(Marko Gracin, Milivoj Mijošek)
Kolumna
Piše Robert Matteoni

Stvaralački procesi su najteži, danas ih se sve manje tolerira

U lipnju 2006. godine stigli smo na poprište Svjetskog prvenstva u Njemačkoj s podosta optimizma. Oko reprezentacije Hrvatske bila je odlična atmosfera, velikim dijelom i zbog uvjerljivog hoda u kvalifikacijama. Podsjetit ću da je tada reprezentaciju vodio Zlatko Cico Kranjčar, koji je svojedobno kao igrač bio je veliki strijelac i znalac. Ono što je bilo zanimljivo iz konteksta domaćih analiza, to je sustav igre kojeg je forsirao Kranjčar. Bio je to 3-4-1-2, ponešto drugačiji u odnosu na sustav (3-5-2) s kojim je Ćiro Blažević doveo Hrvatsku do bronce na SP-u u Francuskoj. Tada se smatralo i u analizama stranih analitičara da je to dekadencija nogometa. Blažević je oduvijek volio s novinarima imati direktan kontakt, koji je u svojom formi i sadržaju bio bitno drugačiji od javnih nastupa na press konferencijama. Kako sam se prilično često bavio tim taktičkim varijantama u svojim analizama, ne mareći za one (već tada) populističke medijske spinove i tzv. glamur priče oko nogometaša, Blaževića je iritiralo ako recenzije nisu išle u skladu s njegovim logikama. Prvo bi to nastojao objasniti, pa ako se "uhvati" onda bi vas lijepo tretirao. Ukoliko se ne povinujete tom stavu, onda bi vas Ćiro kao marginalizirao. No, u njegovom slučaju bilo bi to do prvog susreta ili telefonskog poziva. Nisam u 40-tak godina novinarske karijere upoznao većeg lisca i majstora javne komunikacije, odnosno stvaranja odnosa s medijima. Na EURU u Engleskoj Hrvatska je prošla grupu, pobijedivši prilično teško Tursku (1:0), a onda je rastavila na proste faktore branitelja europskog naslova Dansku. Ta pobjeda (3:0), uz legendarni lob Schmeichela od strane Davora Šukera, bila je simbolička najava da Blažević vodi reprezentaciju koja ima i te kako što reći kao novak u međunarodnoj konkurenciji. Slijedom nekih nejasnih poteza, prije svega odricanja prvog mjesta u grupi (s Portugalom igrala rezervna postava), što je Vatrenima namijenilo četrvrtfinalni okršaj s Njemačkom, a potom i sudačkih naklonjenosti suparniku, naši su poraženi 1:2. Sjedeći u posebnim redovima "obične" tribine zapad (bilo je previše novinara u loži), mogao sam primijetiti koliko su engleski navijači na Old Traffordu bili ljuti što je Hrvatska izgubila. Nijemci i Englezi se ne vole, to je poznato, pa nakon što je tadašnji sudac Sundell isključio Štimca, a dvije minute kasnije (59’) priznao pogodak Nijemaca nakon vidljivog prekršaja, svi su oko nas žestoko dobacivali sucu. Nije pomoglo naravno, s 10 igrača, Hrvatska nije imala više snage da poravna rezultat, pa su Nijemci naposljetku otišli do finala i osvojili naslov prvaka Europe.

(Foto Stephane Lemouton/SIPA)
Kolumna
Piše Dražen Ciglenečki

Vučić odlazi da bi se vratio

Aleksandar Vučić podnio je ostavku na mjesto predsjednika Srbije i od danas je samo "običan" građanin i član Srpske narodne stranke. Ali, Vučić će i do 25. listopada, kada se održavaju prijevremeni parlamentarni izbori što ih je on raspisao, upravljati susjednom državom. I Ana Brnabić, koja kao predsjednica Narodne skupštine sada formalno obnaša dužnost predsjednice Srbije, i premijer Đuro Macut nebitne su političke figure u sustavu kakav je Vučić kreirao. Neće se u idućih mjesec dana on moći predstavljati kao predsjednik i obavljati protokolarne obveze, ali će i dalje donositi odluke. Uostalom, premda je kao predsjednik imao vrlo ograničene ustavne ovlasti, slične Zoranu Milanoviću, njegova je politička moć bila ogromna. Čitav poredak bio je podređen Vučiću. Sada je pitanje hoće li tako biti i nakon izbora, na kojima će Srbija dobiti novog premijera, a Vučić se poslije devet godina želi vratiti na tu poziciju. Protekle dvije godine na ulicama gradova Srbije doslovno gomila ljudi demonstrirala je protiv Vučićevog režima. Zaista je impresivno djelovala ta pobuna naroda i stoga nisu čuđenje izazivale česte procjene, pa i u hrvatskim medijima, da je Vučić - gotov. Ali, eto, politički je preživio i planira se prebaciti na položaj premijera kako bi u Srbiji sve ostalo isto. Vučić je, dakle, nesumnjivo žilav odnosno autoritaran sustav koji je uspostavio uopće nije lako srušiti. U potpunosti je Vučić lišen karizme, ostavlja dojam člana gradskog komiteta SK iz Aleksinca sedamdesetih godina, u njegovim javnim istupima nema ni grama duha, iritantan je u ponavljanju svojih patetičnih fraza, ali očito posjeduje politički refleks i snažnu volju za samoodržanje.

