(Marko Gracin, Milivoj Mijošek)
Kolumna
Piše Robert Matteoni

Stvaralački procesi su najteži, danas ih se sve manje tolerira

U lipnju 2006. godine stigli smo na poprište Svjetskog prvenstva u Njemačkoj s podosta optimizma. Oko reprezentacije Hrvatske bila je odlična atmosfera, velikim dijelom i zbog uvjerljivog hoda u kvalifikacijama. Podsjetit ću da je tada reprezentaciju vodio Zlatko Cico Kranjčar, koji je svojedobno kao igrač bio je veliki strijelac i znalac. Ono što je bilo zanimljivo iz konteksta domaćih analiza, to je sustav igre kojeg je forsirao Kranjčar. Bio je to 3-4-1-2, ponešto drugačiji u odnosu na sustav (3-5-2) s kojim je Ćiro Blažević doveo Hrvatsku do bronce na SP-u u Francuskoj. Tada se smatralo i u analizama stranih analitičara da je to dekadencija nogometa. Blažević je oduvijek volio s novinarima imati direktan kontakt, koji je u svojom formi i sadržaju bio bitno drugačiji od javnih nastupa na press konferencijama. Kako sam se prilično često bavio tim taktičkim varijantama u svojim analizama, ne mareći za one (već tada) populističke medijske spinove i tzv. glamur priče oko nogometaša, Blaževića je iritiralo ako recenzije nisu išle u skladu s njegovim logikama. Prvo bi to nastojao objasniti, pa ako se "uhvati" onda bi vas lijepo tretirao. Ukoliko se ne povinujete tom stavu, onda bi vas Ćiro kao marginalizirao. No, u njegovom slučaju bilo bi to do prvog susreta ili telefonskog poziva. Nisam u 40-tak godina novinarske karijere upoznao većeg lisca i majstora javne komunikacije, odnosno stvaranja odnosa s medijima. Na EURU u Engleskoj Hrvatska je prošla grupu, pobijedivši prilično teško Tursku (1:0), a onda je rastavila na proste faktore branitelja europskog naslova Dansku. Ta pobjeda (3:0), uz legendarni lob Schmeichela od strane Davora Šukera, bila je simbolička najava da Blažević vodi reprezentaciju koja ima i te kako što reći kao novak u međunarodnoj konkurenciji. Slijedom nekih nejasnih poteza, prije svega odricanja prvog mjesta u grupi (s Portugalom igrala rezervna postava), što je Vatrenima namijenilo četrvrtfinalni okršaj s Njemačkom, a potom i sudačkih naklonjenosti suparniku, naši su poraženi 1:2. Sjedeći u posebnim redovima "obične" tribine zapad (bilo je previše novinara u loži), mogao sam primijetiti koliko su engleski navijači na Old Traffordu bili ljuti što je Hrvatska izgubila. Nijemci i Englezi se ne vole, to je poznato, pa nakon što je tadašnji sudac Sundell isključio Štimca, a dvije minute kasnije (59’) priznao pogodak Nijemaca nakon vidljivog prekršaja, svi su oko nas žestoko dobacivali sucu. Nije pomoglo naravno, s 10 igrača, Hrvatska nije imala više snage da poravna rezultat, pa su Nijemci naposljetku otišli do finala i osvojili naslov prvaka Europe.

