između Pješčane Uvale i Vinkurana

TIHI ŽIVOT ŠUME SOLINE Zečevi, lasice, vjeverice, srne… uče nas da prirodu trebamo čuvati!

| Autor: Enes SEFERAGIĆ - ENKI
Snimio:  E. Seferagic-Enki

Snimio: E. Seferagic-Enki


O mogućoj budućnosti Solina već je i dosad bilo govora, no vrijeme će, kao i uvijek, dokazati da treba znati cijeniti to što smo naslijedili ako vremena za to još uopće ima!

Šuma Soline prostire se od obala Pješčane Uvale do Vinkurana i kamenoloma Cave Romane. Nije velika šuma, dapače. Najkraćim putem od Vinkurana do prvih plaža u Pješčanoj Uvali nema niti tri kilometra. Pretpostavljam da su Soline većini poznatije kao park šuma, zaštićeni dio šume o kojem skrbi Javna ustanova Kamnenjak. Tu imaginarnu granicu šuma ipak ne prepoznaje, a nebitna je i sve mnogobrojnijim trkačima, biciklistima, šetačima, prolaznicima i svima ostalima koji šumu ili njen dio koriste za svoje aktivnosti. 

gg

Ljubitelji prirode

Njih ćete u Solinama za vrijeme ljeta gotovo u pravilu sresti u ranim jutarnjim ili predvečernjim satima. Domaći je poznaju, a sve brojniji turisti koji borave u okolnim mjestima željni aktivnosti u prirodi brzo se i tu udomaće.

Meni su Soline, takoreći, iza kuće te sam zahvaljujući tome svaki dan barem jedanput u šumi. Znalo mi se dogoditi da u nepunih desetak minuta sretnem poznanike u šetnji sa psima, par trkača, grupu od desetak i više biciklista na nekom svom izletu, stariji par u planinarskim cipelama i s ruksacima, mladog entuzijastu s najmanje desetak kilograma fotografske opreme…

gg

Teško mi se i sjetiti svih tih mnogobrojnih živopisnih susreta. Ipak, usprkos svima njima, ranojutarnje ili večernje šetnje pred zalazak sunca postale su mi sve zanimljivije. Razlog su bili susreti sa životinjama u njihovom prirodnom okruženju, koje imaju svoje zacrtane aktivnosti i ne smeta ih čak niti prisutnost ljudi, na koje su se, izgleda, vremenom navikle. 

Susreti sa životinjama

Što se divljih svinja tiče vidio sam ih samo jednom, čuo više puta, ali uvijek i samo u doba kada sunce još nije izašlo. Zečeve, lasice, vjeverice, srne, srndaće i njihovo potomstvo viđao sam često, a prateći ih iz dana u dan pamtio sam im navike i mjesta gdje se vole zadržavati. U par navrata ponio bih u džepu mali fotoaparat, po sistemu 'možda mi se posreći'. Ako sam stigao dovoljno rano kada je sunce tek obasjalo velike livade ili u doba kada se već prve sjene stapaju sa šumom, ti susreti nisu izostali. I u njima sam uživao. Zečevi ponekad kao da zaborave kako od njih očekujem da bježe, a srne i srndaći oprezno bi me promatrali i gracioznim skokom jednostavno nestali tek kada bi procijenili da sam im ipak preblizu.

gg

Sve to ima nažalost i svoju ružniju stranu. Pritom ne mislim na susrete s životinjama, već na ljude. O djelu Solina koji spada pod Park šumu sam već pisao. Prema nekim informacijama skoro 80 posto tog područja čine privatne parcele što vlasnicima - ne svima! - valjda daje za pravo da na svom terenu nagomilavaju često i po zdravlje opasan otpad.

gg

Ali kada danima prolazite istim putem pa vas ujutro iznenadi hrpa smeća, stare deke ili sjedeća garnitura čega dan ranije na tom mjestu nije bilo, a usput i sve brojnije maske za jednokratnu upotrebu, zapitate se pored koga živite. O mogućoj budućnosti Solina već je i dosad bilo govora, no vrijeme će, kao i uvijek, dokazati da treba znati cijeniti to što smo naslijedili ako vremena za to još uopće ima!

Soline u međuvremenu žive svoj život, tiho i usprkos svemu. A to da smo i ovo malo ljepote što je u njima ostalo u stanju upropastiti, naravno da jesmo. Pitanje je tko, kada i o čemu odlučuje. Ipak, pustimo tu i još neke teme za neku drugu priliku.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater