lifestyle
recepti
automoto
film
gastro
glazba
dom
moda i stil
showbizz
svijet zivotinja
tehnologija
zanimljivosti
zdravlje i fitness
znanost
putovanja
more i nautika
obišao svih 197 zemalja
Putovati bez predrasuda: Kristijan Iličić o svijetu kakav (ne)poznajemo
(Foto: Privatni album)
Kristijan Iličić jedno je od najprepoznatljivijih imena u svijetu putovanja na ovim prostorima. Njegov Instagram i ostale društvene mreže prati gotovo dva milijuna ljudi, jer obišao je svih 197 zemalja svijeta. No Kristijanu su putovanja puno više od pukog turizma, budući da često nose i snažnu poruku, a svaki njegov projekt spaja osobnu strast i društveni angažman. Iako je putovanja pretvorio u svoj poziv, Kristijan se ne zaustavlja samo na snimanju sadržaja. On je i osnivač agencije Travel Nomadik za grupna putovanja na egzotične destinacije.
Počevši od 1. listopada moći ćemo ga gledati i na malim ekranima, u dokumentarnoj emisiji »Dnevnik Nomada« na prvom programu HTV-a, svaku srijedu u 20.15. Prva sezona snimljena je u Etiopiji, zemlji koju Kristijan posebno ističe, ne samo zbog njezine kulture i povijesti, nego i radi osobne povezanosti. Ondje je upoznao djevojčicu Melku čiji je danas zakonski staratelj, a njezina priča uvelike je obilježila i njegovu. Upravo ta dimenzija – spoj profesionalnog i privatnog, turističkog i ljudskog – ono je što čini razliku između klasičnog travel sadržaja i Kristijanovih projekata.
ŽIVOTNI POZIV
Jednom prilikom ste izjavili da vam je isprva cilj bio samo proputovati svijet, kako i kada je zapravo započelo vaše putovanje kao travel influenser, i kako ste se odlučili svoja putovanja podijeliti s drugima?
– Oduvijek sam bio zaljubljen u putovanja, otkad su me »starci« vodili preko granice u shopping pa sve do prvog »egzotičnog« putovanja u Tursku na tri dana, kad mi je bilo 16. Osjećao sam da me putovanja ispunjavaju, da više tako naučim o sebi i svijetu nego iz bilo koje knjige ili priče, misao da putujem me je uvijek pozitivno gurala naprijed. Kad sam radio u korporaciji, sanjao sam samo to – da ću jednoga dana moći samo putovati. Nije to bila puka želja za bijegom iz radnog stroja koji te melje, osjećao sam to kao svoj životni poziv. I da, u početku sam samo htio proputovati svijet. I putovao sam najviše što sam mogao u datim okolnostima, a ono što sam objavljivao svidjelo se mnogima, ne samo ljudima koje znam. Počeli su mi objave lajkati i razni drugi ljudi i relativno brzo sam bio na desetak tisuća pratitelja i shvatio da postoji određena glad za takvim sadržajima. Imao sam sreće da sam krenuo kad sam krenuo, tad su i društvene mreže bile nešto drugo u odnosu na ovo danas, sve je bilo osobnije, nevinije, manje biznis, manje fake news i umjetna inteligencija. Uspio sam skupiti nimalo zanemariv broj pratitelja samo s dobrim fotkama i pokojom riječi ispod toga.
Naslutio sam da bi to moglo biti puno više. Ljudi su bili željni takvog sadržaja, pa sam odlučio raditi ozbiljnije priče i sve to dići na profesionalnu razinu. Za to sam morao tome biti posve posvećen, fokusiran, i nije bilo previše kalkuliranja, morao sam dati otkaz i skočiti u nepoznato. To je bilo 2017. godine. Do tada sam već bio poznat kao putnik, ali je prava priča tek krenula. Kupio sam i puno bolju opremu, počeo tražiti stvarno atraktivne sadržaje, odlučio se za »sirov« stil prikazivanja, znači onako kako jest, bez uljepšavanja, filtera, bez cenzure. Kako ja sve vidim, tako sam htio da vide i drugi. I proširio sam opise uz slike i videe, počeo raditi male priče. I onda su brojke buknule, a s njima su stigla i prva sponzorstva pa je to postao i posao, a ne samo poziv. Prijelomna je bila ta 2017. godina, ali ja sam do tad već bio ozbiljan putnik više od deset godina i prošao sam skoro stotinu država.
IZNENAĐUJUĆI AFGANISTAN
Gledajući unazad, 197 zemalja, koja vam je destinacija dosad bila najdraža?