(Foto Stephane Lemouton/SIPA)
Kolumna
Piše Dražen Ciglenečki

Vučić odlazi da bi se vratio

Aleksandar Vučić podnio je ostavku na mjesto predsjednika Srbije i od danas je samo "običan" građanin i član Srpske narodne stranke. Ali, Vučić će i do 25. listopada, kada se održavaju prijevremeni parlamentarni izbori što ih je on raspisao, upravljati susjednom državom. I Ana Brnabić, koja kao predsjednica Narodne skupštine sada formalno obnaša dužnost predsjednice Srbije, i premijer Đuro Macut nebitne su političke figure u sustavu kakav je Vučić kreirao. Neće se u idućih mjesec dana on moći predstavljati kao predsjednik i obavljati protokolarne obveze, ali će i dalje donositi odluke. Uostalom, premda je kao predsjednik imao vrlo ograničene ustavne ovlasti, slične Zoranu Milanoviću, njegova je politička moć bila ogromna. Čitav poredak bio je podređen Vučiću. Sada je pitanje hoće li tako biti i nakon izbora, na kojima će Srbija dobiti novog premijera, a Vučić se poslije devet godina želi vratiti na tu poziciju. Protekle dvije godine na ulicama gradova Srbije doslovno gomila ljudi demonstrirala je protiv Vučićevog režima. Zaista je impresivno djelovala ta pobuna naroda i stoga nisu čuđenje izazivale česte procjene, pa i u hrvatskim medijima, da je Vučić - gotov. Ali, eto, politički je preživio i planira se prebaciti na položaj premijera kako bi u Srbiji sve ostalo isto. Vučić je, dakle, nesumnjivo žilav odnosno autoritaran sustav koji je uspostavio uopće nije lako srušiti. U potpunosti je Vučić lišen karizme, ostavlja dojam člana gradskog komiteta SK iz Aleksinca sedamdesetih godina, u njegovim javnim istupima nema ni grama duha, iritantan je u ponavljanju svojih patetičnih fraza, ali očito posjeduje politički refleks i snažnu volju za samoodržanje.

(Milivoj Mijošek, Saša Miljević / Pixsell)
Kolumna
Piše Boris Bilas

Istra ispred stranačkih iskaznica

Danas će se u Pazinu održati sjednica Skupštine Istarske županije na kojoj će vijećnici raspravljati o potencijalnom spaljivanju otpada iz Gospića u cementari Holcim u Koromačnu. Oko spaljivanja tog otpada u posljednjih je desetak dana puno toga rečeno i u javnost je pušteno mnoštvo provjerenih, ali i neprovjerenih informacija. O tome je li cijeli proces spaljivanja otpada u cementari Holcim siguran za stanovništvo ili ne, ponajprije bi odgovor trebali dati stručnjaci, a istarski bi političari i narodni zastupnici u županijskoj Skupštini na današnjoj sjednici trebali prije svega poslati jasnu poruku u Zagreb da se jedna takva važna odluka ne može donositi, a da se o njoj ne pita lokalno stanovništvo. I baš je zato današnja sjednica prilika da svi zastupnici u županijskom parlamentu pokažu političku zrelost i da napokon političku iskaznicu stave u drugi plan iza interesa javnosti i svih onih koji su im na posljednjim lokalnim izborima dali glas. A dali su im glas baš zbog situacija poput ove o kojoj će danas raspravljati u Pazinu. Jer budimo realni i priznajmo da ljude ne zanima previše izvještaj o radu pojedinih županijskih agencija ili odluka o davanju suglasnosti na Odluku o donošenju Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji poslova Doma za starije osobe Raša o čemu su, primjerice, vijećnici raspravljali na posljednjoj sjednici prije desetak dana. Naravno da i to spada u opis rada vijećnika, ali birači su ih u Pazin poslali prije svega zbog situacija poput ove koja je danas na dnevnom redu. I zato bi se svi vijećnici koji će danas biti prisutni na sjednici u Pazinu trebali sjetiti zašto su tamo i koga predstavljaju.

