GASTRO SPECIJAL SUBOTOM
Škola kuhanja by The Outlaw Chef: ZZ Top psihodelique bruschette
4:30 ujutro… budilica na mobitelu vibrira i budi me… vani je mrak, čuje se zavijanje vjetra, dok kiša lagano ritmički lupa po staklima prozora... Ustajem lagano s kreveta, odradim svoj jutarnji ritual: vježbe disanja, tibetance pa 10 minuta izlupam vreću za boks…. zatim slijedi tuš, pa oblačenje pa caffe espresso corto bez cukra… izlazim van na vjetar i kišu, ulazim u svoju "oldschool" alfu, okrećem ključ i VROOAMMM! Evo me i u Fažani - tamo je brod, a mol koji vodi do broda jedan je prst pod morem… lagano gackam prema brodu i slušam zvukove svojeg gackanja po vodi uz ritmičku pozadinu laganog vjetra, zvuka valova i kiše… desetak minuta kasnije brod pristaje u Brionski porat, ja bez razmišljanja izlazim iz broda skačem i pljus! Uskočim u more do gležnjeva jer je mol i ovdje pod vodom, trčim užurbano prema hotelu, provlačim karticu i prijavljujem se… stigao sam na posao… ubrzo zatim vidim kako brod lagano odlazi s ostatkom radnika na njemu… ja sam se iskrcao na otok i vidim da smo na cijelom otoku ja i nekoliko ljudi… Ulazim u hotel, prazan je, zatvoren nakon ljetne sezone… sam sam, nigdje nikog… U ruksaku imam nešto gorgonzole, gaude, nekoliko mandarina, jabuku i bočicu maslinovog ulja… I dok hodam prema hotelskoj kuhinji uz svoje korake kao da čujem još nekog da uz mene korača kao u nekim čizmama… tok! Tok! Tok! Iako ne vidim nikog, reda radi u svojim mislima upitam: tko je to? Ja sam, man! Tko bi bio drugi… i u glavi mi lagano zasvira "La Grange" od ZZ Topa… Ej, šta nisi ti nedavno preminuo? Začujem sebe kako zbunjeno u svojim mislima postavljam pitanje misterioznom poznatom pratiocu… "Naravno da jesam", odgovara on meni… "vani je kaos od vremena, more je visoko i poplavilo je obalu, idealan je dan da duhovi nešto doručkuju"… "Onda cool", odgovaram ja njemu dok režem sir na kockice… desetak minuta kasnije sjedim u restoranskoj sali za stolom odmah pored staklenog zida, bez čarapa i cipela koje sam ostavio sušiti na peći a pored mene sjedi mr. Dusty, jednom rukom gladi svoju bradu dok drugom kida komadić bruskete s rastopljenim sirom i pečenom jabukom i stavlja u usta , zadovoljno žvače i osmjehuje se, kaobojske čizme je digao na stol pa zadovoljno lupeta njima dok žvače i gleda kroz staklo u nabrijano more kišu i ples vjetra… Ej! Najednom kažem ja njemu - kako to da tvoje čizme nisu mokre?! A on će meni: "Pa šta ti je man?! Ja sam duh, ne mogu se smočiti ako to ne želim" - i uz pakleni osmijeh i bradu punu mrvica kruha i komadića topljenog sira zadovoljno žvače svoju brusketu… i ja se smijem zadovoljan što sam ipak po ovakvom vremenu došao i iskusio čari praznog i tihog hotela, dok nam se foto portret mr. Kupelweisera, oca Brijuna, zadovoljno smiješi sa slike na obližnjem zidu. Brijuni su Cool…
