, očito, minsko polje. Sati prolaze u iščekivanju. Preživjeli su dolazak na položaj. Nisu još naišli na pravi neprijateljski otpor. Vjerojatnost da će tako biti do kraja sukoba je malena. Ne nadaju se tome. Sada su spremni na sve. Nema kalkuliranja. Led je probijen. Euforija i strah sada se izmjenjuju u sve nepravilnijim razmacima. U korist euforije. Strah je potisnut negdje duboko, u nekom labirintu mozga iz kojeg ne može izaći i preuzeti dominaciju. Položaj im je toliko dobar da blizu njih prolaze naši izviđači koji ih ni ne primjećuju. Međusobno potiho razgovaraju.

Cigareta

Odjednom, jedan se diže iz rova. Ide u drugi – po cigaretu. Kakva banalnost zbog koje se može poginuti! "Stani, nemoj to radit'", poviče najstariji među njima. No, bilo je kasno. Zakopana mina digla ga je u zrak! Panika! Jauk! Dimna se zavjesa brzo slegla. Muk. Kratka tišina. Prva pomisao - položaj je kompromitiran. Drugo, što je s ranjenikom? Sreća u nesreći, geleri su mu se pozabijali po zadnjim stranama nogu i leđa. U zraku se osjećao smrad spaljenog ljudskog mesa. Stenje, ali ne viče, ne urla. Svjestan je svoje gluposti. Razotkrio je vod, oslabio mu brojčano stanje. Brzo ga se podvezuje. Rane ne izgledaju dobro, ali nisu kritične. Vojnici se međusobno prebrojavaju – tko će ga prenijeti iza linije, unatrag, po utabanom putu kilometrima kojima su došli do ovog položaja. Odgovornost pada na najstarijeg među najmlađima. Uzima još dvojicu. Ranjenika se stavlja na rame i natrag, opet istim putem, kroz tunel iznad kojeg je vatromet granata pa dugom dionicom pruge.

No sada se razdanilo. Neprijatelj može biti bilo gdje. Ipak, prvo suočavanje s realnim opasnostima prošlo je dosta dobro. Jedan ranjen, svi živi. Čovjek u tom trenutku, kad se sve malo smiri, počinje shvaćati svoju prolaznost. Koliko je malen i koliko je prst sudbine relativan pojam. Koliko su milimetar prostora ili sekunda vremena važni za njegov opstanak ili odlazak s ovog svijeta. Shvati koliko ovisi o tamo nekom drugom čovjeku koji je postavio tu minu ili je spreman upucati ga iz šumarka s 200 metara udaljenosti ni ne znajući tko je ta njegova žrtva. To je rat, borba dviju strana, borba dvojice vojnika, borba dobra i zla, borba prolaznosti…

Najstariji se za nekoliko sati vratio na položaj. Nova zapovijed je glasila – sada naprijed, svom snagom! Tako je nekima počela Oluja…


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike

Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Aquarium − ndash; Fort Verudela
Pula: Aquarium − ndash; Fort Verudela

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum
Webcams provided by webcams.travel add a webcam