(Arhiva Novog lista / Pexels)
Kolumna
Piše Aneli Dragojević Mijatović

Kohezija sačuvana, Hrvatska u plusu

Višegodišnji financijski okvir EU-a za razdoblje od 2028. do 2034. u Bruxellesu se tek brusi, te nailazi na primjedbe i neslaganja dijela članica. Glavna rasprava se naravno vodi između tzv. štedljive šestorke, koju predvodi Njemačka, čiji je kancelar Merz jučer prilično borbeno istupio, te velike većine zemalja koje, ili podržavaju irski prijedlog proračuna, koji je, istina, nešto niži nego je inicijalno predložila Komisija, ili su čak i za njegovo povećanje. Među njima je i Hrvatska. Iako je dakle irski prijedlog trebao biti svojevrsni kompromis po principu "za svakog po nešto", ipak je naišao na kritike zemalja koje se zalažu za veće uštede, ali ne i za uštede na polju konkurentnosti i obrane, što je podvukao njemački kancelar Merz. Njemačka je tu naravno jako zainteresirana jer sama prolazi kroz svojevrsnu ekonomsku, ali i političku krizu, te s obzirom da novi zamah temelji na obrambenoj industriji, vjerojatno joj baš i ne odgovara što su neki rezovi napravljeni u tom segmentu. Merz se međutim bori i s demokratskim deficitom u svojoj zemlji, gdje je CDU u više biračkih jedinica izguran od strane desnijeg AfD-a, te se pomalo rasipa unutarnja kohezija te stranke. Mnogi su ga već vidjeli na izlaznim vratima, odnosno vide ga na njima "do Božića", ali on se ne da - ne samo da nije odstupio kod kuće, nego se ne libi istupati ni kao još ambiciozniji europski lider, što je podosta na staklenim nogama. Vjerojatno tako nastoji omekšati i neprijateljski stav dijela biračkog tijela u vlastitoj zemlji. Kad govori o uštedama u Europi, nastoji vjerojatno svojim biračima pokazati da, kad bolne reforme traži od njih kod kuće, jednako čvrsto nastupa i na razini Europe. Želi im vjerojatno pokazati da Njemačka ne želi više biti neto-uplatitelj za druge, dok njeni građani teže žive. I Francuska prolazi kroz turbulentno razdoblje, proračunski deficit je previsok, a učenici i studenti prosvjeduju jer taj deficit - očito nije utrošen na njih i uvjete njihovog školovanja.

