Smjene? Ključna riječ je - dobra organizacija. Ili ne?

Broj djece u školama i razredima najbolji je odraz demografije kvartova, dublje priče o kvartovima i povijesti gradskih četvrti sa svim njihovim specifičnostima. Rast kvartova, njihove promjene, promjena strukture stanovništva, jesmo li sve stariji ili ne - sve se to može vidjeti upravo iz primjera broja djece u školama te kretanja kroz godine.

Monte Zaro sada ima manji broj prvašića, ali kada jednog dana dođe do demografskog preokreta, kada umjesto stanovnika treće životne dobi tu dođu mladi parovi s djecom, opet će biti puno prvašića. A u prigradskim četvrtima, gdje sada mahom žive mlade obitelji s djecom, za nekoliko će godina isto doći do pada broja učenika - ta će djeca narasti i neće ići u osnovne škole i bit će pad sve dok ta djeca ne budu imala vlastite obitelji. I krug će se opet vrtjeti. Jednostavna matematika.

A mlade obitelji sve više biraju predgrađe – parking, zelene površine, kojih, doduše, tamo baš i nema, a ideja o novoj školi na potezu Valvidal-Gregovica čini se sve udaljenijom jer, jednostavno, nema dovoljno učenika niti za postojeće škole.

Godinama unatrag bio je i trend kada su pojedini roditelji iz Pule vozili djecu do malih mjesta u Istri, da tamo pohađaju osnovnu školu, po sistemu: tamo ima manje učenika, posvećuje im se više pozornosti, veći je mir, čisti zrak, "svježije" je, manje je mogućnosti susretanja s nepoželjnim izazovima. No, s druge strane, sve veće gužve prilikom ulaska i izlaska iz grada, posebice ujutro, te rast troškova goriva nisu baš povoljne okolnosti pa su stoga mnogi odustali od toga.

Puno se u zadnje vrijeme raspravlja o nemogućnosti pohađanja slobodnih aktivnosti kod djece koja imaju smjensku nastavu. Istina, odmah će biti komentara da su vremena drukčija, da se to ne može niti usporediti s nekadašnjom organizacijom rada, kada su sve slobodne aktivnosti bile i u jutarnjim i u poslijepodnevnim terminima i kada je bilo daleko više djece. I čak bez Viber i WhatsApp grupa svi su stizali na treninge. Kada se izostajalo s nastave, prepisivalo se gradivo, rješavali zaostaci, bez svih tih pomagala i kada su se razlomci rješavali – ručno. Uz malo mozganja, kao vježba.

Kako su svi stizali na sve aktivnosti bez Viber i WhatsApp grupa, kako se znalo da je trening, sat odgođen ili premješten u neko drugo doba, a svi su bili prisutni - to iz današnje perspektive zvuči kao SF scenarij.

Glazbena škola imala je krajem osamdesetih za nižu, osnovnu školu, čak tri smjene za teoretske predmete: jutarnju, poslijepodnevnu, a neko vrijeme čak i neku međusmjenu, da učenici mogu odmah na solfeggio čim završe jutarnju smjenu u redovnoj osnovnoj školi.

Nadoknađivalo se i subotom. U drugoj polovici osamdesetih nerijetke su bile radne subote u višim razredima osnovne škole, i to ne samo kao nadoknada, već i kao nešto skoro pa redovno, kako bi se skupio određeni broj školskih sati. Ili se pak, nerijetko, zbog nedostatka prostora, na talijanski, likovni, tehnički išlo i u suprotnoj smjeni.

I, čudo, svi su preživjeli. U brojnim razredima. No, držimo palčeve da se i sada brzo riješe problemi za one koji pohađaju nastavu tjedan ujutro, tjedan popodne i da ne bude problema sa slobodnim aktivnostima.

Povezane vijesti

• Škole u Puli: Od skladišta pomorskih karata do sirotišta
• Pula nikada nije bila grad koji se nameće
• Neopisiva ljepota zalazaka