– Često me ljudi pitaju koja mi je država najdraža, no tu nema jednoznačnog odgovora. U 18 godina i sa 197 država svijeta iza mene, ne može biti samo jedna najdraža. Kako sam se razvijao, tako sam skupljao svoje najdraže države. Kao mlad čovjek zaljubio sam se u Tajland, proveo sam tri mjeseca u Jugoistočnoj Aziji i to me je iskustvo u ono doba bitno promijenilo i otvorilo mi perspektive za dalje. Tajlandu se često vraćam, ne samo profesionalno sa svojom travel agencijom Nomadik Travel, već i privatno. Doživljavam ga kao svoj drugi dom. Kasnije kako sam putovao, zavolio sam i Južnu Ameriku, a osobito Venezuelu. Njoj se doista rado vraćam, posebna vibra, posebni ljudi, predivni Angel Falls koji me svaki put ostavi bez daha.
Koja vas je kultura ili zemlja najviše iznenadila, za koju ste možda imali drugačija očekivanja? Imamo li predrasude o nekim zemljama?
– Afganistan. O njemu sam puno pričao, puno pisao, baš ovih dana je to opet aktualno… Promijenio me je u potpunosti kao čovjeka, bilo je to pomicanje svih mogućih granica, ali i otkrivanje jednog svijeta koji mi je bio posve stran i koji je sasvim drugačiji od onoga kako ga svi mi na Zapadu percipiramo, pod utjecajem medija. Teško mi je objasniti vezu između sebe i te zemlje, ali bio je to baš određeni trenutak u vremenu. Te su 2020. svi letovi stali, nikamo se nije moglo, i ja sam odlučio poći tamo gdje se moglo – u Afganistan. Ispalo je da sam tamo bio u posljednjoj godini prije povratka talibana na vlast. I jasno otkud moje impresije – totalno oduševljenje ljudima, njihovom dobrotom, posebnim mjestima koja svjedoče o golemoj prošlosti, ne samo njihovoj nego i našoj. Zavolio sam sve to. Puno se od tada stvari promijenilo, ali ostala je ta jedna točka u vremenu kad sam napravio nešto stvarno ludo, kad sam pogledao istini u lice, vidio koliko je sve drugačije od onoga kako mi to ovdje doživljavamo, što me stvarno dubinski promijenilo. Mislim da sam tada izgubio sve predrasude o svima, da mi se srce otvorilo i da više nikad nisam putovao nikamo s unaprijed stvorenim mišljenjem. Velika je to stvar.
Gdje se ne biste vraćali?
– Užasno sam se namučio u Južnom Sudanu, ali nisam odustao od toga da ga jednom opet posjetim. Država u koju, međutim, neću tako skoro je Senegal. Jako je korumpirana. Ako išta mrzim, onda je to korupcija, isisavanje novca iz nečijeg novčanika, i bezobrazluk. Nije mi to dobro leglo, rekao sam samome sebi da tamo neću natrag uskoro. Nisam još promijenio mišljenje.
(NE)DOBRODOŠAO INFLUENSER
Kako izgleda vaše planiranje putovanja – istraživanje destinacije, logistika, budžet, smještaj, prijevoz – što vam je najteže organizirati?
– Za neke destinacije čak i ne planiram puno, odnosno, nisam puno planirao, samo bih kupio karte i snalazio se na licu mjesta. Tako, međutim, nisam mogao raditi za destinacije u kojima vlada bezakonje ili bilo kakva vrsta kaosa – onda je potrebno imati nekog lokalnog fiksera koji će te provući kroz to. Uvijek istražim destinaciju, odredim što ću sve posjetiti, ali ništa nije potpuno striktno, često stvari na licu mjesta odu u nekom drugom smjeru. Kad sam putovao s manjim budžetom, obično bih samo sletio negdje i onda, čim bih se prikopčao na internet, potražio neki jeftini smještaj. Nastojao sam uvijek dobro proći i ne potrošiti puno. Kasnije sam više odsjedao u hotelima, neke bih unaprijed rezervirao, ali najčešće je ostala ta praksa da se na licu mjesta snalazim. Ono što je uvijek bilo najviše fiksno – aviokarte. Njih sam znao dosta unaprijed kupiti, pa loviti te letove kad bi se nešto zakompliciralo. Sve to odlično funkcionira kad si solo, ili kad putujem s prijateljima, ili sa suprugom Andreom. No, kad vodim grupu na neku destinaciju, ne smije se ni najmanja sitnica prepustiti slučaju, putovanje mora teći glatko i bez problema i naravno da je to puno teže organizirati.
