Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Najprljaviji zid prljav je od 1880. i nikad ga nećete očistiti
(Privatna arhiva)
Puležani su se pogospodili: smeta im prljavi kameni potporni zid Vodovoda. Prljav je bio oduvijek, a da nisu prije 7 godina u javnosti počeli isticati tu pulsku sramotu, mnogi ga i dalje ne bi primjećivali. Zid k’o zid, kao svaki drugi u nekad radničkoj i industrijskoj Puli. I oprali su ga tada prije sedam godina pa je, za urtu, i opet navukao šporkicu. Oprali su ga i sada - nema sumnje da će u inat svima i opet biti prljav. Možemo od grada napraviti blještavi turistički Diznilend i Las Vegas, ali uvijek će na površinu izbijati ta mača kao podsjetnik na industrijske korijene grada i građana.
Nije zid Vodovoda prljav izvana, nego iznutra, a prljavština se uporno probija kroz porozni vapnenac. Direktor Vodovoda s mrljom dovodi u vezu to što se iza zida nalazila stara baždarnica, pogon u kojemu su se baždarili vodomjeri. No podrijetlo karonje još je starije!
Na mjestu današnjeg Vodovoda otvorena je 1880. prva gradska plinara izgrađena prvenstveno za rasvjetu. Na starim fotografijama s početka 20. stoljeća baš je uz taj zid vidljiv visoki industrijski dimnjak – a gdje je dimnjak, tu je i neka peć. Logično, jer se plin tada dobivao iz ugljena, a postupak je zahtijevao visoke temperature. S vremenom su peć možda zamijenili nekom kotlovnicom ili strojem koji je pumpao i pokretao razvoj Pule. Tu gdje se taložio ugljen, vjerojatno su se kasnije spremali mazut i dizel. A kako se taložilo gorivo i mazivo kroz 19. i 20. stoljeće, tako sad izbija na lice šminkerskog grada - kao neželjeno rumenilo na licu sramežljivog pubertetlije.
Kažu da se najprljaviji pulski zid nalazi ni sto metara od pulske tržnice, u samom središtu grada. Pa šta? Kao da bi se prljavština mogla otrgnuti sa zida i skočiti na delicije i kupce na tržnici ili na turiste u razgledavanju. U Puli se ionako ništa od ničega ne nalazi ni sto metara. I dimnjaci i peći i strojevi za slična postrojenja bili su nekad na svakom kutu. Tada se radilo, industrijaliziralo, guralo naprijed, gradio se grad. Crnilo na zidovima nekad je predstavljalo progres, a danas sramotu.
Masna mača u Vergerijevoj je isto kao ono crno ispod noktiju skorojevića, koje mu razotkriva seljačku ili radničku prošlost, unatoč finim odijelima i teško usvojenim manirima. To je izdajnički gujin jezik snahe iz šume Striborove ili prostački i bludni karakter barunice Castelli. Karonja na zidu predstavlja potisnuti radnički identitet Pule, koja se uporno želi dati turistima i prikazati u čistom izdanju. Zid, kao i grad, možete umivati, šminkati i ulickivati, ali će ukorijenjena prljavština stalno izbijati kroz kamen. I nikad je se nećete riješiti.