(Snimio Patrik Macek / Pixsell)
Kolumna
Piše Aneli Dragojević Mijatović

Politički rejting teže obraniti od kreditnog

Hrvatska ulazi u ekonomski veoma zahtjevno razdoblje. Dolazi do usporavanja gospodarskog rasta. Investicije slabe, i unatoč uvjeravanjima da će kohezijski fondovi pružati jednaku potporu kao i do sada, jasno je da će do europskog novca biti teže doći. Osobna potrošnja usporava, a prostora u proračunu za rast plaća i ostalih izdataka nema kao prije. Proračunski deficit na rubu je propisanih kriterija, a svaki pomak značio bi skuplje i teže zaduživanje. Veliki su i pritisci sindikata za dodatni rast plaća, a onda i rashoda proračuna. Pitanje je kako će se Vlada postaviti ako želi očuvati socijalni mir, koji se, rekli bi neki, kupuje. Ulazi se naime u predizbornu godinu, i to s političkim kapitalom koji nije naročit. Rejting HDZ-a ipak je poljuljan. Prema zadnjim anketama, negdje je na 25 posto, što nije malo, ali je ispod njihovog prosjeka. Za sada kažu da se ne obaziru na ankete, ali nisu im zasad previše naklonjene, kao ni samom premijeru Plenkoviću. Problem s otpadom ipak je ostavio traga. Još je gore kada se građane pita ide li zemlja u pravom smjeru. No, što se tiče rejtinga, problem ima i SDP, i to velikih. Vlada bi pak trebala pokazati da drži konce u rukama i da se može suočiti sa situacijom u kojoj će biti manji priljevi novca, a veći pritisci sindikata i proračunskih korisnika. Možda će procijeniti da će morati raditi dodatne ustupke kako bi se pripremili za izbore, kako to obično biva, što onda neće biti dobro za ekonomske pokazatelje, koji bi u tom scenariju eksplodirali nakon izbora. To je ionako već više puta viđan scenarij i gotovo da bi se moglo reći da je "bazni". Možemo! i SDP "napadaju", ali imaju problema po pitanju izbora lidera, čime se previše zaokupljaju i previše vode rasprave oko omjera snaga međusobno. O tome bi morali šutjeti i raditi na terenu. SDP se pak stalno nameće kao senior-partner - on to i jest, s obzirom na postojeću podršku birača, no to ipak nije ni u kakvom kamenu uklesano. Možda ima istine u onome što šef Mosta Nikola Grmoja kaže da dolazi, a to je - ne bismo rekli nova generacija političara - ali možda nova politička matrica na staroj opreci desno-lijevo, gdje HDZ i SDP polako gube primat, te mogu, kako on zamišlja, biti zamijenjeni Mostom i Možemo! To je zasad ipak nategnuta teza i više nečiji "wishful thinking": neka nova generacija "pri-neprijatelja" (frenemies) koji bi se u budućnosti izmjenjivali na političkoj sceni. No, sustav je okoštao, a stvari nisu tako jednostavne i linearne. Što se ljevice tiče, tu je već sad vidljivo da je SDP na retoričkoj razini slabiji od Možemo! Most se na drugoj strani spektra u svakom smislu nameće, ali ima problem koalicijskog potencijala, koji bi možda prilagodio ako bi došlo do promjene lidera u HDZ-u. No, vratimo se na ekonomska pitanja koja će biti goruća do kraja ove, te cijele iduće godine, gdje će se morati očuvati i kreditni rejting i politički rejting, ali i fiskalni pokazatelji zadržati u potrebnim gabaritima. Za Vladu će biti važno zadržati i socijalni mir i pokušati "preduhitriti" prosvjede kojih je sve više. Vidjeli smo, nakon građana Gospića, prosvjedovali su i poduzetnici, obrtnici, iznajmljivači, i to s posve legitimnim i suvislim porukama gdje traže od Vlade da štedi na sebi, a ne na njima. Misle naravno na uštede u javnom sektoru, umjesto treniranja strogoće na poduzetnicima, i to malim. Iako sve to za sada djeluje čak i benigno i pomalo neorganizirano, ipak dodatno nagriza rejting Vlade. Premijeru Plenkoviću vjerojatno više nije nimalo svejedno. Uz rast inflacije, kao jedan od većih, ali problem na koji smo već navikli, sve bi se više kao problem broj jedan moglo nametati i (ne)priuštivo stanovanje. Ono je zapravo glavna tema oko koje se lome koplja, gube i dobivaju izbori po cijeloj Europi. Jučer je ministar Bačić govorio o poticajima, priuštivom najmu i novim stanovima, ali kako smo čuli od ekonomista - nije dovoljno. Jer da je dovoljno, cijene nekretnina ne bi nastavile rasti. Uz to, stalno se potiče potražnja, umjesto ponude. Uz cijene hrane, krov nad glavom ono je na što ljudi najviše reagiraju. Istina, većina hrvatskih građana posjeduje nekretnine, no nove generacije traže svoje. A nove generacije birača prirodno traže i nove generacije političara. Vruća politička jesen je stigla. Zasad je "obranjen" kreditni rejting, onaj politički - tek ulazi u ring.

(Darko Jelinek, Srećko Niketić / Pixsell)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Dizel je krvotok gospodarstva

Sljedećeg tjedna u utorak vozači bi na benzinskim postajama mogli doživjeti to što se još donedavno smatralo nemogućim. Naime, cijene goriva bi mogle oboriti rekord. Pogodit će ovo sve vlasnike automobila kojih je u Hrvatskoj jako puno. U trenutku pisanja ovog teksta još uvijek nije poznato kako će i u kojoj mjeri reagirati Vlada. Dosad je ona čvrsto stajala na poziciji da ograničava cijene i štiti potrošače, pa je za očekivati da će tako biti i ovog puta. Naravno, cijela je ova priča puno složenija od toga kako će proći sami građani kada u utorak dođu na benzinske crpke. Iza ovog krije se, međutim, puno veći problem. Ovo više nije samo puko pitanje toga koliko će koštati puni rezervoar. Ovo je pitanje koliko još dugo i s kojim to posljedicama hrvatsko gospodarstvo, građani i država mogu apsorbirati još jedan energetski šok. Vlada će odluku donijeti nakon tjedna u kojem su cijene na svjetskom tržištu nastavile rasti pod pritiskom rata na Bliskom istoku i posljedičnim poremećajem u opskrbi energentima. Hrvatska naravno ne može sama određivati cijenu barela nafte. Ali može do neke mjere ipak kontrolirati cijenu konačnog proizvoda. Ali samo do neke mjere. Trenutačno je najviša regulirana cijena benzina 1,73 eura po litri, a dizela 1,85 eura. Te cijene vrijede od 15. rujna. Već tada Vlada je morala povećati maksimalne maloprodajne cijene za šest centi po litri. Istodobno je sama objavila i računicu prema kojoj bi, bez njezinih regulatornih mjera, benzin stajao 1,93 eura, a dizel čak 2,16 eura po litri. Sada se, međutim, nalazimo pred novim udarom.

