lifestyle
recepti
automoto
film
gastro
glazba
dom
moda i stil
showbizz
svijet zivotinja
tehnologija
zanimljivosti
zdravlje i fitness
znanost
putovanja
more i nautika
Nalik na kraj svijeta
Kako izgleda put do najsjevernije točke Europe? Dvojac krenuo u pustolovinu života
(Foto: Privatni album)
Prijateljstvo od osnovnoškolskih klupa i zajednička strast prema motociklima odveli su dvojicu Osječana, Dražena Zovka i Igora Flatschera, do norveškog Nordkappa (Sjeverni rt), koji se često spominje kao najsjevernija točka Europe, iako je to zapravo rt Fligely na otoku Rudolfu, u skupini otoka Zemlje Franje Josipa koji pripada Rusiji, no riječ je o nepristupačnom području udaljenom samo tisuću kilometara od Sjevernog pola.
U svakom slučaju, Nordkapp je prostor iznimne prirodne ljepote koji je posljednjih desetljeća postao prava turistička atrakcija te jedna od najpoznatijih lokacija za promatranje ponoćnog sunca. Riječ je o litici visokoj 307 metara, koju u ljetnim mjesecima posjećuje oko 200.000 stranih i domaćih gostiju, a osobito privlači motocikliste, pa i bicikliste, kojima je to mitska točka na kraju svijeta. Dražen, s kojim smo o ovom putovanju razgovarali u njegovu osječkom domu, i Igor, koji živi u Irskoj, odlučili su je posjetiti na svojim ljubimcima, »Suzikama«, kako vole reći: Dražen na pravom, rasnom trkaćem Suzukiju GSX R 1000 iz 2016. godine, a Igor na Suzukiju V-Strom 650.
UŽIVANJE U PROSTRANSTVIMA
Iako im ovo nije prvo veliko zajedničko putovanje motociklima, s obzirom na dužinu puta, ukupno oko 9.000 kilometara, Dražen nam je otkrio kako nije bilo lako, kako kaže, dobiti »ausvajs« od supruge. Zapravo, bio je to najteži zadatak u cijeloj ovoj priči, pa je i Dražen naš razgovor započeo upravo tom temom.
– Početak ove priče seže u 2023. godinu, kada smo se Igor i ja zaputili na putovanje zemljama Balkana. Već smo tada imali u planu otići na Nordkapp, no, naravno, nisam naišao na oduševljenje gospođe supruge, pa je došlo do prekida programa, te smo umjesto toga otišli na kraće putovanje do Crnog mora. Da stvar bude gora, 2024. godine pao sam s bicikla. Naravno, voziš se cijeli život na motoru, prođeš na njemu cijelu Europu, i u Osijeku padneš s bicikla i završiš 14 dana u bolnici, razbijene glave, slomljene ključne kosti i rebara, ha, ha, ha. Dakle, supruga uopće nije bila oduševljena idejom da putujemo na tako dalek put, još se dogodilo i to s biciklom, pa možete samo zamisliti koliko mi je trebalo da je uvjerim da će sve proći u redu. Bilo je onih koji su navijali za mene, a bilo je i onih koji nisu, koji su govorili nemoj ga pustiti, on je lud, šta će ondje. No zeleno svjetlo ipak se upalilo! – započinje priču koja se vjerojatno nikada ne bi dogodila bez velike želje i tvrdoglavosti i – tolerantne supruge. Na ovaj su put, ističe Dražen, otišli kako bi okusili cestu te uživali u miru i prirodi rijetko nastanjenih prostranstava Skandinavije, uz razgovore kakve mogu voditi samo prijatelji koji su od malih nogu puno toga prošli zajedno.
Veliki ih gradovi nisu zanimali. Plan puta pravili su iz dana u dan. U mjestu gdje su danas boravili planirali su kamo i kako sutra ili prekosutra. Na taj su način, ističe Dražen ponosno, čitav put prešli bez najmanjeg problema.
Velike gradove već smo upoznavali, puno nam je interesantnija bila priroda. Zapravo, ne znam otkuda bih uopće počeo, priča je prilično kompleksna. Počevši od Suzike. Po taj sam motor otišao avionom u Englesku, u Peterborough, a usput sam posjetio i Igora u Irskoj i još jednog prijatelja, a zatim se provozao Sjevernom Irskom i Škotskom te se na motoru vratio kući u Osijek. Dakle, već je i sama kupnja motora bila posebna priča, no korijen svega, pa i te priče, seže u onaj stari Osijek, koji je nekada postojao, u vrijeme kada smo se zarazili Mad Maxom, Speedwayem, Majskim susretima i motorima koje su tada vozili veliki frajeri. Krenuli smo tim putem i nastavili do dana današnjeg. Ne odustajemo od motora, živimo taj život, unatoč okolnostima. Igor živi u Irskoj, ja sam ovdje, u Osijeku. Danas je teško dogovoriti se za piće u kafiću, a mi smo si ostvarili jedno ovakvo putovanje. Iako nismo u svakodnevnom kontaktu, u danom su se trenutku ponovno aktivirale iskonske veze i krenuli smo prema Nordkappu! To je čudo!, u dahu otkriva kako je sve krenulo.
