Piše Robert Matteoni
Misije, mise, Messi i filmovi života
U svibnju 2009. godine prilično sam se nevoljko prihvatio obveze da izvještavam s još jednog finala Lige prvaka. Nije to bilo zbog nogometa, jer igre na takvim razinama su spektakularnost prve kategorije. Više je to bilo zbog ograničenja proračuna za put, obzirom da su vremena štednje u pisanom novinarstvu već značajno utjecale na posao. Vrijeme je to kada društvene mreže, portali, već punom snagom nameću svoju vladavinu, a u tom razvoju događaja, kako je tekao novi život medijskog svijeta, sve je bilo i manje putovanja na sportska događanja. U Rim je trebalo otići automobilom, što je od Pule do vječnog grada prilično zahtjevna ruta. Jedan od limita kojeg nameće vožnja do poprišta jednog spektakularnog meča, otprilike devet sati, jest što tog dana ne možete ništa raditi. Stigao sam u predvečerje utorka na Olimpico, ili ti Olimpijski stadion u Rimu, te uspio ipak nešto informacija dohvatiti. Bile su to press konferencije prije treninga Manchester Uniteda, gdje sam poslušao legendu trenerskog svijeta, Sir Alex Fergussona, te njegova miljenika Cristiana Ronalda. Djelovali su optimistično, a posebno su bili raspoloženi na travnjaku za vrijeme više-manje relax treninga. Zahvaljujući posebnom protokolu za akreditirane novinare, i prije svega poznavanju talijanskog jezika, imao sam to zadovoljstvo da mogu kročiti na teren Olimpica. Nakon što sam 1996. za vrijeme Europskog prvenstva u Engleskoj doživio travnjak Old Trafforda, mislio sam da je to jedini savršeni teren na svijetu. No, ovaj na Olimpijskom stadionu u Rimu djelovao je 13 godina kasnije istovrsno spektakularno. Kao što je bio osjećaj biti na terenu i s njega doživjeti vizuru tribina i općeg ambijenta. Oko Olimpica je više sportskih sadržaja, među inima i atletski stadion, teniski centar gdje se igra ATP turnir, dvorane, uredi, park, Staza slavnih. Od 1960. taj je sportski kompleks, sagrađen između 1928. i 1932. prvotno nazvan Foro Mussolini, bio domaćin najvećim manifestacijama. Počelo je sa 17. Olimpijskim igrama, pa dalje s europskim i svjetskim prvenstvima u nogometu, atletici, plivanju te drugim natjecanjima. U svojoj povijesti je Olimpico bio domaćin 2 finala Kupa prvaka (1977. i 1984. slavio Liverpool protiv Borussije Monchengladbach i domaćina Rome) i 2 finala Lige prvaka. Prije 30 godina Juventus je slavio protiv Ajaxa, a drugo finale bilo je upravo to kojem sam svjedočio. Rim je kao grad zbilja nešto posebno. Gotovo svaka građevina u toj metropoli s oko 2,8 milijuna ljudi je povijesno blago. Koliko se moglo unutar jednog dana, do 17 sati, obišao sam neke od najpoznatijih spomenika, vizura, a nešto je ipak drugačije od svega bilo u Vatikanu. No, dobro, utakmica je bila glavni razlog dolaska i nadao sam se da će nogomet biti zanimljiv, odnosno da Alex Fergusson s jedne i Josep Guardiola s druge neće dvoboj pretvoriti u mučno taktičko nadmudrivanje. Nakon prvog poluvremena uhvatio sam se u razmišljanju, uh što bih propustio da nisam došao to pogledati uživo. Na kraju utakmice moj je doživljaj bio potpun. To što je pokazala Barcelona Pepa Guardiola bio je apsolutno najbolji nogomet kojeg sam ikad u životu vidio. S press lože na Olimpicu, koja je na visokom dijelu tribine i strmina praktično omogućuje vizuru terena kao da ste iznad njega, bio sam impresioniran kako ta škvadra igra. Sve što pomislite da bi igrač trebao učiniti, jer to vidite s visine i lakše je uočiti gdje tko stoji i što može napraviti, sve su to igrači Barcelone činili s neviđenom lakoćom. Imao sam dojam da im je lopta zalijepljena za nogu, da imaju pregled igre i leđima okrenutim situaciji. Manchester United je imao velikog trenera i momčad (Ronaldo, Rooney, Ferdinand, Giggs, Vidić, Evra, Van der Saar), ali nakon deset minuta igre i gola Eto’oa, Barcelona je djelovala kao druga planeta. Kao da igraju neki drugi sport u odnosu na Engleze. Xavi, Iniesta, Eto’o, Pique, Valdez, Henry, Puyol i dakako ON. Lionel Messi. Prvi puta sam ga gledao uživo. Jedan od razloga što nisam odustao od puta bio je upravo taj fenomen. Imao sam više puta prilike da uživo pogledam Diega Armanda Maradonu dok je igrao u Italiji. Nije mi se poklopilo, kao ni njegov nastup u Zagrebu, za Argentinu, u prijateljskom dvoboju s Hrvatskom 1994. godine. Kakav propust za zaljubljenika nogometa, koji je računao da ima vremena i prilike vidjeti tog malog zelenog, čija je igra bila nešto jedinstveno i senzacionalno. Pripremna utakmica za SP u Americi, na Maksimiru, bila je predigra kraju reprezentativne mu priče. U SAD-u su mu otkrili neke stimulativne "tragove" (efedrin i tko zna što još) i to je bio finale Maradoninih velikih dana. Leo Messi je, kako su mi govorile kolege s argentinske televizije, Leo Messi. Željeli su naglasiti da je jedinstven, da usporedbe s Maradonom u njihovoj domovini nisu u kontekstu igre. Moglo se samo uspoređivati način života dva fenomena svojeg doba, odnosno dosege. Stručnjaci se i danas teško odlučuju iznijeti stav tko je veći i bolji. To je i najbolje, jer uspoređivati različite epohe, drugačije uvjete i vremena nogometa, jest besmisleno. Iz mog kuta gledanja, odnosno svega što sam u nogometu vidio kroz 50-tak godina "aktivnog" praćenja, Lionel Messi je uvjerljivo iznad svih. Posebna planeta. U Rimu, tada je imao 22 godine, djelovao je kao da se igra s "malim dečkima" na školskom igralištu. Lakoća trke, driblinga, dodavanja, neuhvatljiv i za one koji bi ga rado bili "skršili". Naposljetku i jedan od rijetkih mu golova glavom, za 2:0, lobom iznad visokog Van der Saara, s kratkim "zastojem u zraku", te proslavom s kopačkom u ruci. Ispala je nakon Air skoka. Pet godina kasnije, u ožujku mjesecu došao sam na svoj prvi El Clasico uživo. Real Madrid je bio silno motiviran jer je ušao u period od nekoliko sezona bez naslova prvaka. Barcelona s trenerom Tatom Martinom, Real s Mourinhovim nasljednikom, Carlom Ancelottijem. I Lukom Modrićem, naravno, s kojim će zajedno tri mjeseca kasnije osvojiti Decimu (10. europski naslov) u Lisabonu, protiv gradskog suparnika Atletica.