(Foto: X, Milivoj Mijošek)
Kolumna
Piše Robert Matteoni

Misije, mise, Messi i filmovi života

U svibnju 2009. godine prilično sam se nevoljko prihvatio obveze da izvještavam s još jednog finala Lige prvaka. Nije to bilo zbog nogometa, jer igre na takvim razinama su spektakularnost prve kategorije. Više je to bilo zbog ograničenja proračuna za put, obzirom da su vremena štednje u pisanom novinarstvu već značajno utjecale na posao. Vrijeme je to kada društvene mreže, portali, već punom snagom nameću svoju vladavinu, a u tom razvoju događaja, kako je tekao novi život medijskog svijeta, sve je bilo i manje putovanja na sportska događanja. U Rim je trebalo otići automobilom, što je od Pule do vječnog grada prilično zahtjevna ruta. Jedan od limita kojeg nameće vožnja do poprišta jednog spektakularnog meča, otprilike devet sati, jest što tog dana ne možete ništa raditi. Stigao sam u predvečerje utorka na Olimpico, ili ti Olimpijski stadion u Rimu, te uspio ipak nešto informacija dohvatiti. Bile su to press konferencije prije treninga Manchester Uniteda, gdje sam poslušao legendu trenerskog svijeta, Sir Alex Fergussona, te njegova miljenika Cristiana Ronalda. Djelovali su optimistično, a posebno su bili raspoloženi na travnjaku za vrijeme više-manje relax treninga. Zahvaljujući posebnom protokolu za akreditirane novinare, i prije svega poznavanju talijanskog jezika, imao sam to zadovoljstvo da mogu kročiti na teren Olimpica. Nakon što sam 1996. za vrijeme Europskog prvenstva u Engleskoj doživio travnjak Old Trafforda, mislio sam da je to jedini savršeni teren na svijetu. No, ovaj na Olimpijskom stadionu u Rimu djelovao je 13 godina kasnije istovrsno spektakularno. Kao što je bio osjećaj biti na terenu i s njega doživjeti vizuru tribina i općeg ambijenta. Oko Olimpica je više sportskih sadržaja, među inima i atletski stadion, teniski centar gdje se igra ATP turnir, dvorane, uredi, park, Staza slavnih. Od 1960. taj je sportski kompleks, sagrađen između 1928. i 1932. prvotno nazvan Foro Mussolini, bio domaćin najvećim manifestacijama. Počelo je sa 17. Olimpijskim igrama, pa dalje s europskim i svjetskim prvenstvima u nogometu, atletici, plivanju te drugim natjecanjima. U svojoj povijesti je Olimpico bio domaćin 2 finala Kupa prvaka (1977. i 1984. slavio Liverpool protiv Borussije Monchengladbach i domaćina Rome) i 2 finala Lige prvaka. Prije 30 godina Juventus je slavio protiv Ajaxa, a drugo finale bilo je upravo to kojem sam svjedočio. Rim je kao grad zbilja nešto posebno. Gotovo svaka građevina u toj metropoli s oko 2,8 milijuna ljudi je povijesno blago. Koliko se moglo unutar jednog dana, do 17 sati, obišao sam neke od najpoznatijih spomenika, vizura, a nešto je ipak drugačije od svega bilo u Vatikanu. No, dobro, utakmica je bila glavni razlog dolaska i nadao sam se da će nogomet biti zanimljiv, odnosno da Alex Fergusson s jedne i Josep Guardiola s druge neće dvoboj pretvoriti u mučno taktičko nadmudrivanje. Nakon prvog poluvremena uhvatio sam se u razmišljanju, uh što bih propustio da nisam došao