S kojim se najvećim izazovima suočavate kao travel influenser dok ste na terenu?
– U većini država mi je činjenica da sam travel influenser s gotovo dva milijuna pratitelja na svim mojim profilima, uglavnom otvarala vrata. U Južnoj Americi su me čak primali predsjednici ili visokorangirani državni službenici. Oni znaju da je to važno za njihov turizam. U drugim pak državama, u kojima nema demokracije, u kojima se strogo pazi što tko radi i govori, to mi je znalo predstavljati problem, jer su takve države dosta rezervirane ili čak negativno nastrojene prema ljudima koji dolaze nešto kod njih snimati bez njihovog nadzora. Striktno vam odrede gdje se možete kretati, kao u Sjevernoj Koreji, pa izvode show za vas, ili vam često oduzimaju opremu, pregledavaju snimljeno i tako dalje. Onima koji me prate je poznata moja epizoda s Turkmenistanom u koji nisam mogao ući više od godinu i pol dana, a sve zbog lošeg imidža koji su imali travel influenseri, jer su neki bili tamo i ružno pričali o toj državi.
Vaše objave često otkrivaju društvene i političke teme, primjerice slučaj Palestine, iskustva iz Afganistana, običaji u Etiopiji… Kako određujete koliko ćete »uključiti« takvih tema u vaš sadržaj? Jeste li ikada osjetili pritisak ili kritiku da prelazite granicu između dokumentarizma, putovanja i aktivizma?
– Ne određujem to svjesno, reagiram iz instinkta i potrebe. Takav sam čovjek, ne volim nepravdu. Tijekom posjeta Jeruzalemu i Zapadnoj Obali ostao sam šokiran tretmanom kakav su imali Palestinci. Oni žive kao u jednom velikom logoru, nikud ne mogu, za sve trebaju dozvole za kretanje, bodljikava žica, šikaniranje… To me stvarno potreslo pa sam već tad vrlo otvoreno o tome pisao na svojim profilima. Jednom kad je izbio ovaj rat za uništenje cijeloga naroda, naravno da nisam mogao šutjeti. Mogli su mi pogasiti profile, znamo čija je Meta. Mnogi su se toga bojali pa su šutjeli. Ja nisam jer nisam mogao. Nije to bila kalkulacija. I o Afganistanu i o Etiopiji sam pričao i pisao onako kako sam u tom trenutku to doživljavao. Neki mi kažu da bih se trebao bolje kontrolirati oko nekih stvari i ne izazivati, ali ništa od toga. Ja nisam takav, ne mogu šutjeti kad treba govoriti.
AFRIKA ZA POČETAK
Recite nam nešto o emisiji »Dnevnik Nomada« koja će se od jeseni emitirati na HTV-u. Zašto baš Afrika za početak?
– Etiopiju smatraju zemljom početka. Zemljom iskona. Bogata je poviješću, vizualno je vrlo atraktivna, a plemena i njihovi običaji ponekad i šokiraju. Etiopija ima sve za dobar dokumentarac i vjerujem da će ljudi uživati u onome što ću im prikazati. Međutim, imao sam i osobni razlog – priču o djevojčicama koje sam tetovirao na ruku i koje sam dugo tražio nakon svog prvog posjeta Etiopiji. Bilo mi je jako važno da znam jesu li dobro, jer kad sam ih ostavio davno prije, dok su bile male, nisam bio siguran kakva će im biti sudbina. Bio sam sretan kad sam ih opet vidio. Jedna je ostala živjeti plemenskim životom, druga se odlučila obrazovati. I odlučio sam joj pomoći u tome. Uz sve to, moram priznati da mi je bio gušt raditi taj dokumentarac – nisam se do sad okušao u toj formi, no svidjelo mi se.
Na koji način se emisija razlikuje od vaše dosadašnje online prisutnosti (Instagram, YouTube, TikTok…), u smislu produkcije, angažmana, vizualnog pristupa?
