PIŠE ROBERT MATTEONI
Hladni tuševi iz pulskih palača za sport(aše)
U svibnju se navršilo desetljeće da Vlado Pelesk nije više s nama. Za sve nas koji smo ga poznavali kroz svakodnevicu na stadionu, bio je Vlado Masni, izrazito dobrodušan i skroman čovjek. Rodom iz Križevaca, došao je poslom 1968. godine i odlučio ostati živjeti u Puli. Osjećao se dobro, uklopio se brzo, i, govorio mi je često, "ne bih ja više iz Pule". Kad smo prije 19 godina razgovarali o njegovom životu za rubriku "Šetnja na 7 brežuljaka", prvi je puta djelovao ono zbilja emotivno opušten. Bio je otvoren kao rijetko kada, priča iskrena, bez ušminkavanja za javnu sliku. Cijeli je život naporno radio, na stadionu pogotovo, od kada je 1976. godine naslijedio legendarnog prvog domara i oružara Marija Sorbolu. Koji je bio primjer osobe koja na prvu djeluje grublji u komunikaciji, mrgud, a onda se vremenom otopi u svoje izvorne dobrodušne pristupe. Kao i Vlado.