Subotnje kasnopopodne vozim prema Novom Farkašiću, petnaestak kilometara udaljenom od Petrinje: snijeg blago pada, zima je, pet ispod nule, a na cesti gnjecavo blato. Lijepi se za kotače automobila, usporava vožnju kroz polunapuštene predjele na Banovini gdje je potres do kraja uništio ili prilično oštetio svaku treću, četvrtu kuću. U proljeće pitoma priroda pod pritiskom hladne zime pokazuje svu raskoš svojeg izgleda i promjene raspoloženja. Izmjenjuje se sumorno i tmurno s njenom nadrealnom ljepotom.

Kuće su raštrkane duž ceste, nekoliko njih na okupu pa praznina do sljedeće. Ni ne znajući dolazim do točke koja je jedina preko Kupe bila neosvojiva za srpsku vojsku. Tu je doslovno bila prva linija obrane. U listopadu '91. ovdje se vodila teška bitka: JNA je htjela osvojiti selo, pravcem Petrinja – Lekenik udariti na Veliku Goricu te izravno zaprijetiti Zagrebu. Suprotstavila im se mala grupa mještana i skupina pripadnika 2. Gardijske brigade Gromova „Crne Mambe“. Poručili su agresoru – neće tako moći! I bi tako, malobrojniji, ali odlučniji i motiviraniji, odbili su sve napade.

Predzadnja kućica u nizu, na samom kraju sela Novi Farkašići, pripada nekadašnjem borcu „Crnih mambi“ Bruni Morvaju. Izlazi, pozdravlja, zove unutra. Oko nas fijuče, po tom vremenu brzo promrzneš. Ma pusti, kažem, možemo i ovdje vani popričati. Obitelj Brune Morvaja u potresu pogođenoj Petrinji jedva je izvukla živu glavu dok su se s drugog kata zgrade kroz dim, prašinu i gomilu u sekundi nataloženog građevnog materijala probijali do spasonosne ulice.

„Izgubljeno je sve što smo imali, stan je uništen, jedva smo izvukli živu glavu. Bilo je neopisivo gadno“, kazuje Morvaj. Rat je prošao otpočetka do kraja, suočio se sa smrću, patnjom i nepravdom. No ne skriva koliko ga je pogodio potres sa svim svojim posljedicama. Ovdje su mogle nastradati i kćer i supruga, ali se to srećom nije dogodilo. Kaže da se prizemlje kuće samo urušilo. Rukom pokazuje kao da drži balon pa ga stisne toliko da vanjski rubovi izađu van okvira. Tako nešto su doživjeli i oni, zidovi donjeg dijela zgade su se deformirali do neprepoznatljivosti. Gornji katovi su doslovno sjeli na prizemlje! Žao mu je stana koji su izgubili. Koliko god je to samo materijalna vrijednost, ipak je to bio obiteljski dom.

„Nedavno smo promijenili stolariju u kući. Prošle godine uredili smo kupaonicu. Sada više ničega nema. Moramo ispočetka. Adrenalin polako popušta, napetost se smanjuje i tek postajem svjestan nove situacije“, kaže Morvaj. Stvarnost nije obećavajuća. Do pred dvadesetak dana situirana obitelj ostala je bez svega. Doslovno na cesti. No srećom, uletio mu je kum i ratni drug, ustupio mu je upravo u Novom Farkašiću gdje su se upoznali, povezali i zajedno branili ovaj dio Hrvatske, svoju parcelu.

„Ja sam kuma ovdje spašavao '91. godine, a on mene ovdje spašava nakon punih 30 godina! Na njegov teren stavili smo montažnu kućicu koju nam je ustupio prijatelj iz Dalmacije. Ovo je zasad naš novi dom. Jedini dom. Iskreno, ne nadam se, poznavajući efikasnost našeg sustava, da će nam se stambeno pitanje riješiti kroz naredne tri, četiri godine“, kaže Morvaj. Obilazimo kućicu s vanjske strane, ukupno nije veća od 25 četvornih metara. Unutra se, u malom prostoru, uguralo društvo. Morvaj kaže da improviziraju, spajaju kućicu na neku kanalizacijsku cijev, moraju vidjeti što će s vodom, i pitkom i toplom. Iako to sve skupa ne izgleda obećavajuće, nimalo nije nezahvalan. Zima će se preživjeti, ali teško, hladnoće su velike, a mjesto gdje je kućica postavljena prilično izolirano. Život u centru Petrinje, neposredno uz gradsku tržnicu, prisilno su zamijenili privremenim boravkom u podosta udaljenom selu. Obitelj Morvaj u život kreće iznova, kao da dosad ništa nisu stvorili ni imali. Ostale su uspomene i puno dobre volje da se urušeno i izgubljeno zamijeni novim.