(Pexels/Arhiva Glasa istre)
Kolumna
Piše Milan Rakovac

Uvo je delo muško!

I pak su je vro uzidali i dičine to ča zabrali na Svietu Mariju Malu kada su škuolu vero pak i doprli i don-Luk je lipo blagoslovija i lipi govor drža za našu hrvacku stvar i vero su naši otročići da hi niedan ne naputi ta dan zbabuljali dižgracjanu našu dičicu ča su hodila u Lega nazionale, srića da je otročka rukica nemoćna pak niena stina ni nienome glavu razbila... ma sve se to zabilo, samo ča se nikad maj do svita kraja ne zabi kako je sior-Rodrigo dela Lega ča je pur doša pošteno i muškardinski se pokloniti prid našu školu, svi čisti u bilo ubučen kako ‘j golub, z unon njegovon špančeron valje z Afrike ča je imala srebrnu glavu lava Svietega Marka i ča je bija jušto razveselija seljane kad mu je Jadre podrepnik reka »ahaaa, šjor-Igo, luša palica ud črnega gloga«, »ma tasi moniga, ter tasi, ča ti znaš šturlo, xe el ebano«, »el ebano, ma no vero?!«, »el ebano, ebano, ti che ti se intendi del ebano«, »e šo, šo mi del ebano«, ma nšuma, indiferente, no, ki ga ni hodilo ta bot za ebano, nego za dub: šjor-Igo je lipo usta doprtih usti na križini sprid škole, ki dub sprid škuolon je bija pun naranč, zacrlenija se je šjor-Igo e col rispetto zaklima z glavuon, potle na narodnoj fešti je reka Mihi i Ivi: »aj ste vero merli vi dva! Ma bravi, bravi, ecco qua per la vostra scuola diese corone de oro... Tanto, chi dei fioi volera cantar’ mi smo pa Istrani Krovati pravi ‘ invesse de’ nella patria de Rosetti no se parla che italian’...«.

(Milivoj Mijošek, Saša Miljević / Pixsell)
Kolumna
Piše Boris Bilas

Istra ispred stranačkih iskaznica

Danas će se u Pazinu održati sjednica Skupštine Istarske županije na kojoj će vijećnici raspravljati o potencijalnom spaljivanju otpada iz Gospića u cementari Holcim u Koromačnu. Oko spaljivanja tog otpada u posljednjih je desetak dana puno toga rečeno i u javnost je pušteno mnoštvo provjerenih, ali i neprovjerenih informacija. O tome je li cijeli proces spaljivanja otpada u cementari Holcim siguran za stanovništvo ili ne, ponajprije bi odgovor trebali dati stručnjaci, a istarski bi političari i narodni zastupnici u županijskoj Skupštini na današnjoj sjednici trebali prije svega poslati jasnu poruku u Zagreb da se jedna takva važna odluka ne može donositi, a da se o njoj ne pita lokalno stanovništvo. I baš je zato današnja sjednica prilika da svi zastupnici u županijskom parlamentu pokažu političku zrelost i da napokon političku iskaznicu stave u drugi plan iza interesa javnosti i svih onih koji su im na posljednjim lokalnim izborima dali glas. A dali su im glas baš zbog situacija poput ove o kojoj će danas raspravljati u Pazinu. Jer budimo realni i priznajmo da ljude ne zanima previše izvještaj o radu pojedinih županijskih agencija ili odluka o davanju suglasnosti na Odluku o donošenju Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji poslova Doma za starije osobe Raša o čemu su, primjerice, vijećnici raspravljali na posljednjoj sjednici prije desetak dana. Naravno da i to spada u opis rada vijećnika, ali birači su ih u Pazin poslali prije svega zbog situacija poput ove koja je danas na dnevnom redu. I zato bi se svi vijećnici koji će danas biti prisutni na sjednici u Pazinu trebali sjetiti zašto su tamo i koga predstavljaju.

