Piše Dražen Katalinić
Blagdan obitelji i praštanja
Došao nam je Božić, najradosniji obiteljski blagdan u kršćanstvu, kojemu se posebno vesele najmlađi, ali iz komercijalnih razloga, a ne zbog Kristova rođenja jer Božić doživljavamo kroz kupovinu i cijenu fritula na adventima, a onaj kršćanski dio blagdana – koji se obilježava u crkvama i domovima, a ne u trgovačkim centrima – jedva da i primijetimo. Nacija s više od 80 posto deklariranih katolika Božić je pretvorila u natjecanje u potrošnji pa je veći katolik (i Hrvat) onaj tko više potroši na darove ili na blagdansku trpezu, a praštanje, ljubav prema bližnjemu, ispovijed i pričest postaju "naporni" dio blagdana, ono što nam smeta u našem užurbanom i stresnom životu. Odavno smo izgubili duh Božića, a ako ga i želimo donekle obnoviti, to radimo imitirajući scene iz američkih filmova u kojima je Božić sveden na grudanje i pravljenje snješka, a kod raskošnije produkcije ubace i Djeda Božićnjaka koji sa sobovima skače s krova na krov. Nije baš da smo se na sve popularnijim adventima nagledali Isusa, Marije, Josipa, pastira, anđela, ovčica i tri kralja, ali zato imamo vilenjaka, čarobnjaka, pa čak i vještica koliko hoćete. Isusa su strpali u štalu ili špilju samo kako bi se zadovoljila forma. Tako je kršćanima masovna mainstream kultura umjesto tek rođenog djeteta, odnosno Krista, podmetnula starca s povišenim kolesterolom i krvnim tlakom koji je postao simbol blagdanskog šopinga i ukrao Isusu rođendan. Antiteza Kristu ili skraćeno Antikrist, kako hoćete. I prestanimo optuživati nesretnog Grincha da nam je ukrao Božić – ukrao nam ga je Djed Božićnjak koji s kršćanstvom ima veze koliko i Friedrich Nietsche, filozof koji je Boga proglasio mrtvim.
