Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Bujrum u Uljanik
(Snimio Zvjezdan Strahinja)
Turska kompanija Kuzey Star kupila je Uljanik za 12,05 milijuna eura i u 170. godini pulskog brodogradilišta najavila nastavak proizvodnje. Što je dobro s tim što su Turci preuzeli brodogradilište, pitam bivše uljanikovce, one koji su i dalje dobro upoznati s brodograđevnim prilikama na Jadranu i u Sredozemlju.
"To je dobra vijest. I jedina realna ako želimo sačuvati proizvodnju u Puli. Turci su ozbiljan igrač. Sve je bolje od ovog životarenja proteklih godina..."
Eto, tako im u pravilu glase odgovori. Na moju opasku da je cijena iznenađujuće niska, oni uzvraćaju da su i novonastali dugovi brodogradilišta iznenađujuće visoki. Turci su vlasnici "stočara" koji već deset godina stoji nezavršen na navozu pa, ako ništa drugo, i tu imaju neki interes da se na Otoku radi. Turci su se, objašnjavaju mi, kao ozbiljni brodograditelji iskazali nadogradnjom broda LNG Croatia s Krka. Pula im je vrijedna jer ima infrastrukturu i strateški je ulaz u Europu. Dobrodošli, Turci!
I kažu dalje: Sreća je da ga nije uzeo neki investicijski fond koji bi cijeli grad pretvorio u taoca neiskorištenih hala i obale. A ja primjećujem da već neko vrijeme nitko ne spominje proboj turizma u Uljanik ili pretvaranje Arsenala u parkirališta.
Ono što je Uljanik bio za Pulu, to je Remontni zavod u Tivtu bio za Boku Kotorsku. Imao sam prilike gledati kako se njihov Arsenal usred grada unazad 20 godina transformira u luksuzni jahtaški i turistički kompleks Porto Montenegro. I kako se u kratko vrijeme zapušteni Tivat razvija u turističku perjanicu. Bolje reći: destinaciju. Stariji Bokelji bili su čangrizavi, dok su se mlađi brzo prilagodili. Od Porto Montenegra mnogi i danas žive, kao što su nekada skoro svi živjeli od Arsenala. Nezahvalno je uspoređivati vremena i benefite, ali se ipak može usporediti karakter grada koji je nekad uvelike ovisio o industriji, a danas je u potpunosti podređen turizmu. Mi u Puli smo na korak do toga i bez da pretvorimo Uljanik u hotele, restorane i lounge barove, parkirališta i privezišta jahti.
Iluzorno nam je u Puli očekivati nekog novog Kopiniča koji bi Uljanik, kao i 1950-ih, oživio i pokrenuo razvoj grada. Prošla su vremena masovnog zapošljavanja, stanogradnje, ulaganja u društveno vlasništvo, infrastrukturu i kulturu. Prošlo je vrijeme sufinanciranih zimnica i ljetovanja. Ali Uljanik je već tu i neka radi na ponos Pule. A kad nismo znali i htjeli mi, neka to učine Turci.
I nek’ se Puležani sretno vrate na svoje navoze i u svoje hale.
"Ma daj! Možeš li zaista zamisliti našu djecu kako vare sekcije na Otoku", retorički pita bivši uljanikovac. Radit će u Uljaniku, kaže, poneki naš visokoobrazovani stručnjak, odradit će do penzije ovo nešto malo zavarivača, montera i cjevara, ali novih radnika nema. Nismo ih obrazovali, a stare smo izgubili. To je posljedica prekida proizvodnje. Preuzet će zato strojeve vrijedni radnici s Istoka, oni još imaju i volje i znanja.
