ADVENTURE RACE CROATIA 2022.

TROJE ISTRANA NA UTRCI MEĐU 48 SVJETSKIH TIMOVA: Vrućina, nevrijeme, halucinacije i napori. Noću je duša spavala, a noge trčale

Iako sam u početku govorila da neću ponoviti ovakvo nešto, nakon vrlo kratkog vremena odlučila sam da bi se ponovno okušala u ovakvoj avanturi. Kamo sreće s ovakvim timom kakvog sam imala! Svakako preporučujem svima koji žele pomaknuti vlastite granice da probaju odraditi ARC, poručila je Kristina Ljevar, koja je u timu, uz Denisa Bajića i Kristijana Zrinića, imala i jednog Nijemca, Vincenta Meyera

| Autor: Sandra ZRINIĆ TERLEVIĆ  
Ilustracija

Ilustracija


Gorski Kotar i Kvarner, točnije glavni otoci Kvarnerskog zaljeva, poluotok Istre i kopneni dio gorske Hrvatske, bili su ove godine mjesto održavanja trećeg izdanja utrke Adventure Race Croatia 2022. jedne od najpopularnijih utrka u Svjetskoj seriji Adventure Racinga. Ove je godine utrka ugostila 48 timova, s natjecateljima s pet kontinenata uključujući dosadašnje pobjednike i aktualne svjetske prvake - tim Oružanih snaga Švedske (The Swedish Armed Forces Adventure Team).

Organizatori utrke Igor Dorotić i Ana Rumiha iz Remarkable Events uvijek planiraju dinamične i raznolike staze i vjeruju da to donosi timovima bogatije iskustvo i uživanje u utrci. Ova je utrka tako startala s Krka, red bicikla, red trekinga, pa kajakom oko Plavnika, pa naizmjence bicikl i trek po Cresu, pa opet kajak, pa poligon specijalne orijentacije, prebačaj do Brestove, biciklom od Moščeničke Drage na Učku - Perun, pa put Dražice iznad Rijeke pa trek kanjonom noću po Grobničkim alpama do Platka pa opet bicikliranje preko Lokvi prema Senju pa na Krčki most i onda kajacima natrag u Bašku na Krku. Jedinstvena je to utrka jer se od natjecateljskih timova - koji moraju biti mješoviti, sastavljeni od četiri člana - traži da u četiri dana prijeđu 550 kilometara!

Među brojnim ekipama, bila je i jedna "čisto" hrvatska, ali i jedna hrvatsko-njemačka sastavljena od Istrana - Kristine Ljevar, Denisa Bajića i Kristijana Zrinića - te jednog Nijemca, Vincenta Meyera.

- Kako je bilo? Pa za mene osobno utrka je prošla jako dobro. Počeo sam s tri stranca koje sam upoznao preko WhatsApp video poziva, a na kraju smo se tako lijepo proveli. Stigli smo do kraja kao tim, što nam je i bio cilj, bez ozljeda, odradili veći dio staze i postali prijatelji! Naši različiti karakteri upotpunjavali su jedni druge i svi smo se jako dobro slagali. Denis ima jako dobre navigacijske vještine, pogotovo noću, što je bilo super s obzirom da ja nisam bio dobar noću. Kristijan je doista jak sportaš. Vukao nas je, ili gurao u planine na svom biciklu, ili nam je nosio ruksake tijekom trekinga što nam je puno pomoglo. I Kika je jaka sportašica, bila joj je to prva velika avanturistička utrka i odradila ju je izuzetno dobro. Kladim se da je mogla odraditi utrku, a da uopće ne spava. Ona je bila ta koja me je držala budnim i nastavila sa svojim pozitivnim i motivirajućim načinom razmišljanja, ukratko je svoje iskustvo s Istranima opisao Meyer.

A o samom tijeku utrke kaže da je znao da će biti teško otkad je, dva tjedna prije starta, vidio raspored utrke koji su stavili organizatori.

- Jednom na stazi, pratila nas je jaka vrućina, a teren je bio jako težak. U Lesotu u Africi utrkivao sam se dva mjeseca ranije i to mi je bila super utrka pa sam mislio kako Hrvatska neće biti tako teška. Ali na dosta dionica bilo je čak i mnogo teže nego u Africi i svega što sam zamišljao. Neke biciklističke dionice bile su stvarno tehnički zahtjevne s puno nadmorske visine, a većina dionica za trekking išla je preko stijena što je otežavalo brzo kretanje. Imali smo lijepu penjačku dionicu u jednom kanjonu na kraju drugog dana što je bilo prilično zahtjevno, tako da je definitivno bilo teže nego što sam zamišljao, rekao je Meyer.

