PIŠE ROBERT MATTEONI
Filozofije (i) improvizacije
Kada sam prije 22 godine svjedočio polufinalu svjetskog prvenstva na St Denisu u Parizu, ambijent je bio fantastičan. Pun stadion 70-tak tisuća glasnih navijača Francuske, i hrabra i grlata manja skupina hrvatskih navijača na sjeveroistočnom dijelu. Francuska – Hrvatska te je 1998. godine bio meč domaćina, aspiranta na svjetsku titulu, i debitanta koji je iznenadio ulaskom u polufinale. Pogotovo potopom Njemačke u četvrtfinalu, 3:0 u Lyonu. Tamo je naših navijača bilo bitno više. Pamtim popriličnu bahatost njemačkih kolega i navijača, kao i izbornika Vogtsa. Na 3:0 orilo se Gerlandom "Hrvatska, Hrvatska", a koliko god senzacionalno, teško je bilo odmah u sebi procesuirati uživanje povijesne pobjede. Možda i zbog tog dosega Francuska je Hrvatsku u polufinalu dočekala s iznimnim respektom. Domaći su navijači pjevali svoje, ali vidjela se poprilična napetost (i) na njihovim licima. Kada je Davor Šuker na top pas Asanovića postigao sjajan pogodak za 1:0, zanijemio je Stade de France. Čulo se samo skandiranje naših navijača i tih, nažalost samo 2 minute, bilo je nešto neponovljivo kad govorim o nogometnim emocijama.
