Kada sam prije 22 godine svjedočio polufinalu svjetskog prvenstva na St Denisu u Parizu, ambijent je bio fantastičan. Pun stadion 70-tak tisuća glasnih navijača Francuske, i hrabra i grlata manja skupina hrvatskih navijača na sjeveroistočnom dijelu. Francuska – Hrvatska te je 1998. godine bio meč domaćina, aspiranta na svjetsku titulu, i debitanta koji je iznenadio ulaskom u polufinale. Pogotovo potopom Njemačke u četvrtfinalu, 3:0 u Lyonu. Tamo je naših navijača bilo bitno više. Pamtim popriličnu bahatost njemačkih kolega i navijača, kao i izbornika Vogtsa. Na 3:0 orilo se Gerlandom "Hrvatska, Hrvatska", a koliko god senzacionalno, teško je bilo odmah u sebi procesuirati uživanje povijesne pobjede. Možda i zbog tog dosega Francuska je Hrvatsku u polufinalu dočekala s iznimnim respektom. Domaći su navijači pjevali svoje, ali vidjela se poprilična napetost (i) na njihovim licima. Kada je Davor Šuker na top pas Asanovića postigao sjajan pogodak za 1:0, zanijemio je Stade de France. Čulo se samo skandiranje naših navijača i tih, nažalost samo 2 minute, bilo je nešto neponovljivo kad govorim o nogometnim emocijama.

Filozofija Francuza

Hrvatska je poražena 1:2. Francuzi su bili ludi od sreće, nakon što su bili ludi od straha. No, kako to biva, imali su Božicu sreće na svojoj strani. Dva pogotka je, nakon grešaka Bobana i Jarnija, postigao Lilian Thuram. Branič kojem su to bila jedina dva gola u cijeloj reprezentativnoj karijeri. Odigrao je 140 utakmica za Francusku! S njime sam imao čast napraviti intervju prije SP-a, dok je bio igrač u Parmi. Opet je pristao na intervju i deset godina potom, kada se u Parizu obilježavala deseta godišnjica osvajanja zlata, i gdje sam, nakon utakmice "one" Francuske i reprezentacije svijeta, bio gost na tulumu francuske reprezentacije u elitnom lokalu blizu Slavoluka na Elizejskim poljama.

- Mislim da je to bila nagrada sudbine svemu što je Francuska učinila u nogometu. Gledam to kao širu sliku, i koliko god mogu shvatiti tugu Hrvata, morate biti sretni što ste na kraju odigrali za broncu.

Thuram je u kasnijem razgovoru pričao o velikim projektima u Francuskoj još od 1970-tih godina. Tada su Francuzi pokrenuli Centre za razvoj, internate u kojima su pri klubovima i regionalnim centrima okupljali mlade igrače. Bile su to prave škole nogometa, ali i života. Tko god je postao dio njih, osim nogometne edukacije obvezno je morao prolaziti obrazovni proces i to do razine srednje škole. Takvi centri niknuli su po cijeloj Francuskoj i označili su revoluciju u odgajanju mladih ljudi i stvaranju igrača. Zemlja sa skoro 70 milijuna stanovnika, uz mnoštvo imigranata koji su doselili iz svih krajeva gdje je Francuska nekad imala svoje kolonije, kojima su djeca rođena u novoj domovini, imala je iznimno široku bazu za regrutiranje mladih igrača. Svi u potrazi za nogometnom srećom, mnogo njih u potrazi za bijegom iz siromaštva kroz nogomet. Francuski nogometni vizionari tu su energiju, iz zone improvizacije, starinskih metoda vođenja omladinskih momčadi i slabašne nadgradnje talenta, maksimalno iskoristili u novom procesu koji je dobio apsolutnu društvenu podršku i socijalnu pozitivnu komponentu. Zato su se mogli graditi svi ti silni centri i infrastruktura. Zlato iz 1998. godine bila je kruna te prve ere novog ustroja, nadograđena zlatom s Eura dvije godine kasnije. Hrvatska, kao što se možda svi ne sjećaju, je EURO dvije godine kasnije gledala na televiziji.

Filo-nešto Hrvatske

Kako je Hrvatska oduvijek bila promotor improvizacije i nedosljednosti u svemu što se radi, a napose u sportu, a pogotovo još 1990-tih godina, neuspjeh u kvalifikacijama za EP 2000 nije bilo iznenađenje. Još je okruženju, silno opterećenom da bude bolje od SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), dodatni papar na ranu neuspjeha proizveo gubitak plasmana na svom stadionu u direktnom srazu. Jedan mi je jako važan igrač toga doba kazao na večeri muke u kultnom Salunu na Tuškancu "kako to sigurno nije slučajno što nam se dogodilo. I na koji način se dogodilo".

