(Snimio Milivoj Mijošek, Grad Pula)
Kolumna
Piše Robert Matteoni

Na stranu poluprazni, gledateljska Pula je polupuna čaša

Pisao sam tu analizu i prošle godine, jer je bila vrlo aktualna. No, nakon što me par strastvenih navijača Istre 1961, kad smo se sreli u gradu, pozvalo na kavu i razgovor o toj uvijek zanimljivoj temi, uvidio sam da možda ne bi bilo na odmet ponoviti činjenično gradivo. Iako prate Istru 1961 čak i ta dva navijača imali su različite poglede na to koliko se Zeleno Žute gleda, ili ne gleda. Odnosno dubioza je iznova o tome da je Istra 1961 "klubić" za jedne koji će promicati tezu da ima malo gledatelja, interesa i perspektive, dok je za druge klub koji raste, ima sve više gledatelja i širu javnost koja je prati te posljedično ima i dobre perspektive. Svatko ima svoje impresije, doživljaje, kriterije po kojima donosi određene sudove. To je logično i prirodno. Nije logično da se onaj koji promiče svoje stavove, temeljene na impresijama i površnim podacima, nameće kao da je "to baš tako, bez obzira tko što kaže". Takva isključivost jedan je od problema u našem društvu uopće. Brojni su ljudi, i na pozicijama i na do-pozicijama (okruženje društvenih mreža) koji su isključivi, a teško skrivaju da su im stavovi populistički, ideološki, interesno obojeni, nerijetko i prožeti očitim neznanjima. Takvi su promotori "istina" u pravilu vrlo glasni pa čovjek pomisli da ih je u debeloj većini. To nije prepoznato u činjenicama (recimo u izborima, ili određenim dosezima), koje ukazuje da je ipak bitno brojnija ona tiša grupacija. Među inima njoj pripadaju i stručnjaci, koji se većinom ne žele baviti populističkim javnim nadmetanjima. Stručnjaci promiču znanstveno i metodološki utemeljene činjenice, i kako mnogi to odaju u neslužbenim razgovorima, groze se kad ih "ne-pravi stručnjaci interneta" p(r)ozivaju na konfrontacije jeftinom populističkom retorikom i galamom, utvarajući se da su svi oni na istoj valnoj (znanje) dužini.

(Milivoj MIjošek, Matija Habljak / Pixsell)
Kolumna
Piše Robert Matteoni

Zeleno žuta zbilja nije crno bijeli svijet

Danas od 15 sati na Drosini će "drugačija" Istra 1961 zaigrati protiv uvijek joj neugodne Gorice. U povijesti međusobnih ogleda taj suparnik ima bolju statistiku od Zeleno Žutih. Čak 14-7 u pobjedama za Goričane, uz deset remija i gol razliku od 34-49. Uzmemo li utakmice na Drosini, trenutno su poravnati po svemu, svaki ima po 5 pobjeda, remija i poraza. Gol razlika je 13:17. Kad god analiziramo utakmice Istre i Gorice djeluje kao da je taj suparnik stalno nešto iznad. Po rezultatu, statusu, dometima. Tome je svakako doprinijelo što su u prvo vrijeme svog prvoligaškog života, od 2018. godine, Goričani bili uspješniji od Istre na kraju sezone. Ostvarila je Gorica naizmjenično peto, šesto, peto, šesto mjesto, dok se istodobno Zeleno Žuta škvadra kvasila u muci devete pozicije. Znakovito je to događanje unutar ere Baska, koji su upravo te godine, 2018. ušli u vlasnički odnos Istre 1961. Gorica je i nakon te prve četiri sezone nastavila praviti natjecateljske probleme (međusobne) i na granici humoreske. Primjeri toga su više utakmica koje je Zeleno Žuta momčad vodila, pa su Goričani poravnavali ili pobjeđivali u sučevim nadoknadama. Simbolika tih preokreta je svakako utakmica u kojoj je Istra ganjala Europu, druga Garcijina sezona, postizala rekorde u osvajanju bodova i plasmanu, ali si je dopustila izgubiti utakmicu koju je do 80. minute vodila 3:1, da bi suparnik kojeg je vodio Željko Sopić zaključio utakmicu s 5:4! Tada smo dobili simboličko potvrdu da je u nogometu sve moguće, a kad je u pitanju Istra 1961 još i više. Dojmovi su, naravno, jedna priča, a onda postoje činjenice. Pogotovo one koje se dogode u dužem vremenskom razdoblju i širem kontekstu. Uzmimo primjer plasmana dva kluba u slijedećih četiri sezone. Istra je u vlasništvu baskijske ekipe ostvarila najbolji plasman u povijesti, peto mjesto 2023. a onda je slijedeću sezonu bila osma, da bi lani završila šesta. U prvoj i trećoj sezoni ovog nastavka Istra je bila praktično na korak, pogodak, jednu sučevu (ne)odluku ili peh, od plasmana u Europu. Gorica, koja je isto u prve četiri sezone imala svoje šanse za taj iskorak, ima pad krivulje uspješnosti u odnosu na Istru. Sada je ona ta koja je ostvarila dva deveta mjesta, uz jedno sedmo i aktualno osmo mjesto. Istra je tom aktualnom prvenstvu na petoj poziciji i na dva boda zaostatka od trećeplasirane Rijeke. Prilično je jednostavno zaključiti da je Istra napredovala, i to značajno, (i) u odnosu na Goricu. Koja je, također, u međuvremenu privatizirana. Dojmovi su uvijek relativni, a činjenice su realnost, pa u tom kontekstu uspješnija pozicioniranost Istre ne znači da je u prvenstvenom nadmetanju ona "dužna" logikom stanja i pobijediti. Kao što to nije bilo prevladavajući faktor kada je Gorica pobjeđivala, jer je Istra uvijek bila "tu negdje". Više-manje su to bile egal partije, u kojima su detalji prevagnuli u nečiju korist. Istra u ovoj sezoni ima plus 7 bodova. U godini "zamjene odnosa" Istra je bila 2023. na plus 14, potom su bili u egalu bodova, a lani su Zeleno Žuti zaključili s 11 bodova više.

(Davor Kovačević, Zvonimir Barišin / Pixsell)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Hrvatski turizam uspješan i 2026.

Možda je ružno reći, ali Hrvatska, odnosno njen turizam mogli bi profitirati od rata na Bliskom istoku. Stručnjaci smatraju da bi veći problem od ovog ratnog sukoba mogle biti cijene koje nisu konkurentne nekim drugim turističkim zemljama. Uglavnom, po tko zna koji put hrvatski bi turizam mogao spasiti povoljan zemljopisni položaj. Naša takozvana glavna emitivna tržišta relativno su blizu, a osim toga povezana su autocestama gotovo od same polazišne točke pa do krajnje destinacije. Tako da se s velikom sigurnošću može reći da, barem zasad, nema nikakve velike zabrinutosti da bi rat u Iranu mogao ugroziti ovogodišnje turističke rezultate. Štoviše, čak je moguće da bi ovakav razvoj događaja mogao dovesti do boljih rezultata i većih prihoda od turizma nego što se očekivalo. Uzroci su jasni. Čak i da iranski rat zaista potraje nekoliko tjedana, kako se nada Donald Trump, turizam svih zemalja arapskog zaljeva jako će stradati. Turizam je krhka biljka i on prvi strada u područjima gdje postoje ratna zbivanja. Tako će biti i sada. Pa je tako lako moguće da dio njih odluči ljetne praznike provesti u Hrvatskoj umjesto u Dubaiu. Ako ćemo baš nategnuti stvari, postoji i izvjesna sličnost Hrvatske i zemalja arapskog zaljeva. Ona je naravno u činjenici da i Hrvatska i oni veliki dio prihoda izvlače iz turizma. Njima on sada strada, Hrvatskoj ne. Odnosno čak bi od njega zbog iranskog rata mogla zaraditi i više nego što je planirala. Druga sličnost je u tome da imamo i drugi dominantan veliki izbor prihoda. Oni imaju naftu, a mi europske fondove. Što će prije presahnuti, njihovi naftni izvori ili nama europski novac za nerazvijene tek treba vidjeti. Oko nafte postoje veliki prijepori među najboljim stručnjacima oko toga hoće li ili ne jednog trenutka doći do toga da nafte više nema. Ili se njene zalihe ipak prirodno obnavljaju pa su više-manje vječne. Hrvatski oslonac na fondove ipak definitivno ima neke vremenske granice budući da je svima jasno da ih ipak nećemo moći vječno koristiti. Ali oni će jednom definitivno presahnuti pa ipak imamo vremena da se na to pripremimo.

(Snimio Davor Kovačević)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Vladajući nastavljaju po starom

Ovako se nešto uostalom i moglo očekivati. Vladajuća je koalicija bez problema uspjela izglasati novog ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. I ne samo da su skupili svih dosadašnjih 76 ruku među kojima su bile i one Darija Hrebaka i Josipa Dabre, nego su dobili na svoju stranu još jednu. Onu Boške Ban. Tako da vladajućih u Saboru danas ima 77, što god nekadašnja zastupnica SDP-a govorila jučer nakon glasovanja. A uostalom, rekla je praktički sve osim toga da je i formalno članica vladajuće koalicije. Što uostalom nije bilo ni potrebno, jer u stvarnosti ona to i jest. Tako da po svemu sudeći aktualna vladajuća koalicija ide dalje. Naravno, puno je tu stvari dosta nepredvidivo. Kao prvo, hoće li Josip Dabro ubuduće odustati i od pjevanja i od pucanja. Velika je tu neizvjesnost jer kod njega je samo nepredvidivost predvidiva. Moguće je zaista da neko vrijeme neće konkurirati Thompsonu kao glavni pjevač desnice. Ali opet, nikad se ne zna kada će ga ponijeti atmosfera ili kada će hladno i promišljeno odlučiti da bi mogao nešto otpjevati. Ili malo pripucati. Ima tu još jedna stvar. Poznavatelji prilika u Domovinskom pokretu govore o tome da su se članovi ove stranke mobitelima snimali u svim mogućim prilikama. I u vrijeme dok je frontmen bio Škoro, i poslije dok su Mario Radić i Ivana Penava bili najbolji prijatelji. I navodno se to radi i sada. Ništa potajno.

(Reuters, Davor Kovačević)
Kolumna
Piše Dražen Katalinić

Iranski David parira američkom Golijatu

Islamska Republika Iran, zemlja koja je pod sankcijama već 48 godina, više se nego uspješno nosi s ratom koji su joj nametnuli Izrael i Sjedinjene Države, a visokotehnološkim oružjem koje je sama proizvela uspjela je poprilično posramiti umišljenu Ameriku i njezin način ratovanja. Prema službenim podacima, Iran mjesečno proizvede 100 jeftinih, a učinkovitih balističkih raketa, a Sjedinjene Države pet do šest iznimno skupih. Na iranske dronove, koji koštaju oko 20 tisuća dolara po komadu, SAD ispaljuje rakete vrijedne nekoliko milijuna dolara i koje ne uspijevaju oboriti iranske bespilotne letjelice. Osim toga, vojni stratezi upozoravaju da Iran uvelike koristi najsuvremeniji način ratovanja u takozvanoj šestoj dimenziji, tj. korištenjem mreža dronova i raketa, dok su Sjedinjene Države "zapele" u trećoj dimenziji ratovanja koja se oslanja na mornaricu i nosače zrakoplova, koje je u 21. stoljeću pregazilo vrijeme i tehnologija. U suvremenom načinu ratovanja, veliki i moćni, ali istodobno spori, inertni i skupi nosači zrakoplova postaju prelagane mete za dronove pa ne treba čuditi što se SAD još nije počeo šepuriti s nosačima aviona u Perzijskom zaljevu, koji u modernom ratovanju postaju u najmanju ruku diskutabilno učinkoviti. Osim toga, Iran pametno cilja američke vojne baze u državama Perzijskog zaljeva, pa i same države, kako bi stvorio kaos, smanjio proizvodnju nafte i onemogućio zaljevskim emiratima ulaganje takozvanih petro-dolara u američke tehnološke dionice, poput Facebooka, Googla, Tesle i sl. što bi moglo izazvati recesiju u SAD-u. A nakon što su im Amerikanci pogodili banku u Teheranu, Iran je najavio odmazdu, odnosno napade na sve banke koje posluju sa SAD-om i Izraelom, a stanovnicima zemalja Zaljeva savjetovao da se drže minimalno 1.000 metara dalje od poslovnica banaka koje su Irancima postale legitimni vojni ciljevi.