to pogledati uživo. Na kraju utakmice moj je doživljaj bio potpun. To što je pokazala Barcelona Pepa Guardiola bio je apsolutno najbolji nogomet kojeg sam ikad u životu vidio. S press lože na Olimpicu, koja je na visokom dijelu tribine i strmina praktično omogućuje vizuru terena kao da ste iznad njega, bio sam impresioniran kako ta škvadra igra. Sve što pomislite da bi igrač trebao učiniti, jer to vidite s visine i lakše je uočiti gdje tko stoji i što može napraviti, sve su to igrači Barcelone činili s neviđenom lakoćom. Imao sam dojam da im je lopta zalijepljena za nogu, da imaju pregled igre i leđima okrenutim situaciji. Manchester United je imao velikog trenera i momčad (Ronaldo, Rooney, Ferdinand, Giggs, Vidić, Evra, Van der Saar), ali nakon deset minuta igre i gola Eto’oa, Barcelona je djelovala kao druga planeta. Kao da igraju neki drugi sport u odnosu na Engleze. Xavi, Iniesta, Eto’o, Pique, Valdez, Henry, Puyol i dakako ON. Lionel Messi. Prvi puta sam ga gledao uživo. Jedan od razloga što nisam odustao od puta bio je upravo taj fenomen. Imao sam više puta prilike da uživo pogledam Diega Armanda Maradonu dok je igrao u Italiji. Nije mi se poklopilo, kao ni njegov nastup u Zagrebu, za Argentinu, u prijateljskom dvoboju s Hrvatskom 1994. godine. Kakav propust za zaljubljenika nogometa, koji je računao da ima vremena i prilike vidjeti tog malog zelenog, čija je igra bila nešto jedinstveno i senzacionalno. Pripremna utakmica za SP u Americi, na Maksimiru, bila je predigra kraju reprezentativne mu priče. U SAD-u su mu otkrili neke stimulativne "tragove" (efedrin i tko zna što još) i to je bio finale Maradoninih velikih dana. Leo Messi je, kako su mi govorile kolege s argentinske televizije, Leo Messi. Željeli su naglasiti da je jedinstven, da usporedbe s Maradonom u njihovoj domovini nisu u kontekstu igre. Moglo se samo uspoređivati način života dva fenomena svojeg doba, odnosno dosege. Stručnjaci se i danas teško odlučuju iznijeti stav tko je veći i bolji. To je i najbolje, jer uspoređivati različite epohe, drugačije uvjete i vremena nogometa, jest besmisleno. Iz mog kuta gledanja, odnosno svega što sam u nogometu vidio kroz 50-tak godina "aktivnog" praćenja, Lionel Messi je uvjerljivo iznad svih. Posebna planeta. U Rimu, tada je imao 22 godine, djelovao je kao da se igra s "malim dečkima" na školskom igralištu. Lakoća trke, driblinga, dodavanja, neuhvatljiv i za one koji bi ga rado bili "skršili". Naposljetku i jedan od rijetkih mu golova glavom, za 2:0, lobom iznad visokog Van der Saara, s kratkim "zastojem u zraku", te proslavom s kopačkom u ruci. Ispala je nakon Air skoka. Pet godina kasnije, u ožujku mjesecu došao sam na svoj prvi El Clasico uživo. Real Madrid je bio silno motiviran jer je ušao u period od nekoliko sezona bez naslova prvaka. Barcelona s trenerom Tatom Martinom, Real s Mourinhovim nasljednikom, Carlom Ancelottijem. I Lukom Modrićem, naravno, s kojim će zajedno tri mjeseca kasnije osvojiti Decimu (10. europski naslov) u Lisabonu, protiv gradskog suparnika Atletica.