PIŠE Bojan ŽIŽOVIĆ
Kozlevca bih poljubio u čelo
Dođe mi, ali stvarno, bez ikakve šege i šale, da poljubim Dina Kozlevca u čelo. Znam, nije to dozvoljeno, stroge mjere su na snazi. A i neki bi se snebivali: "Vidi muško pa ljubi muškog". Sve mi je jasno, ali ne mogu si pomoći. Sreća pa mi nije pri ruci. Da se razumijemo, nisam sarkastičan ili, ne daj bože, zlonamjeran. Razgali čovjeka kad mu glavni stožeraš najavi da će idući tjedan tražiti ukidanje nekih epidemioloških mjera. Ne znam kako je drugima, ali mene ovo ubija. Zavalio sam se na kauč, pijuckam pivo i sve mi nekako loše. Gdje su drugovi, gdje druženja, gdje razgovori u sitne noćne sate, gdje grljenja, gdje da netko i zapjeva, pa makar i štonivao? Otpijem gutljaj i ponovim sva ova pitanja. I tako dok ne popijem bocu. Zato veseli makar i malo zrnce u gomili pijeska koje nudi Kozlevac. Izgleda kao spas. Doduše, nemojmo trčati pred rudo, nećemo odmah svi u teretane, ali i ovo malo što svijetli na beživotnom ekranu daje nadu u bolje sutra.