Govoreći o ljepotama u kojima je uživao, ističe da su drugu večer veslali duž obale otoka Cresa, uz jaki vjetar.

- No, nekoliko sati kasnije vjetar je prestao i more je postalo mirno i ravno. Veslali smo pravo u jedan od najljepših zalazaka sunca koje sam ikada vidio. Veslanje je trajalo 9 sati i ovo je bilo jako lijepo vrijeme tijekom tog veslanja, opisao nam je Meyer.

Međutim, bilo je i teških trenutaka. Budući da je, kaže, dva mjeseca prije imao jako tešku utrku od šest i pol dana, nije bio previše siguran u svoj oporavak, ali kako je vrijeme prolazilo, a utrka u Hrvatskoj se bližila, osjećao se opet dobro i u formi.

- Fizički je utrka prošla dobro. U AR-u obično pokušavate spavati što manje. Tako smo i mi gurali kroz noći, ali nisam bio od koristi timu tijekom tog vremena. Ekipa me jako dobro izvlačila, ali um je nastavio igrati igrice i spavao, ispričao je nadalje Meyer i tek za kraj ustvrdio da će mu ova utrka zasigurno ostati u lijepom sjećanju jer je tijekom ovih 107 sati i 45 minuta utrke doživio toliko sjajnih dogodovština i pohranio toliko puno uspomena da ih i danas često priziva u sjećanje. - Dugo ću pamtiti ovaj događaj, utrku, cijeli taj kraj, a posebno ljude koje sam tu upoznao. Priroda i mjesta koja smo vidjeli tijekom utrke su doista nevjerojatni. Hrvatska je tako lijepa zemlja. Trenutno pokrećem AR tvrtku u Njemačkoj. U planu je da u budućnosti nudimo "AR odmor" gdje će ljudi moći doživjeti čar tih velikih utrka, a Hrvatska će svakako biti dobra destinacija za to, zaključio je Meyer.

S njim se složila i Kristina, koja je prvi puta sudjelovala na ARC-u iako je, kaže, već duže vrijeme htjela sudjelovati na toj utrci jednostavno nije bilo prilike.

- Znala sam da je utrka dinamična, sa čestim izmjenama disciplina i da će biti sigurno naporno, ali zaista nisam znala što me čeka. Najveća želja mi je bila samo da dođemo do cilja, ako je moguće bez ozljeda, ispričala nam je Kristina, koja već godinama sudjeluje na raznim utrkama, od kojih su neke i pustolovnog koncepta tako da je svaka odrađena utrka zapravo bila i svojevrsna priprema za ARC.

- Tim je bio odličan, zaista smo bili složni, mislim da je možda najteže bilo našem Vincentu koji je došao u nepoznato s obzirom da smo se Kristijan, Denis i ja znali duže vrijeme. Mogu reći da se super snašao. Kristijan i ja odlučili smo samo popratiti kartu i ne donositi odluke kod orijentacije. To smo prepustili Denisu i Vincentu. Svatko od nas je tijekom utrke imao svoju ulogu u podizanju raspoloženja, guranja naprijed, hrabrenju tako da smo zajednički i dogurali do toliko kilometara. Najteža mi je definitivno bila dionica kajakom. U daljini vidite Cres, a nikako da stignete do njega. Prava agonija. S druge, pak, strane ne mogu izdvojiti što mi je bilo najljepše, zaista imamo lijepu zemlju i toliko ljepota koje kroz ovu utrku možete istinski doživjeti. Najviše u pamćenju će mi ostati penjanje kroz Mudnu dol, veoma izazovno s obzirom na moj strah od visine, kaže nam kroz smijeh.

A na upit je li bilo halucinacija koje su pratile i druge trkače zbog nespavanja, kratko odgovara "Kakva je to utrka bez malo halucinacija, naravno da ih je bilo, nakon toliko napora i tek nekoliko sati sna, (cca 5 sati) svašta vam se počne pričinjavati".