– Dokumentarac je sasvim drugačija forma. Na društvenim mrežama si stalno u središtu pozornosti jer držiš mobitel u ruci, snimaš i stalno nešto govoriš. Ovdje možeš u miru namjestiti kadar, puno toga reći u offu, posvetiti se dobroj priči i lijepim vizualima. Golema je razlika, ovo je sve na puno većoj razini i traži dužu pozornost gledatelja. Meni kao prezenteru je svakako ovo lakše raditi jer je ipak uključeno više ljudi; pripremimo sinopsis, imamo vremena osmisliti kako ćemo što prikazati i napraviti, kasnije to profesionalci montiraju. Puno je teže raditi i dizati storije na društvene mreže i stalno držati pozornost pratitelja. Međutim, ovdje postoji druga »bojazan« – ovo će vidjeti drugi profil publike odgojene na kvalitetnim dokumentarcima, bit će zanimljivo čuti povratne informacije.
Što želite da gledatelji i pratitelji nakon gledanja emisije ponesu sa sobom, nauče?
– Samo bih želio da svemu pristupe otvoreno, bez osuđivanja. Povijest Etiopije je moćna, želim da na tu državu ne gledaju kao na tamo neku državu u Africi. Želim da je vide kakva doista jest. Volio bih i da pokažu otvorenost prema različitostima, ali i da uživaju u nekim zanimljivim kadrovima poput onoga kad hranim hijene.
OBIČNO VS. NEOBIČNO
Kako spajate običan život s neobičnim? Mogu li se ovakva putovanja kao vaša balansirati s »normalnim« životom u Hrvatskoj?
– U početku sam to loše spajao – znao sam se vratiti u Zagreb i biti mislima posve odsutan. Osjećao sam da me ljudi baš i ne razumiju, a da ni ja njih baš ne razumijem. Udaljiš se, odcijepiš se nekako, a i prekratko si tu da bi stigao biti na svim rođendanima, proslavama… Propuštaš stvari i neki ti to zamjere, drugi ne. Bio je to test za mene i za mnoge odnose. S vremenom sam sve to bolje uskladio, ali tako što sam se povezao s ljudima koji razumiju moj svijet, koji i sami vole putovati i prošli su puno zemalja, koji i sami imaju neke biznise, nešto rade… Stekao sam na tom svom putu jako dobre prijatelje s kojima se intenzivno družim i uživamo i u velikim i u malim stvarima jednako.
Gledajući unaprijed – nakon što ste ostvarili cilj »posjetiti svih 197 zemalja«, hoćete li ostati u Hrvatskoj ili se preseliti negdje? Koji je sljedeći veliki cilj?
– Za sada nemam plan preseliti se igdje. Malo sam se više skućio, kupio stan, auto… Uložio lokalno u neke poslove, dakle, nisam još u priči da bih ikamo odlazio. Znao sam o tome razmišljati, osobito u trenucima kad bi me ljudi napadali zbog same činjenice što sam uspio u svome poslu. Kod nas je jako teško biti uspješan, posjedovati malo više nego drugi ljudi, odmah vam to nekako zamjeraju, žele prikazati kao da niste to pošteno stekli i slično. U tim situacijama sam razmišljao da je najbolje da se pokupim i odem, ali to me nije dugo držalo. Sada sam tu, no ne znam hoće li tako ostati cijeli život. Vidjet ćemo u kojem će se smjeru razvijati ovaj trenutačno prilično kaotičan svijet. Nemam jedan veliki cilj toga tipa kao »posjetiti svih 197 zemalja« svijeta. A opet, imam mnoge druge ciljeve koji su meni jako veliki. Upustio sam se u biznis s izgradnjom stanova, počeo sam raditi dokumentarce, radim na drugoj knjizi, pokrećem i neke nove poslove ili ulažem u biznise mladih, perspektivnih ljudi. Imam posla, stalno se nešto vrti. I uz sve to, ostaju mi putovanja, ovoga puta malo drugačija, ležernije isplanirana, posebne destinacije, jedna od njih je i Antarktika. Bit će tu još mnogo dobrih priča.
DOMOVINU PRIKAZATI U NAJBOLJEM MOGUĆEM SVJETLU
Organiziranje Influencers Meetupa, suradnja s lokalnim zajednicama i promocija turizma malih mjesta dio je vašega rada. Možete li opisati neki konkretan primjer gdje ste vidjeli da vaša promocija zaista ima mjerljiv učinak na lokalnu zajednicu?
– Nakon Influencers Meetupa jako smo podigli cijeli kraj oko Plitvičkih jezera, a nedavno sam doveo i strane influensere u Hrvatsku kako bi je reklamirali. Vjerujem da će se i to odraziti na posjećenost naše zemlje, ne nužno samo onoga dijela na Jadranu. Radim koliko mogu da svoju domovinu prikažem u najboljem mogućem svjetlu. Uvijek se osjeti pomak kad tako nešto radim.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