Samo koji kilometar niže su Nebojani s možda par sto duša. Gotovo u svakom dvorištu je kamp kućica iz koje izlaze kabeli sa strujom navezani na čvrsti objekt u neposrednom susjedstvu. Kuće su u potresu pretrpjele štete, tlo i dalje podrhtava, a strah od daljnjih pomicanja ploča je toliko velik da se ljudi preventivno prebacuju živjeti u neadekvatne kućice. Izrađivane za ljetni turizam nisu prilagođene uvjetima života u zimskom ugođaju hladne i ledene Banovine. Zaustavljam auto. Veljko Ujić, 63-godišnjak, stoji ispred svoje drvene kuće koja je plod ovdašnje tradicijske arhitekture. Samac je, povremeno ga posjećuju dvije nećakinje.  

„Moja drvena prizemnica je izdržala potres. Treslo je, ljuljalo k'o čamac na rijeci, al' nije me prevrnulo! Stalno osjećamo nova podrhtavanja tla, nekad jača, nekad malo slabija. Neugodno je, nemamo mira. Mene tješi da imam skromnu prizemnicu pa mi nema što osim krova pasti na glavu“, kaže Ujić. Poziva da uđemo. Unutrašnjost je i više nego skromna. Tko zna kad je zadnji puta uspio kupiti nešto od namještaja. Očito potres nije jedina nevolja koja ga je zadesila. Nema se, kaže, od čega preživjeti.

„Imam vojnu skrb od 1.300 kuna. I to je to“. Kako, pitam ga, preživljavate.

„Kako? Nikako! Nekad sam tovio 50 junadi za Gavrilović. Oni sada uzimaju gotovo meso izvana. Više ne otkupljuju od nas. Nakupci kolo vode. Dođu iz Splita, Zadra, Rijeke, Zagorja. S njima se nije isplatilo raditi tako da sam odustao od junadi. Prebacio sam se na proizvodnju kukuruza. No nekad prodaš sav koji si napravio, a nekad ništa! I onda sam si rekao – neću više proizvoditi ništa, odustajem od svega! Mnogi seljaci tu su loše prošli. Ni oni se više ne žele ničim baviti kad nemamo nikakve računice. Mladi su otišli van, ne vraćaju se. A i što bi ovdje radili“, kaže Ujić. Naučio je biti sam. I kao da je pomalo umoran od svega: rat, neimaština, težak, okrutan život, nemogućnost preživljavanja od stoke i poljoprivrede, a što god započne čini mu se da nema smisla. Ovdje se, kaže, umire u samoći, u tišini i polako. Životi kao da se gase, ali agonija traje. Potres podsjeća koliko je priroda nepredvidiva i nepravedna. Ovim ljudima uzela je i ono malo mira što im je valjda jedino preostalo.

Petrinja dvadesetak dana nakon razornog potresa na koji se svakodnevno nadovezuju brojni manji, slabiji, ali ne i neugodniji, izgleda sablasno. Tek sada se vide razmjeri štete, brojne austrougarske kuće izgrađene prije više od stotinjak godina obilježene su crvenom bojom koja znači – rušenje! Građevni materijal s ulica je uglavnom maknut, negdje je deponiran tako da ne bude stalni podsjetnik na tragediju koja je pogodila ovaj dio Banovine. Brojne kuće u centru ostale su bez vanjskih zidova. Malobrojni prolaznici, uglavnom novinari, tako imaju otvoren pogled u ostatke nečijeg dnevnog boravka ili spavaće sobe. Intima i diskrecija tih ljudi ne postoji. Vide se naslonjači, bračni kreveti, slike po zidovima, ručnici u kupatilu. Mašta odrađuje svoje – pitaš se tko je tu živio, čime se bavio. Malo dalje od jedne takve kuće na hrpi građevinskih ostataka, desetljećima stare cigle, nataknut je natpis – ne kradite u obnovi…  

Povezane vijesti

• FOTOGALERIJA/Pogledajte posljedice potresa na sisačkom i petrinjskom području
• NOVI RAZORAN POTRES U HRVATSKOJ Stradala je Petrinja, OSJETIO SE I PULI
• FOTOGALERIJA / Strašne posljedice razornog potresa u Petrinji i okolici. Ponovno stradao i Zagreb