PIŠE Bojan ŽIŽOVIĆ
1001 NEDJELJA Nekulturni je gost skrivao usta rukavom prevelikog kaputa i pljuckao kao da iz sebe želi izbaciti uroke ili nekog vraga poput raka pluća
Gdje smo ono stali. Dakle, iako izgleda nevjerojatno, ipak se tog dana u gostionici okupilo nešto ljudi, ne onoliko koliko je znalo biti u neka ni lošija ni bolja vremena, ali dovoljno da se u neko doba proglasi izvanredno stanje jer više nitko nikoga ne vidi, već svi uokolo udaraju o zidove, stolove, konobara, zidni sat s pticom kukavicom koja ne izlazi na vrijeme, zapravo nikada, obaraju čaše ne bi li stigli tamo kamo su se uputili. A kamo su to krenuli? Nigdje posebno, olakšati svoju patnju, utažiti žeđ, razjapiti usta pred zrcalom, pogledati karijes zbog kojeg je napuknuo zub, umiti se nečime što miriše i izgleda kao mokraća, ispeglati osmijeh.