(Darko Jelinek, Srećko Niketić / Pixsell)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Dizel je krvotok gospodarstva

Sljedećeg tjedna u utorak vozači bi na benzinskim postajama mogli doživjeti to što se još donedavno smatralo nemogućim. Naime, cijene goriva bi mogle oboriti rekord. Pogodit će ovo sve vlasnike automobila kojih je u Hrvatskoj jako puno. U trenutku pisanja ovog teksta još uvijek nije poznato kako će i u kojoj mjeri reagirati Vlada. Dosad je ona čvrsto stajala na poziciji da ograničava cijene i štiti potrošače, pa je za očekivati da će tako biti i ovog puta. Naravno, cijela je ova priča puno složenija od toga kako će proći sami građani kada u utorak dođu na benzinske crpke. Iza ovog krije se, međutim, puno veći problem. Ovo više nije samo puko pitanje toga koliko će koštati puni rezervoar. Ovo je pitanje koliko još dugo i s kojim to posljedicama hrvatsko gospodarstvo, građani i država mogu apsorbirati još jedan energetski šok. Vlada će odluku donijeti nakon tjedna u kojem su cijene na svjetskom tržištu nastavile rasti pod pritiskom rata na Bliskom istoku i posljedičnim poremećajem u opskrbi energentima. Hrvatska naravno ne može sama određivati cijenu barela nafte. Ali može do neke mjere ipak kontrolirati cijenu konačnog proizvoda. Ali samo do neke mjere. Trenutačno je najviša regulirana cijena benzina 1,73 eura po litri, a dizela 1,85 eura. Te cijene vrijede od 15. rujna. Već tada Vlada je morala povećati maksimalne maloprodajne cijene za šest centi po litri. Istodobno je sama objavila i računicu prema kojoj bi, bez njezinih regulatornih mjera, benzin stajao 1,93 eura, a dizel čak 2,16 eura po litri. Sada se, međutim, nalazimo pred novim udarom.

