(Reuters)
Kolumna
Piše zlatko Crnčec

Ne treba nam hrvatski Charlie Kirk

Kada se gledaju sve ove ideološke svađe i u Americi, čini se kao da ih je netko podmetnuo. Naravno, nikakvog dokaza za to nema, ali činjenica je da se američka sirotinja međusobno ubija oko apstrakcija, a da nema ni najmanje svijesti oko toga da jako puno njih živi strašno loše. A da će njihova djeca živjeti još lošije. A unuci još gore od djece. Svi svjetski kulturni i društveni trendovi započinju u Americi - od jazza, rocka, hipija do LGBTQ i wokea, pa je tako i Europa nakon pada komunizma prihvatila i američku temeljnu ideologiju. Tržište je sve. Svatko se mora pobrinuti za sebe. Kome to ne pođe za rukom, sam si je kriv. A najveću odgovornost za tu situaciju snose one političke snage koje su davno nastale kao produžena ruka sindikata ili kao njima bliske organizacije - američki demokrati, britanski laburisti, francuski socijalisti. Oni su prije par desetljeća temelj svojih političkih aktivnosti prebacili sa zaštite prava svih onih koji žive od svog rada prema skrbi o svim mogućim manjinama, od kojih su neke moguće i sami izmislili. I pritom zaboravili da su sve te manjina dio jedne većine, ljudi koji žive, i to sve lošije, isključivo od svog rada. Koji nemaju nikakvog kapitala da ga stave u funkciju svog preživljavanja. Pa smo tako bili svjedoci za vrijeme izborne kampanje u Americi kako se tamošnja sirotinja spremna međusobno pobiti oko toga treba li podržati Trumpa ili Kamalu. Iako je, gledajući s Mjeseca jasno da ne može biti jasnije, da je za bilo kojeg od njih to potpuno svejedno. I dalje će 14 sati dnevno raditi dva loše plaćena posla koji su njihova jedina nada da neće doslovno završiti na ulici.