Ubrzo se okreće na ključnu stvar i pritom razbija neke stereotipe.
– Mi naš bajkerski život ne živimo nauštrb obitelji. Ona je uvijek na prvom mjestu, pa i ne čudi da nije bilo jednostavno sve ovo organizirati. Više sam energije izgubio na dobivanje suglasnosti supruge nego tijekom 16-17 dana vožnje, dodaje kroz smijeh.
UPOZNALI DJEDA MRAZA
Nakon što je razum pobijedio, 31. srpnja krenuli su na put, svatko sa svoje polazišne točke, Dražen iz Osijeka, Igor iz Kilkennyja u Irskoj, s dogovorom kako će se sastati i prenoćiti u Hamburgu kod suprugine prijateljice, prije nego što krenu dalje prema Danskoj i skandinavskim zemljama.
– Budući da su to zemlje koje krasi prekrasna priroda, a dan ljeti traje 24 sata, odlučili smo prvi dio putovanja prema sjeveru, sve do centralne Švedske, kampirati u šatorima. Na mjestu prvog kampa uz more, kod Malmöa, s pogledom na Øresund, koji je atrakcija sam po sebi, susreli smo dva brata. Ispostavilo se kako se nalazimo na njihovu prostoru na kojem imaju nekakvu streljanu, što li, no to nije bio nikakav problem, dopustili su nam da ondje prenoćimo, pogotovo kada su vidjeli da nosim majicu benda Motörhead, koji i oni jako vole. Odmah su pustili njihovu glazbu, a mi smo, kao znak zahvalnosti što su nas primili, izvadili bocu irskog viskija kojim bi se okrijepili nakon duge vožnje. No ta dvojica piju kao smukovi! Mi smo popili po guc-dva, a oni su ostatak spalili začas, opisuje prvo kampiranje na dugom putu do Nordkappa.
Nakon prolaska kroz Švedsku, u norveškom mjestu Bodo, ukrcavaju se na trajekt za Lofote, skupinu otoka ispred sjeverozapadne obale Norveške, gdje su, na prekrasnom mjestu uz more, također kampirali. Ostalo je još 1.000 kilometara do Nordkappa.
– Zašto smo išli na Lofote? Kako je norveška obala vrlo razvedena, ondje 300 kilometara puta oduzima vremena kao 600 kilometara po ravničarskom kraju, pa smo, s obzirom na to da su otoci Lofota dobro povezani mostovima, odlučili da je bolje i lakše iz Bodea otići trajektom u Moskenes na Lofotima i nastaviti preko svih tih otoka do Narvika, mjesta koje je poznato po velikim bitkama u Drugom svjetskom ratu. Ondje smo napravili kamp, naložili vatru… ma, bilo je fantastično!, opisuje put kroz Norvešku.
U nastavku putovanja susreli su cijelom svijetu dobro poznatu osobu koja je osobito draga djeci.
– Stigli smo u jedan kamp s tradicionalnim crvenim kućicama gdje je moguće prenoćiti za samo 35 eura. Ondje se dogodio i jedan od najljepših susreta na ovom putovanju. Naime, vlasnik je tog kampa čovjek u 70-im godinama, Ivar mu je ime. Ćelav, dugačke bijele brade… Kažem mu: »Pa vi izgledate kao Djed Mraz«, a on će: »Ja i jesam Djed Mraz!« »Stvarno!?«, odgovorim začuđen. »Kćeri mi je 25 godina i još obožava Djeda Mraza, biste li možda razgovarali s njom telefonski, oduševit će se«, zamolio sam ga. »Naravno, nema uopće problema«, odgovorio je te nazvao moju kćer, koja se, naravno, oduševila. Nevjerojatan tip!« Općenito govoreći, ljudi su ondje doista zanimljivi. Nisu hladni kakvima ih često opisuju. Dapače, gostoljubivi su, znatiželjni. Prilazili su nam, gledali tablice na motorima, pitali odakle smo, kamo idemo…«, nastavlja.
NALIK NA KRAJ SVIJETA
Nakon susreta s Ivarom, koji će za obojicu, kako nam je napomenuo, zauvijek ostati pravi Djed Mraz, nastavili su put do podmorskog tunela kojim se dolazi na otok na kojem se nalazio njihov cilj – Nordkapp.