- Bilo je svakakvih zgoda koje te nasmiju do suza. To je nešto neprocjenjivo što svatko tijekom utrke sigurno doživi. Iako sam u početku govorila da neću ponoviti ovakvo nešto, nakon vrlo kratkog vremena odlučila sam da bi se ponovno okušala u ovakvoj avanturi. Kamo sreće s ovakvim timom kakvog sam imala! Svakako preporučujem svima koji žele pomaknuti vlastite granice da probaju odraditi ARC, poručila je Kristina.

A već gotovo veterani na ARC-u, koji sudjeluju od njegovog prvog izdanja, su Denis i Kristijan. I dok Denis kaže da mu je ovaj put bilo definitivno i najteže i najduže, iako je staza prolazila najljepšim dijelovima Hrvatske, Kristijan dodaje kako je bilo i najtoplije!

- Bile su duže dionice na biciklu, dosta bure na kajaku i s tim smo se dosta mučili, a bura nas je 'nosila' i na Učki, Poklonu. U tih 450 kilometara koliko smo prešli, a to je nešto kraće jer nismo odradili jednu treking dionicu zbog "time limita" prošli smo kroz sva godišnja soba, i vrućinu, i hladnoću, i buru… U konačnici je 16 timova i odustalo, ali mi smo u onih 30-ak koji su utrku uspješno završili, rekao nam je Denis.

Dodaje da mu je i dalje želja sudjelovati možda već i na idućem ARC-u jer su sada već i dosta uigrani, discipliniraniji, znaju što ih čeka, pa su lakše i brže prolazili kroz dionice.

- Naravno da je bilo i kriza. Kod mene već prvi dan, jer mi je bilo jako toplo, nisam baš puno niti trenirao i nisam dao tijelu da se adaptira i sve me to nakon jednog treka i dionice na bikeu 'stislo'. Ekipa mi je jedno četiri sata nosila torbu, ali to je bilo to, relativno brzo sam se 'refao' i kasnije mi je sve bilo lakše. Još jedna zahtjevna dionica bila je treću noć po planinama iznad Rijeke kroz guste šume, uz zahtjevnu orijentaciju, a utrka i nespavanje već su uzimali svoj danak…, ali smo zato pri kraju usporili, malo ležernije trčali, stali u Lokvama jesti… Ma bitno da smo završili! A tješi i saznanje da 16 jakih timova nisu. Bilo je i teško i zabavno. U svakom trenutku bih se vratio, rezimirao je Denis.

Pitamo Kristijana što je to bilo na dionici iznad Rijeke, a on u šali kaže da se "malo zgubil'!.

- Odlično mi je bilo na trci, a najljepše kada nisam bio svjestan, tada oko Rijeke. Nakon jedne kraće pauze koju smo si uzeli da bi spavali, probudio sam se i krenuo biciklom, a da toga uopće nisam bio svjestan. Drugi su me gledali i nešto sa mnom pričali, ali ja nisam reagirao. Sjeo sam na bike i pedalirao. To je mozak bio u 'safe modu' zbog nespavanja. Spavali smo sveukupno dvaput po dva sata i dvaput po pola sata u četiri noći i pet dana i sve to napravilo je svoje. Vozio sam tako bicikl jedno vrijeme i slijedeće čega se sjećam je da sam kunjao na nekom suhom polegnutom drvu u nekom koritu rijeke. Nisam imao pojma ni gdje sam, ni zašto sam tamo…. Bio sam sam. Dignuo sam se i vidio neke kuće u blizini. Otišao sam do tih ljudi i pitao gdje sam. Kada sam vidio da me malo čudno gledaju brzo sam im objasnio da sudjelujem u nekoj utrci i da sam se izgubio. Rekli su mi da sam u Klani i pokazali u kom pravcu su Dražice, gdje sam trebao stići na tranziciju. A onda sam shvatio da polako počinjem vraćati memoriju, pa sam tako shvatio i da mi nema bicikla, pa sam ga išao tražiti i našao ga naslonjenog na jedno stablo, pa sam se sjetio i da idemo u timu i počeo ih redom zvati, ali nitko mi nije odgovarao. Oko mene je bila samo priroda i tišina, nigdje nikoga. Ali znao sam gdje moram ići, mozak je profunkcionirao, ja sam se resetirao i na kraju sam se opet našao s ekipom koja me čekala i nisu mogli vjerovati gdje sam nestao. Bio je to moj izlet u nepoznato, ispričao nam je Kristijan svoje dogodovštine i on uvjeren kako bi opet sve ponovio.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater