PIŠE ROBERT MATTEONI
MetroPula: Lahor nostalgije u burama svakodnevice
Uskovitlao nam je emocije na oproštaju i podario emotivno snažan i gotovo opipljiv izlet u prošlost. Na Zapadu Drosine prošlog utorka imao sam dojam da smo se vratili na centralnu tribinu i okružje starog Gradskog stadiona. Kad nije bilo plastičnih stolica, niti komfornih svlačionica, loža i presa, dvorana i ureda, hibridnog terena i reflektora, a još manje umjetne komunikacije ili ti mobitela i navodno društvenih mreža. Vrijeme kada je Buba od jutra do mraka sjedio u jedinoj kancelariji 2,5 x 3,5 i spajao naizgled nespojivo, pozitivu stava u negativnim uvjetima ondašnjih zbilja. Jedan stari drveni stol, dva niska ormara, narančasti Iskrin telefon te vrata koja su vodila u tzv. društvenu prostoriju. To je bio svijet pulskog nogometa onomad, u kojih su nekoliko kvadrata plamtjele dinamičnosti i bezbrojna događanja, doživljaji i anegdota vremena, kreirali svi ti danas stari(ji) dečki koji su se okupili na komemoraciji. I svi oni, i one, koji su kao okruženje Istre, kroz razne generacije, iz različitih razloga činili taj život na Comunaleu "gradskim". Nedostajali su za puni okvir vremena i Bubinu eru, bliski mu i ranije preminuli suradnici i prijatelji, Tekić, Taske, Maki, Vlado Masni…