5 h
(Foto: X, Milivoj Mijošek)
Kolumna
Piše Robert Matteoni

Misije, mise, Messi i filmovi života

U svibnju 2009. godine prilično sam se nevoljko prihvatio obveze da izvještavam s još jednog finala Lige prvaka. Nije to bilo zbog nogometa, jer igre na takvim razinama su spektakularnost prve kategorije. Više je to bilo zbog ograničenja proračuna za put, obzirom da su vremena štednje u pisanom novinarstvu već značajno utjecale na posao. Vrijeme je to kada društvene mreže, portali, već punom snagom nameću svoju vladavinu, a u tom razvoju događaja, kako je tekao novi život medijskog svijeta, sve je bilo i manje putovanja na sportska događanja. U Rim je trebalo otići automobilom, što je od Pule do vječnog grada prilično zahtjevna ruta. Jedan od limita kojeg nameće vožnja do poprišta jednog spektakularnog meča, otprilike devet sati, jest što tog dana ne možete ništa raditi. Stigao sam u predvečerje utorka na Olimpico, ili ti Olimpijski stadion u Rimu, te uspio ipak nešto informacija dohvatiti. Bile su to press konferencije prije treninga Manchester Uniteda, gdje sam poslušao legendu trenerskog svijeta, Sir Alex Fergussona, te njegova miljenika Cristiana Ronalda. Djelovali su optimistično, a posebno su bili raspoloženi na travnjaku za vrijeme više-manje relax treninga. Zahvaljujući posebnom protokolu za akreditirane novinare, i prije svega poznavanju talijanskog jezika, imao sam to zadovoljstvo da mogu kročiti na teren Olimpica. Nakon što sam 1996. za vrijeme Europskog prvenstva u Engleskoj doživio travnjak Old Trafforda, mislio sam da je to jedini savršeni teren na svijetu. No, ovaj na Olimpijskom stadionu u Rimu djelovao je 13 godina kasnije istovrsno spektakularno. Kao što je bio osjećaj biti na terenu i s njega doživjeti vizuru tribina i općeg ambijenta. Oko Olimpica je više sportskih sadržaja, među inima i atletski stadion, teniski centar gdje se igra ATP turnir, dvorane, uredi, park, Staza slavnih. Od 1960. taj je sportski kompleks, sagrađen između 1928. i 1932. prvotno nazvan Foro Mussolini, bio domaćin najvećim manifestacijama. Počelo je sa 17. Olimpijskim igrama, pa dalje s europskim i svjetskim prvenstvima u nogometu, atletici, plivanju te drugim natjecanjima. U svojoj povijesti je Olimpico bio domaćin 2 finala Kupa prvaka (1977. i 1984. slavio Liverpool protiv Borussije Monchengladbach i domaćina Rome) i 2 finala Lige prvaka. Prije 30 godina Juventus je slavio protiv Ajaxa, a drugo finale bilo je upravo to kojem sam svjedočio. Rim je kao grad zbilja nešto posebno. Gotovo svaka građevina u toj metropoli s oko 2,8 milijuna ljudi je povijesno blago. Koliko se moglo unutar jednog dana, do 17 sati, obišao sam neke od najpoznatijih spomenika, vizura, a nešto je ipak drugačije od svega bilo u Vatikanu. No, dobro, utakmica je bila glavni razlog dolaska i nadao sam se da će nogomet biti zanimljiv, odnosno da Alex Fergusson s jedne i Josep Guardiola s druge neće dvoboj pretvoriti u mučno taktičko nadmudrivanje. Nakon prvog poluvremena uhvatio sam se u razmišljanju, uh što bih propustio da nisam došao to pogledati uživo. Na kraju utakmice moj je doživljaj bio potpun. To što je pokazala Barcelona Pepa Guardiola bio je apsolutno najbolji nogomet kojeg sam ikad u životu vidio. S press lože na Olimpicu, koja je na visokom dijelu tribine i strmina praktično omogućuje vizuru terena kao da ste iznad njega, bio sam impresioniran kako ta škvadra igra. Sve što pomislite da bi igrač trebao učiniti, jer to vidite s visine i lakše je uočiti gdje tko stoji i što može napraviti, sve su to igrači Barcelone činili s neviđenom lakoćom. Imao sam dojam da im je lopta zalijepljena za nogu, da imaju pregled igre i leđima okrenutim situaciji. Manchester United je imao velikog trenera i momčad (Ronaldo, Rooney, Ferdinand, Giggs, Vidić, Evra, Van der Saar), ali nakon deset minuta igre i gola Eto’oa, Barcelona je djelovala kao druga planeta. Kao da igraju neki drugi sport u odnosu na Engleze. Xavi, Iniesta, Eto’o, Pique, Valdez, Henry, Puyol i dakako ON. Lionel Messi. Prvi puta sam ga gledao uživo. Jedan od razloga što nisam odustao od puta bio je upravo taj fenomen. Imao sam više puta prilike da uživo pogledam Diega Armanda Maradonu dok je igrao u Italiji. Nije mi se poklopilo, kao ni njegov nastup u Zagrebu, za Argentinu, u prijateljskom dvoboju s Hrvatskom 1994. godine. Kakav propust za zaljubljenika nogometa, koji je računao da ima vremena i prilike vidjeti tog malog zelenog, čija je igra bila nešto jedinstveno i senzacionalno. Pripremna utakmica za SP u Americi, na Maksimiru, bila je predigra kraju reprezentativne mu priče. U SAD-u su mu otkrili neke stimulativne "tragove" (efedrin i tko zna što još) i to je bio finale Maradoninih velikih dana. Leo Messi je, kako su mi govorile kolege s argentinske televizije, Leo Messi. Željeli su naglasiti da je jedinstven, da usporedbe s Maradonom u njihovoj domovini nisu u kontekstu igre. Moglo se samo uspoređivati način života dva fenomena svojeg doba, odnosno dosege. Stručnjaci se i danas teško odlučuju iznijeti stav tko je veći i bolji. To je i najbolje, jer uspoređivati različite epohe, drugačije uvjete i vremena nogometa, jest besmisleno. Iz mog kuta gledanja, odnosno svega što sam u nogometu vidio kroz 50-tak godina "aktivnog" praćenja, Lionel Messi je uvjerljivo iznad svih. Posebna planeta. U Rimu, tada je imao 22 godine, djelovao je kao da se igra s "malim dečkima" na školskom igralištu. Lakoća trke, driblinga, dodavanja, neuhvatljiv i za one koji bi ga rado bili "skršili". Naposljetku i jedan od rijetkih mu golova glavom, za 2:0, lobom iznad visokog Van der Saara, s kratkim "zastojem u zraku", te proslavom s kopačkom u ruci. Ispala je nakon Air skoka. Pet godina kasnije, u ožujku mjesecu došao sam na svoj prvi El Clasico uživo. Real Madrid je bio silno motiviran jer je ušao u period od nekoliko sezona bez naslova prvaka. Barcelona s trenerom Tatom Martinom, Real s Mourinhovim nasljednikom, Carlom Ancelottijem. I Lukom Modrićem, naravno, s kojim će zajedno tri mjeseca kasnije osvojiti Decimu (10. europski naslov) u Lisabonu, protiv gradskog suparnika Atletica.