– Na tom otoku nema druge vegetacije osim mahovine i lišajeva, nalik je na kraj svijeta. Došli smo do poznate stijene i statue u obliku globusa i uživali u pogledu na ponoćno sunce, što je uistinu prekrasan doživljaj. Na Nordkappu smo susretali i bicikliste! Znači, nemoj da mi netko kaže da smo mi motociklisti ekstremni. Onima koji onamo dolaze na biciklima treba skinuti kapu, opisuje dolazak na Nordkapp.
S Nordkappa su krenuli prema Finskoj Laponiji i mjestu Rovaniemi, koje je poznato po Selu Djeda Mraza, u koje dolaze ljudi iz cijelog svijeta.
– Ondje smo kupili neke sitnice, fotkali se i nastavili putovanje. Pratilo nas je lijepo vrijeme, a i ceste su bile nevjerojatno dobre. Stigli smo do mjesta Jyväskylä, koje je smješteno u središnjoj Finskoj i ima oko 150.000 stanovnika. Sve je tako lijepo uređeno, uvijek je u blizini neko jezero, oduševili smo se. Susreli smo i one cestovne vlakove, tj. kamione ekstra veličine, s prikolicama sa šest osovina. Ondje smo primijetili da su cijene noćenja u kolibama poprilično jeftine, 25 – 30 eura, a uz njih su i prave finske saune, uz iznimno ljubazne domaćine s kojima smo se lijepo napričali. Čak su nas počastili saunom. Takvi su nam smještaji uštedjeli vrijeme, jer dok ti rastaviš i sastaviš šator, opisuje put kroz Finsku, čija je priroda, kako nam je otkrio, na njega ostavila najbolji dojam.
U nastavku su putovanja stigli do Helsinkija, otkud su trajektom prešli u baltičke zemlje Estoniju, Latviju i Litvu, pa dalje preko Poljske, Slovačke i Mađarske nastavili prema svom Osijeku.
– Tu više uopće nismo koristili šatore, spavali smo u hotelima jer su bili jeftini i dobri. Nakon što bismo ugasili motore, obilazili smo baltičke gradove Tallinn, Rigu i Kaunas, koji su prekrasni, te mic po mic stigli do Tatri u Poljskoj, gdje smo odlučili kako ćemo taj posljednji dan putovati direktno u Osijek. Ondje je ujutro bilo oko 11 stupnjeva, a već u Mađarskoj dočekao nas je pravi pakao – pržilo je 37 stupnjeva, opisuje posljednju dionicu puta.
Nakon 16 dana putovanja čovjek bi pomislio da su nakon dolaska u Osijek najprije sa sebe poskidali kombinezone i otvorili hladno pivo ili kakvo drugo osvježavajuće piće, no za zaljubljenike u motocikle vrijede neka druga pravila.
– Nakon 600 i nešto kilometara posljednje dionice nismo sjeli odmoriti se, nego smo odmah ‘Suzikama’, iz počasti, promijenili ulja, jer su nam sve vrijeme radile kako urice, opisuje kako je završilo putovanje dvojice prijatelja od kojih se jedan, Igor, još morao vratiti u Irsku.
– Najzadovoljniji sam zbog činjenice da je ovakvo putovanje završilo bez ikakvih problema. Bez obzira na to govorimo li o prometu ili o ljudima, sve je prošlo kao šetnja do kvartovskog dućana. Cijelim nas je putem pratilo lijepo vrijeme, na samom je Nordkappu bilo 10 stupnjeva, čak i južnog vjetra, što je rijedak slučaj. Čista uživancija!« zaključuje Dražen Zovko.
RITUALI I JELOVNIK
Važan je detalj prilikom ovakvih putovanja svakako i prehrana. Kako je prostor na motociklima ograničen, a vožnja duga i naporna, prehrana mora biti lagana, a hranjiva.
– Jeli smo zobenu kašu, koju Igor i inače voli jesti, jer smo i na prijašnjim putovanjima otkrili kako je to vrlo zgodno, s obzirom na to da te dugo drži sitim, a ne zauzima puno prostora u prtljazi. Usto nemaš problema s probavom, tj. ne moraš često na toalet, što je jako važno, jer kada se jednom spremiš za polazak natovaren svim tim stvarima, nije baš zgodno zaustavljati se i skidati kombinezon svako malo. Svako smo jutro imali svoju rutinu. Priprema zobene kaše, pranje posuđa, obavljanje higijene, spremanje šatora… Radili smo kao švicarski sat, sve je funkcioniralo savršeno. Kada bismo pozavršavali sve te obrede, zaputili bismo se dalje, a dnevno smo prelazili oko 500 kilometara, otkriva Zovko.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
