(Silvano Ježina)
Nedavno je bio Dan učitelja, zvanja koje je i dalje iznimno plemenito, neopisivo korisno i izuzetno važno, iako se danas o njemu možda ne razmišlja na način na koji se nekada razmišljalo. Puno je puta sve rečeno i napisano o figuri učitelja, od one književne, primjerice u Lovrakovim djelima, do one iz stvarnoga života, sa svim njezinim prednostima, dobrobitima i važnosti za društvo i za sve ono što učitelji znače i čine.
Kako god ih zvali - učitelj, nastavnik, profesor, mentor, odgojitelj - ovisno o mjestu rada i klasifikaciji radnih mjesta, to je ipak ta figura.
I Pula je, naravno, imala, a još uvijek ima, prosvjetne djelatnike koji »odskaču« u odnosu na druge svojim talentom, vještinama i kreativnošću, one koji daju ono nešto više. A to danas nije lako. Čak ni svi roditelji ne reagiraju podjednako dobro na kreativnost i sadržaje ponuđene djeci. Viber razredne grupe donekle su i sve to poremetile - jesu, istina, informativne i za neke stvari korisne, ali za neke druge itekako komplicirane, s previše komentara i različitih mišljenja.
Bilo bi možda nezahvalno imenom i prezimenom istaknuti one učitelje koji čine ono nešto više. Odmah bismo bili optuženi za subjektivnost: jer tamo negdje je netko bolji, kreativniji; pa ovoga smo spomenuli jer ga znamo iz škole; pa zašto njega, a ne nekoga drugoga… I tako dalje. Zbog toga vrlo često i mali, jednostavni, samozatajni ljudi ostanu u drugom planu, upravo zbog takvih komentara.
A Pula se imala, i još uvijek ima, čime dičiti kada je riječ o prosvjetnim radnicima koji čine onu razliku - u najpozitivnijem smislu te riječi.
Pošto je ovo forma štorije, priče, prisjetimo se da su generacijama unatrag, i to dosta godina unatrag, mnogi prosvjetni radnici, osim po svojim osobinama u neposrednom radu i kreativnosti, bili poznati i po svojim nadimcima, boji kose ili nekim drugim karakteristikama koje su se potom prenosile iz generacije u generaciju. Nećemo povezivati figuru i nadimak, ali bilo je karota, crvene, plave, crne, mrkvica, rotkvice, crtice, tartarughe...
No, toga ima svugdje. Ipak, zasigurno će se mnogi sjetiti i pulske komponente svega toga. One tople ljudske riječi. Onog učitelja koji je na pravi put izveo problematično dijete. Koji je tješio dijete koje je ostalo bez majke. Koji je dijete pijanog oca usmjerio i pomogao mu da završi školu. Koji je nesigurnom učeniku otvorio put prema fakultetu i visokom obrazovanju.
Misao ide i onim učiteljima koji su izdvojili puno svojega vremena za pokretanje recitatorske, novinarske ili literarne grupe, za likovne radionice, za vođenje učenika na natjecanja, za njihovo oblikovanje i usmjeravanje. Onima koji su vodili djecu u školu u prirodi, ali i k sebi doma na maneštru… Onima koji su produženom boravku dali novi značaj. Priča takve vrste ima i bit će ih. I upravo je to bit ovoga poziva. Jer to nije samo posao. To je poziv.