Mislio je na to kako smo nakon Francuske '98 pomislili da smo odjednom postali svjetska elita i ala pari onima koji su geopolitički, ekonomski i po svakom kriteriju nemjerljivo moćniji, posljedično i nogometno jači. Ono što je najgore, ne samo da se u nas tako razmišljalo i živjelo u uvjerenju da će se idući EURO ostvariti sam od sebe kao nešto normalno. Najgore je to što se u to vjerovalo, a da se ama baš ništa nije poduzimalo da se promijene ikakvi odnosi u nogometu, i oko njega. I kaznilo nas. Jer smo mi u Hrvatskoj još od improvizacije stvorili kult, kao da je to naša snaga, a ne limit. Podsjetilo me to na polufinale u Parizu, pa se sjetih načina na koji je Ćiro Blažević vodio momčad. Iako mu je Boban kazao da ne može igrati jer ga boli koljeno, kumio ga je da nastupi. Jer znao je Ćiro da je Boban lider s kojim će drugima biti lakše. No, i na poluvremenu je Boban ponavljao da nije dobro, no ostao je i na kraju se dogodila ona greška. I onda je, kada je došlo do zamjene u 65. minuti, ubacio Silvija Marića!? A Roberta Prosinečkog sjetio se u 89. minuti?? Htio je Ćiro najbolje, iako je sve to bilo nelogično, ali problem je pravi što je on više puta znao improvizirati i dok je išlo dobro, mislilo se da je to to. Onda se vratilo o glavu protiv Francuza. Iako, budimo realni, to što je Ćiro s igračima doveo Hrvatsku do bronce je bilo fantastično dostignuće.

Ono što je bit priče, to je da su improvizacija i nedosljednost bili i ostali lajt motivi filozofija u Hrvatskoj. I kada nam se poklope vrhunske stvari, kao u Rusiji 2018, onda se u euforiji, nažalost i kod onih koji odlučuju, zanemari bilo kakvo propitivanje o organiziranosti, planu i ukidanju improvizacija. To je ključan razlog što ni 1998., kao ni 2018., ama baš ništa nisu iskorištene senzacionalne medalje Vatrenih. Niti su formirani kampovi za obrazovanje mladih nogometaša, niti se grade stadioni, a dosljedno domaći grunt reprezentacije ostaje vjerojatno najgori i najružniji stadion na ovim razinama nogometa u Europi. Prava simbolika društvenog nereda, improvizacije i neorganizacije koja se jasno ocrtava u nogometnom (i inom) sportu.

Gdje to vodi, vidi se

Meni će uvijek ostati nejasno kako netko može logično očekivati da će Hrvatska pobijediti Francusku dok je takav odnos prema istoj stvari. Francuska moć i organizacija, Hrvatska ograničenost resursa i totalna neorganiziranost. Negdje će se, prije ili poslije, zalomiti neki pobjednički rezultat, ali to neće u globalu mijenjati relacije. Na stranu populizam u doživljajima, a što je najgore i u tumačenjima, pa je čak i stručnim okvirima zavladala euforija "možemo mi to". Realno gledano, Hrvatska mora biti presretna da ima selekciju koja se zna "potući" i s najjačima. Kao što mora prihvatiti da Hrvatska može gubiti i od slabijih, ili se mučiti i s bitno slabijima. Sve je to ad hoc. Kad više ne bude na raspolaganju netko kao Luka Modrić danas, ili Boban-Šuker nekad, opet će uslijediti sivilo.

U današnje vrijeme ubrzanih ritmova, za neorganizirane i improvizatore stvari postaju još kompliciranije. Vidimo kako te krive Drine otječu na korita neuspješnosti naše Istre. U Koprivnici je ona potopljena 1:5, ali to nije eksces situacija. Istra u tom gradu redovito prolazi kao bosa po trnju. U posljednjih deset gostovanja ima 8 poraza i 2 remija. U čak 7 utakmica "zeleno-žuti" nisu postigli ni gol. Primili su ih 23 (postigli 4), dakle 2,3 po utakmici. Zašto je Slaven Belupo tako bolji od Istre 1961?

Je li problem u dvije intervencije u prazno Majkića? Nije, jer mladi golman mora platiti ceh sazrijevanju. Je li problem u treneru Budicinu? Nije, jer su i drugi gubili tamo. Je li problem u kašnjenjima plaća? Nije, jer nikad Istra nije bila redovnija u isplatama nego sada.

Problem je u improvizaciji, selekciji bez ideje, ali ne ove sada, koja djeluje smislenije nego prethodne. Problem je u svemu što se prije radilo i svake sezone mijenja 10-15-20 igrača. Slaven Belupo je obrnuti slučaj. Planski se ekipiraju, dosljedni su i u fazi kad ne ide, momčad je uigranija i kompaktnija. Dakle, organiziraniji su i to Istri u pravilu demonstriraju. To je temeljna filozofija u nogometu, sportu i društvu općenito. Planski, organizirano i dosljedno vodi (realno mogućem) uspjehu, sve ostalo je "šta bude…". Zato jest tako kako jest.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog